Film „Zvuk slobode“ potresao je medijsko-društvenu scenu iz više razloga o kojima ovdje ne želim pisati. Svi smo svjesni da se trgovina ljudima i djecom događa, kao i toga da je u drastičnom porastu. Iskorištavanje djece se događa – u svakovrsne svrhe: bilo da ih se koristi kao jeftinu radnu snagu, ili ih se iskorištava za udovoljavanje seksualnih nastranosti dokonog zapadnog čovjeka, pa čak se i preko djece nastoji doći do Nadčovjeka kojega njegova krhka i ograničena biologija i fizionomija više ne sputava da bude ono što on želi. Nastojanja da se pedofilija prihvati i normalizira (zakonski!) su tu, u našem europskom dvorištu. Sve to ima svoje zašto i sve su polemike dobrodošle. No, ovdje me zanima jedna koja nam može objasniti na koji način mediji, u ovom slučaju dugometražni igrani filmovi, oblikuju naš ukus, određuju smisao dobra i zla te kako mijenjaju sadržaje moralnih kategorija.
Kritičare ovoga filma možemo svrstati u dvije kategorije. Prvu kategoriju čine oni ljudi, možemo staviti i taj epitet – stručnjaci, koji film analiziraju kao film, kao djelo umjetnosti. Takve ljude ne zanima ideologija, pa čak niti poruka filma ili njeno tumačenje. Njih ne zanima, donekle, niti sadržaj filma. Njih zanima gluma, svjetlo, fotografija, glazba, montaža i ostali elementi umjetnosti. Drugu kategoriju čine oni ljudi koje ništa od navedenog ne zanima, ali ih zato jako zanima ideologija/svjetonazor koji stoji u pozadini filma, i njih snažno zanima poruka filma i njeno tumačenje. Takvi ljudi žele da se čuje njihovo tumačenje filma i njegove poruke, tumačenje koje je jedino ispravno i u stvarnosti utemeljeno. Takvim ljudima film ne valja jer su ga radili ljudi koji promoviraju teorije zavjere. Film je loš jer ga rade ljudi krivog ideološko-svjetonazorskog usmjerenja i uvjerenja. Postoje mnogo bolji filmovi koji se bave istom tematikom. Ovaj film, zato jer su ga radili krivi ljudi, površno dotiče pitanje koje je u njegovu središtu. On krivo prezentira način borbe protiv trgovine ljudima. On šteti onima koji se svakodnevno bore protiv trgovine ljudima, a ponajprije šteti samim žrtvama trgovine ljudima.
I rekao bih da su obje kategorije kritičara ovoga filma, koji inzistiraju na tome da je film loš, u pravu. Slažem se s njima. Film je dosadan i nije toliko zanimljiv.
A zašto je tome tako?
Prvo bih rekao da je naša estetika uvjetovana umjetnošću (ako se to što nam se svakodnevno nudi, uopće može nazvati umjetnošću) koja nam se nudi na programima televizijskih kuća i kino-distributera. Naše poimanje dobre umjetnosti je određeno primjerima kojima smo izloženi. Uzmite samo glazbu, kratko, u obzir. Izloženost glazbi je neizbježna činjenica svakog čovjeka. I jasno je da je bitno pitanje kojoj i kakvoj glazbi smo izloženi (čak više ima utjecaja izloženost koja je pasivna i na koju kao pojedinci ne možemo toliko utjecati), bilo aktivno (kada sami posežemo za glazbom koju želimo slušati), bilo pasivno. Jer glazba kojoj smo dominantno izloženi, za nas je dobra glazba (umjetnost) – jer za bolju (ili drugačiju) uglavnom onda niti ne znamo. Isto je i kada je film u pitanju. Ako smo dugotrajno izloženi, podjednako i pasivno i aktivno, jednoj vrsti filmske umjetnosti – a ovdje smjeram na holivudsku produkciju koja kreira trendove i oblikuje naš ukus – onda je sasvim razumljivo da će nam ta izloženost definirati estetski doživljaj i percepciju filmske umjetnosti. U tom kontekstu je sasvim razumljivo da će nam film „Zvuk slobode“ biti dosadan i nezanimljiv.
Kriminalistički triler s elementima drame i akcije, a u kojem akcije na kakvu smo prethodno navikli nema sve do pred-predzadnje scene, i nije nešto napet nego je dosadan. Slabo nas drži budnima i pozornima na dinamiku razvoja priče. Na Wikipediji stoji da „Kriminalistički trileri obično naglašavaju akciju na račun psiholoških aspekata“, a tijekom skoro dva sata filma „Zvuk slobode“ takva nam akcija biva posredovana tek na kraju i to kroz zatvorene dječje oči. Ali film zato obiluje dosadnim psihološkim aspektima glavnog lika koji se nameće kao važniji od same priče i poruke, pa po tome i sadržaja čitavog filma.
Ako ste gledali film onda se možete osjećati zbunjenima poput mene, pogotovo pri početku filma kada Tim posjećuje predatora i pedofila Ernsta kojega je upravo tu večer priveo u istražni zatvor u njegovoj ćeliji. Tim ustaje od svojeg računala na kojem je pisao izvještaj – ozbiljno odlučan i snažnim koracima korača prema ćeliji, a sve to prati snažno pulsirajuća glazba – i sada ja kao istrenirani gledatelj kriminalističkih trilera očekujem nekakvu akciju, više razbijenih zubi i slomljenih prstiju te svakako krv iz oka nesretnog Ernesta, a ono što dobijem je sljedeća scena koja prikazuje Tima i Ernsta kako izvan ćelije u jednoj dvorani zajedno puše cigaru. Strašno. Pa znamo kako se rješavaju problemi na velikom ekranu, pogotovo kada glavni lik ima svako moguće opravdanje (a gotovo svaki ga ima) za primjenu prekomjerne sile. Bilo je još takvih momenata u kojima te, kao istreniranog gledatelja koji zna što očekuje, redatelj i sam film iznevjere, pa ne možeš drugo nego zaključiti da je film dosadan.
Drugo što bih istaknuo kao opravdanje kategorizacije filma kao dosadnog, je upravo ranije spomenuta činjenica da se – gledajući film stječe dojam da je glavni lik važniji od samog filma, od njegovog sadržaja i poruke. Mi smo, kao istrenirani gledatelji holivudskih uspješnica, naučili da je sadržaj ili poruka filma važnija od likova, pa čak i od glavnog lika. Ti likovi su u filmovima prolazni, gotovo nebitni. Glavni (dobri) likovi čak mogu biti moralno korumpirani, zli i neodgovorni – upravo zato jer su sekundarni, drugotni. Oni samo moraju biti good-looking, dakle zgodni (pogotovo ako se glavni lik u filmu žena), utegnuti i ispeglani – a u zadnje vrijeme i mlađi od svoje biološke dobi. Na kraju svega, nisu oni bitni (jer glavni lik u filmu može biti svatko, pa smo tako i u stvarnom životu svi naučeni da možemo i moramo biti glavni likovi koji su nebitni) nego je bitnije ono što nam radnja filma nudi kao catchphrase, odnosno, krilaticu u koju možemo sažeti ono što nam tvorci filma poručuju. Stoga i možemo opravdano reći da se velika većina filmova vrti oko onoga što je pjesnik htio reći, čineći tako sve drugotnim osim te bitne i za čovječanstvo ključne poruke. Mnogima, stoga, smeta krilatica („Božja djeca nisu na prodaju“) ovog filma, pa zato naglašavaju glavnog lika koji je ukrao show u ovom kriminalističkom trileru i tako stavio poruku filma u drugi plan. A poruka filma se tiče tako važne i bolne teme trgovine ljudima i djecom. Sram ga bilo.
A to što je film dosadan je njegova najbolja karakteristika – kao i činjenica da upravo inzistira na glavnom liku kao važnijem od same teme kojom se film bavi, ili poruke koju želi prenijeti. Zašto je najbolja karakteristika ovog filma to da je dosadan?
Pa zato jer je istina, dobro i lijepo – dosadno. Nema tu ničeg napetog što zahtjeva upotrebu prekomjerne sile. Nema neopravdanog prelaženja granica, nema narušavanja objektivno utemeljenih estetskih okvira i nema moralne korumpiranosti i kompromitiranosti. Istinito je ono unutar granica; lijepo je unutar objektivno utvrdivog okvira i dobro je dobro a zlo je zlo. Mi smo kao prosječni gledatelji naučeni i istrenirani da je prekomjerna sila, i upotreba iste, nužan element svakog uspješnog dugometražnog filma. Mora biti akcije, mora biti napeto. Granice se (doslovno svega – istine, ukusa i morala) moraju prelaziti do te mjere da se izgubi usmjerenje i jasnoća pa smo skupa s glavnim likom i sporednim likovima izgubljeni u svakom pogledu i na svakoj razini. Dobro onda postaje zamagljeni i nedostižni ideal pa možemo oprostiti glavnom liku njegovu moralnu korumpiranost, redatelju estetsku perverziju, a poruci filma njenu političku korektnost i podložnost dominantnoj ideologiji. Na kraju, pa svi smo samo ljudi. I zato možemo i moramo staviti veći naglasak na poruku ili ideju koju nam film prenosi, a manju ili gotovo nikakvu na lika koji je glavni protagonist filmske priče. S druge strane su stvarna istina, lijepo i dobro koji se ne nameću nikakvom silom, a pogotovo ne prekomjernom silom, nego potrebuju spremnost osobe, svake osobe, da uz njih pristane i prisvojih ih kao središte vlastitog bića.
Što se dogodi kada osoba pristane i prisvoji istinu, dobro i lijepo? Pa dogodi se odlično dosadan film u kojem je ta osoba, upravo zato, glavni lik koji je opravdano važniji od teme/poruke samog filma kojega preporučam svakome da ga pogleda. I to više puta. Upravo jer je potpuno kontra mainstreama (ne mislim tu sad na društveno-ideološka prepucavanja koja su samo površna razina onoga što se događa na dubljim razinama stvarnosti), ovaj film je odličan lakmus papir da svatko provjeri samoga sebe i napravi mali ali važan ispit savjesti u kojem će jedno od glavnih pitanja biti ne ono koje se oslanja na emocije, nego na spoznaju vlastitog grijeha kako u filmu govori Vampir: tama je u meni / ja sam tama u njenim očima. „Što vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u svojemu oku ne opažaš?“ (Lk 6,41)
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 