Moram vam priznati da sam teološki oduševljen biskupom Uzinićem. Da. I nemojte to sad krivo shvatiti nego pročitajte ove sljedeće rečenice u dobroj vjeri. Zašto sam teološki oduševljen biskupom Matom? Pa zato jer me tjera da budem bolji katolik i bolji teolog. Tjera me da molim više, mislim jasnije i dublje. Tjera me da više volim Crkvu jer samo u Crkvi i po Crkvi imamo pristup Kristu i njegovoj Radosnoj vijesti. Hvala mu na tome. A tebi čitatelju predlažem da, ako si katolik, postupiš isto i oduševiše se biskupom Matom.
Zašto ovakvo priznanje? Zato jer je nakon biskupovog gostovanja u Nu2 planuo požar razočarenja i negativnosti na društvenim mrežama, ali i u komentarima na kavama, u razgovorima nakon sv. Mise preko tjedna i svakako kroz dopisivanje na svim mogućim platformama. Ovdje ću se osvrnuti samo na jednu izjavu biskupa, a tiče se celibata, da ukažem tebi čitatelju kako je moguće i potrebno biti oduševljen svojim biskupom.
Na FB stranici Pravo na život, a nakon gostovanja biskupa u Nu2, osvanula je objava o biskupovim, rekao bih da ih administratori smatraju, krivim stavovima. Prvi koji je naveden glasi ovako: „O CELIBATU: treba biti slobodan izbor svećenika.“ Iznimno cijenim i poštujem svakog pro-life aktivista (i sam sam jedan od istih) i podržavam sve što se na toj stranici može pronaći (pogotovo pozive na molitvu uz navedene molitvene nakane), i zato sam teološki oduševljen ovom stranicom. I upravo zato, jer sam oduševljen i jer do kraja podržavam pro-life pokret, moram napisati ovaj tekst. Jer ne možemo koristiti nedopuštena sredstva da bismo ostvarili dopuštene ciljeve. Ne mi katolici – svijet možda to može činiti. Mi ne možemo. A dopušteni cilj u ovom kontekstu je jasnoća i pravovjernost nauka Crkve. Nedopušteno sredstvo je laž. I ne vjerujem da je netko iz zloće slagao u ovoj objavi, niti da je to napravio jer mu/joj se biskup Mate ne sviđa (točnije, ono što biskup čini i govori). Vjerujem da se laž dogodila sasvim slučajno ili zbog nepažnje. A laž jest da je biskup to rekao, ili da je to njego stav. Biskup jest izrekao svoj stav o celibatu, i dogodilo se to u kontekstu govora o pedofilskim zlostavljanjima djece od strane svećenika. Voditelj je pitao biskupa „zlostavljaju li svećenici malu djecu zbog celibata?“, a nakon toga je pitao biskupa treba li zbog toga ukinuti celibat u Crkvi? Biskupov odgovor ovdje donosim u cjelini:
Biskup Uzinić: „Neka istraživanja pokazuju da nema veze jedno s drugim i to su dvije različite stvarnosti. Seksualni odnos sa ženom je jedno, pedofilija nešto sasvim drugo. Ne možemo miješati kategorije – kao što neki pokušavaju povezati pedofiliju sa homoseksualnošću, ali to nisu stvari koje idu u istu kategoriju i mislim da ih se ne smije miješati. Ovo je poremećaj koji je težak uvijek, u svakom slučaju. On je osobito težak kada se radi o nama koji svima drugima govorimo kako bi trebali živjeti, a zapravo smo u toj situaciji, s tom pojavom činili ono što svi drugi također osuđuju, a mi nismo bili sposobni dovoljno dobro reagirati i dovoljno hitri u osudi takvih pojava. Naravno, Crkva se u međuvremenu promijenila i mijenja se i mislim da bi u nekim stvarima i po tom pitanju mogla mnogima biti primjer. Vezano uz celibat i njegovo ukinuće, to je disciplina. Ona nije nešto što je neophodno da bi se moralo zadržati. Naravno, to ne ovisi o meni. Ja mogu reći svoje mišljenje. Moje mišljenje je da bi bilo dobro da celibat ostane, ali da ne bude obavezan na način na koji je danas. Dakle, da bude pitanje slobodnog izbora. On je i danas slobodan izbor. Ne može se biti svećenik ako se slobodno ne bira celibat. Ali je problem što neki glume da rade slobodan izbor, a onda se ponašaju drukčije. Ja smatram da je to ono što je loše. Puno bi bilo bolje da nema celibata, nego da imamo celibat u kojem mnogi ne žive u skladu s celibatom nego žive dvoličnim životom. I to je ono što je zapravo loše. I zbog tog zaista moramo raspravljati je li u budućnosti celibat održiv.“
Kada se posluša ili pročita ukupan odgovor biskupa, naravno da ne proizlazi iz istoga da je biskup za to da celibat bude slobodan izbor svećenika. Primjetite, nigdje u odgovoru nije spomenut svećenik, osim u rečenici da se ne može biti svećenik ako se slobodno čovjek (muškarac) ne odluči za celibat. To je sasvim jasno (da će biti takav odgovor jednog biskupa Katoličke crkve) kada se u obzir uzme nauk Crkve o celibatu i svećeništvu. No, zašto se onda taj biskupov stav ipak našao na ovom popisu? Pa, vjerojatno zato jer se tako dade „iščitati“ iz svega onoga što biskup Mate čini i govori i to već duže vrijeme. Biskup je, nažalost ili nasreću, stekao određenu reputaciju, i to podjednako u sekularnoj i u eklezijalnoj javnosti. Pa onda ljudi njegove riječi „čitaju“ u kontekstu te reputacije. A meni se čini da su tu reputaciju prvenstveno napravili sekularni mediji i spremnost i volja biskupa da bude otvoren, spreman na dijalog i razgovor o svemu i sa svakim. Na kraju, on jest naš najbolji predstavnik onoga što papa Franjo traži od biskupa i od Crkve. Promjeni perspektivu prema biskupu, budi njime oduševljen, pa će i ova reputacija možda pasti u drugi plan i stvarno ćeš čuti što biskup kaže.
A biskup kaže da bi bilo dobro da celibat ostane, ali da se ne živi dvostrukim, licemjernim životom u Crkvi. Dakle, nema nikakvog krivovjerja ili progresivnog mišljenja koje bi opterećivalo krhke katoličke savjesti. Celibat je disciplina koja ovisi o volji i spremnosti Crkve. A ovdje biskup ukazuje na problem licemjernosti nekih svećenika kao mogući povod i uzrok razgovora o budućnosti celibata u Katoličkoj crkvi, što je sasvim razumno i vjerno tradiciji postaviti kao otvornu mogućnost. Nema, dakle, ništa sporno u onome što je biskup stvarno rekao i za što se zalaže, ali ima sve sporno u „stavu“ kojega je navedena FB stranica prenijela kao biskupov stav o pitanju celibata.
Za kraj ovog teksta, a jer sam i dalje oduševljen biskupom, želim analizirati njegovu izjavu – upravo ovu gore koju sam cijelu naveo iz intervjua. Zašto? Pa zato jer, ako kojim slučajem ovo bude čitao biskup, smatram važnim upozoriti biskupa na nekoliko stvari koje se daju primijetiti u ovoj izjavi, ali i u mnogim drugim „reputacijskim“ izjavama, a koje nisu do kraja jasne i jednoznačne.
Prva i osnovna se tiče kontradikcije koju je izrekao. Biskup prvo kaže da celibat treba biti slobodan izbor, odnosno, „da ne bude obavezan na način na koji je danas“, da bi u sljedećem udahu i rečenici rekao da on jest slobodan izbor danas. Čemu to? Kako celibat može biti obaveza i slobodan izbor? Jasno je iz konteksta, ali i iz Nauka Crkve, da celibat jest i slobodan izbor i obveza – kako je to biskup i rekao. „Ne može se biti svećenik ako se slobodno ne bira celibat.“ Dakle, celibat je slobodan izbor muškaraca i žena koji slobodno odgovaraju na Božji poziv da svoju seksualnost i spolnost žive na taj način. No, celibat je i obaveza muškaraca i žena koji su pozitivno odgovorili na taj Božji poziv, pa zato žive ili kao redovnici i redovnice, posvećeni laici ili svećenici. Znači li ova kontradikcija koju biskup navodi da su administratori FB stranice ipak imali pravo i da se biskup zalaže za to da obveza celibata postane slobodan izbor? Evo, ako biskup ili njemu bliski ljudi, čitaju ovaj tekst, uputio bih mu ovim putem Dubia koja kaže: Oče biskupe, odnosi li se vaša izjava da celibat danas jest obaveza a trebao bi biti slobodan izbor, na celibat svećenika? Ako se ovo jasno ne odgovori, ili ako je odgovor pozitivan (na Dubia se odgovara s da ili ne), onda su administratori u pravu i biskup stvarno zagovara nekatoličke stavove. Ako je odgovor ne, onda je sve u redu, s time da se treba otvoreno raspravljati o tome bi li bila bolja situacija da celibat nije uvjet za svećeništvo…
U katoličanstvu, kao i u pravoslavlju, celibat svećenika jest obavezujući. Naime, u pravoslavlju je moguće susresti svećenike s ženom i djecom (dapače, mislim da su oni statistička većina), ali se ni u pravoslavlju, kao ni u katoličanstvu, nijedan zaređeni svećenik ne može sakramentalno vjenčati. Da bi bio svećenik sa ženom i djecom, pravoslavac se prvo mora oženiti a onda zarediti. Je li to moguće u katoličanstvu? Bilo jest, pa ne vidim zašto ne bi bilo moguće opet. Nema tu ničeg spornog. No, to ne znači da obavezujući celibat već zaređenog svećenika, koji jest posljedica slobodne odluke muškarca kao njegov slobodan odgovor za Božji poziv, može postati slobodan izbor tog svećenika. Taj slobodan izbor se događa prije ređenja (u svakom slučaju – bilo katoličkom bilo pravoslavnom) i onda obvezuje svakog svećenika. Dakle, celibat svećenika nije slobodan izbor nego obveza.
Na kraju, smatram važnim i potrebnim naglasiti ovo pitanje naših bogoslovija i pripuštanja gotovo svakoga (kriteriji su stvarno jako niski – to je moje osobno mišljenje) svetome redu. I biskup Uzinić je naglasio da je tu veliki problem. A ja mislim da se tu potpuno iz vida izgubila teologija i duhovnost poziva. Moje iskustvo teologije i susreta s bogoslovima je tako, šaroliko i raznoliko. Ali ipak ima više negativan prizvuk, nego pozitivan. Osobno smatram da nam ni mala sjemeništa, ali ni bogoslovije više ne trebaju. Smatram da te institucije štite sjemeništarce i bogoslove od stvarnog života, od boli i patnje, od posljedica njihovih djela, ali i djela okoline (naravno da se sjemeništarci i bogoslovi susreću s boli i patnjom, ali na jedan drugačiji način, rekao bih). Moje jako pojednostavljeno viđenje naših bogoslovija je sljedeće, i siguran sam da je poprilično krivo i karikaturirajuće (je li ovo zadnje uopće riječ?): mladi ljudi koji uđu u sjemenište ili bogosloviju (s 15 ili 19 godina) dolaze na gotovo – oko ničega se ne moraju brinuti, osim polaganja ispita i prilagodbe pravilima zajedničkog života. Ako si dobar student i uredno izvršavaš svoje obveze, siguran si da ćeš se zarediti. Ali tijekom tih 5-10 godina si zaštićen od pravih problema običnih malih katolika. I onda dođeš na župu gdje moraš uredno voditi knjige, voditi ljude (a nitko te za to nije spremio) i prepušten si samome sebi. Nakon života u zajednici, sad si odjednom sam. I tu se ljudi pogube. Mnogi. Nažalost. I o ovome se treba otvoreno početi govoriti u Crkvi. A ne govori se. Još. Nadam se da će biskup Mate uskoro i o tome početi pričati. Jer mi se ne čini opravdanim govoriti protiv određenih zajednica koje svećenicima pružaju potporu (duhovnu i ljudsku) a sam ne činiti ništa – i onda shvatiš da ti biskupija „ovisi“ o toj zajednici, pa šutiš. Nadam se da će se početi u hijerarhijskoj Crkvi ozbiljno razgovarati o potpori i podršci svećenicima – pogotovo onima koji su na početku svojega poslanja i poziva – a ne samo da se kritizira one koji to već rade, zato jer nam se ne sviđa duhovnost koju ta zajednica promovira i živi.
ps. naslovna (istaknuta) slika je preuzeta s YT kanala Lectio Brevis i svakako predlažem da upratite taj kanal ako već niste.




2 komentara na “Biskup Uzinić o celibatu”
[…] poticaj Duha, bratski opomenuti (Mt 18,15-17). Evo, ja sam kombinirao pristupe i u prethodnome tekstu jasno i javno pitao biskupa o čemu se tu radi u njegovoj izjavi o […]
Sviđa mi seSviđa mi se
Pošotovani gosp. Petrušić,
u potpunosti se slažem sa Vašim detektiranjem problema odgoja pitomaca, bogoslova, budućih svećenika u današnjim bogoslovijama.
Naime, pisao sam o ovoj temi u više navrata. Da.. tužno i smiješno je gledati pojedine bogoslove tijekom studija teologije. Uvijek postoji onaj dio njih koji dolazi studirati teologiju ne zato što ih ona zanima,naprotiv, ona ih uopće ne zanima, oni su tu samo kako bi se mogli zarediti. To su, nažalost, mlakonje i lijenčine koje svojom mlakošću i lijenošću ne mogu ništa ili neće moći ništa učiniti ni za Boga, ni za bližnje. Oni su najvjerojatnije bili nesposobni u svijetu pa se dolaze zarediti kako bi se mogli skrasiti u Crkvi, da bi dobili ono što u svijetu (čast, moć, novac) nisu mogli, zbog svoje nesposobnosti i lijenosti, postići. Jasno nam je da u startu ne postoji čista nakana za svećeništvo. Prevagu tu nema žrtva, poslušnost, ljubav, compassio, dijeljenje sudbine naroda, nego su zapravo nakane sasvim drugačije – vlast, čast, ugoda, novac (mamon), traženje vlastite slave, potiskivanje iskrivljene seksualnosti itd. A da ne govorimo o tome kako mnogi bogoslovi dolaze u bogoslovije kao sveci, ponizne, skromne osobe, ponaiviše iz ruralnih, seljačkih obitelji, seljačkog duha (a to je kršćanski duh) a izlaze iz njih bahati, umišljeni, ponašajući se kao objesni bogataši, bogataši u mokasinkama. Ili pak, što je još tužnije da su se krize i raspad mnogih bogoslovija, primjerice u Rimu, počele događati u onom trenutku kada su bogoslovi počeli ići u restorane, natjecati se tko poznaje bolji restoran. I da, također je iskvarenost započela u onom trenutku kada zajedničko objedovanje – za doručak, ručak i večeru – više nije bilo obvezatno. Tada su mnogi bogoslovi – a to je vidljivo i danas u mnogim redovničkim zajednicama, i to je početak njihova kraja! – počeli jesti sami po svojim sobama ili pak hodati okolo po „ljetnim“, razvikanim restoranima. Tada malo pomalo postajemo ili single-sebičnjaci (sami jedemo), ili pak estetsko-hedonistički sebičnjaci (restoranski ljudi). Pa zaborav Pisma, acedija i lijenost na studiju,mlitavost odsutnost strasti, o tome govori Optatam totius i zbog svega toga za današnje studente, teologija je postala mitska, teologija koja se udaljila od etike shvaćene kao ethos, kao konkretan način življenja ili još bolje rečeno, ona je za njih postala samo škola glume. Takva teologija glume nema ništa zajedničko s konkretnim načinom življenja, ona jednostavno nema snage mijenjati čovjeka niti ovaj svijet. I zato su takvi bogoslovi, studenti, teolozi samo glumci, glumci koje je stvorila današnja teologija koja je sterilna, dosadna, grčevita, s previše razuma, previše dokazivanja, gdje druge znanosti sa sveučilišta uopće ne smatraju da je istina ono što ona govori. U tom smislu teologija je danas đubre, otpad, škart, svedena još samo na posprdnu ulogu moralne vertikale. Ništa drugo nego lijena i mlitava teologija, lijeni i mlitavi bogoslovi, studenti, teolozi.
Sviđa mi seSviđa mi se