„Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.“ Protagora je bio bistar lik. Najutjecajnij filozof u razdoblju sofistike. U antičkoj Grkoj u 5. st. pr. Kr. A njegove misli i danas odjekuju javnim prostorom, medijima i znanstvenim publikacijama. Čak se odjek ovih misli o mjeri svih stvari koja je čovjek, na neki način može čuti i na prvim stranicama Biblije. Tamo je čovjekova zadaća imenovanje stvari i životinja, što bi u slobodnijem prijevodu značilo da je čovjek taj koji određuje i odlučuje što jest i što nije. Čovjek daje ime svemu što ga okružuje. Time potvrđuje da postoji ono čemu daje ime, ili ne postoji ono što je bezimeno.
Zato je i jasna volja i usmjerenje patrističkih otaca da kristijaniziraju grčku filozofiju i tako preuzmu sjemena istine i mudrosti koja se tamo nalaze. Kršćanstvo je plodno tlo u kojem je to sjemenje moglo obilato roditi. I rodilo je, obilato. Ono što je bila objava za Židove, bila je filozofija za pogane (Grke). Bog se poslužio i jednom i drugom kako bi iščupao čovječanstvo iz cirkularnosti mita i pripravio teren samome sebi – Kristu koji je Mesija i Logos. No, često zaboravimo da je Krist i prava mjera – i to i čovjeka i Boga – jer je on sam Bogočovjek.
Ako je čovjek mjera svih stvari, onda je taj čovjek: Krist – Isus iz Nazareta. Ako je bog neka stvar kojoj čovjek određuje mjeru i egzistenciju (da jest ili nije), onda je taj bog: Bog Isusa iz Nazareta. Ako ovo ne bi bilo tako – ako bismo ovu mjeru, koja je čovjek, vezali uz bilo kojeg ili svakog čovjeka – onda bismo imali mjera koliko i ljudi. To se inače zove relativizam, i nije dobro ni pogodno za život. Stoga, da bi ova Protagorina izjava bila točna, a ja smatram da jest točna, moramo ju vezati uz jednog čovjeka, mora joj sadržaj i značenje biti fiksirano (mora imati čvrsti oslonac, rekao bi Arhimed koji bi onda tražio još i polugu da pomakne svijet) kako bismo se mogli orijentirati i ravnati unutar onoga što jest i onoga što nije. Taj fiksirani sadržaj i značenje (oslonac) jest Isus iz Nazareta koji je Krist. Poluga bi mogla biti Kristovo uskrsnuće. I onda ovaj čovjek jest mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu, a njegovo uskrsnuće jest poluga koja je pomakla svijet.
A taj nam čovjek, ta nam mjera, danas u Evanđelju govori o soli i svjetlu. I zanimljivo mi je to da i jedna i druga stvar potrebuju mjeru ako žele biti iskoristive i dobre – ako žele imati smislenog sadržaja i dobrohotnog značenja. Previše soli, ili premalo soli nije dobro (ni estetski, ni okusno, niti zdravstveno…), nego je potrebna mjera. Isto tako, previše ili premalo svjetla nije dobro – ili ćemo oslijepiti, ili ništa nećemo vidjeti. Potrebna je mjera. A nama je mjera Krist. Svega – onoga što jest, i onoga što nije. I svjetla i soli. Nažalost, često to zaboravimo pa se ravnamo po svojem čovještvu, po svojoj vlastitoj mjeri. A samo je jedna mjera i jedno čovještvo – ono Isusa iz Nazareta koji je Krist.
„Tko je šakom izmjerio more, i nebesa premjerio pedljem? Tko je mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove? Tko je pokrenuo duh Jahvin, koji ga je uputio savjetnik? S kim se on posvjetova, tko je njemu mudrost ulio, naučio ga putovima pravde? Tko li ga je naučio znanju, pokazao mu put k umnosti? Gle, narodi su kao kap iz vjedra, vrijede kao prah na tezulji. Otoci, gle, lebde poput truna! Libanon je malen za lomaču, a zvijeri njegovih nema dosta za paljenicu. Svi narodi k’o ništa su pred njim, ništavilo su njemu i praznina. S kime ćete prispodobit’ Boga? I s kakvim ga likom usporedit’?“ (Iz 40,12-18)
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 