Neki dan sam sudjelovao u raspravi o „oblicima kreacionizma i znanstvenoj misli“ koju je organizirao Centar za proučavanje odnosa znanosti i religije. Na raspravi su uz mene sudjelovali fizičar Denis Sunko i filozof Pavel Gregurić, a raspravom je moderirao genetičar Petar T. Mitrikeski. Ovdje donosim tekst mojeg uvodnog govora jer sam, pripremajući se za ovaj događaj, naletio na nekoliko zanimljivih, možda, ideja koje onda i ovdje želim podijeliti sa svima vama koje zanimaju dobre ideje. Pa krenimo redom…
Kao što i pripada, šaljivu temu treba otvoriti tako da se ispriča jedan vic. Jer tema kreaciznizma kod mnogi ljudi – bili oni ili ne, akademski obrazovani, vjernici ili ateisti – izaziva podsmjeh, pa čak i blagi prijezir prema onima koji ipak smatraju vrijednim i važnim reći nešto ozbiljno i argumentirano o ovoj temi. A vici ide ovako, i usmjerit ću ga prema samome sebi kako ne bih nikoga uvrijedio: „Zašto se Bosanac smije tri puta na jedan te isti vic? Pa zato jer se prvi puta smije kada ga čuje. Drugi puta se smije kada mu ga objasniš. I konačno, treći puta se smije kada ga on sam razumije.“ Ako ste si i vi nasmijali sada kada ste pročitali vic, budite spremni na još smijeha u daljnjem tijeku teksta kada vam svima objasnim neke stvari kako biste i sami mogli razumjeti važnost i vrijednost ovih i ovakvih rasprava o kreacionizmu i njegovim oblicima naspram znanstvene misli.
Pa koliko god ova tema možda nekome izgledala krajnje smješno (ili kao neslana šala), ona je važna i vrijedna promišljanja i rasprave. Iz ovoga uvodnog vica smo mogli naslutiti kako bi mogla postojati bitna razlika između onoga „čuti nešto“ (ili vidjeti nešto, ili osjetiti nešto u najširem mogućem smislu) napram objašnjenja i razumijevanja onog nečeg. Prvo što treba reći je da se tu radi o različitim izvorima (odnosno, subjektima radnje) ovih radnji. Prva radnja (čuti) se odnosi na subjekta samoga koji čuje ili čita. Njemu se određene činjenice posreduju, a koje onda on sam prima ili percipira – on ih čuje ili vidi ili čita (subjekt je izvor radnje). Zatim, kada je u pitanju objašnjenje, onda je potrebno nešto izvan samoga subjekta što/tko mu objašnjava stvar koju je upravo čuo. Dakle, izvor radnje jest onaj koji objašnjava, a ne onaj kojemu se objašnjava. I na kraju, kada se objasni nešto, razumijevanje opet pomjera izvor radnje (razumijevanje) na samoga subjekta koji je čuo i kojemu se objasnilo nešto. Ovo je jako važno imati u vidu tijekom cijelog daljnjeg teksta.
E, sada treba usmjeriti naš pogled prema svijetu koji nas okružuje. I mi u tom svijetu možemo krajnje jasno i nedvosmisleno reći da određene stvari postoje neovisno o promatraču (subjektu). Ako bi netko zauzeo krajnje skeptičku ili idealističku poziciju, rado bih s njim (pa čak i s njom) u nedogled raspravljao, ali u primjerenim uvjetima i primjerenom ponudom za stolom među nama (naravno, mislim na kakav pub i gotovo beskonačnu količinu kvalitetnog piva na stolu…), tako da u ovom tekstu tu skeptičko-idealističku poziciju neću uzimati u obzir. Te stvari koje postoje neovisno o promatraču možemo nazvati činjenicama. Činjenice postoje – stvari u svijetu postoje. Točka. Percipirao ih tko ili ne, stvari postoje (svijet postoji). Onda kada nešto percipiramo i pokušamo opisati (sebi ili drugima) to što postoji – činjenično stanje u svijetu – ta činjenica postaje podatak. Podatak je opis činjenice u svijetu. Podatak je utemeljen na informacijama koje možemo skupiti o toj činjenici. I naravno, podatak znatno i bitno ovisi o promatraču, ovisi i ne postoji bez onoga koji percipira određenu činjenicu i, na neki način, od te činjenice stvara podatak. Što više podataka o nekoj činjenici, to imamo bolje (cjelovitije) znanje te činjenice. Ok. Sada imamo podatke o nekoj činjenici u svijetu. Ako bismo htjeli nešto učiniti s tim podatcima, ili s tom činjenicom, npr. ako bismo htjeli raditi određene predikcije kako bi se ta činjenica „ponašala“ u promijenjenom kontekstu, ili kako nam se taj podatak uklapa u neku „širu priču“ u odnosu s ostalim podatcima o ostalim činjenicama u svijetu, moramo od tog podatka napraviti model. Izgradnjom modela na temelju podataka (ili podatka) koje imamo o određenoj unutarsvjetskoj činjenici, mi u biti objašnjavamo stvar. Mi objašnjavamo činjenicu koju smo opisali (podatak je opis činjenice) gradeći model te činjenice (uzmite za egzemplar – atom, odnosno, model atoma). Model je, dakle, objašnjenje opisa činjenice (objašnjenje podataka koji se odnose na činjenice u svijetu). I svakako i ovdje treba naglasiti da je model (znanstveni model!) bitno dvostruko uvjetovan. Prva uvjetovanost se odnosi na opise činjenica (podatke – koji su pak jednostruko uvjetovani samim subjektom koji percipira neku činjenicu u svijetu) koje uzimamo u obzir. Druga uvjetovanost se odnosi na činjenicu da model izgrađuje subjekt (čovjek, znanstvenik).
Nakon što smo izgradili model neke činjenice (objektivno i neovisno o promatraču postojeće stvari u svijetu) temeljem opisa te činjenice (podataka koje imamo o njoj temeljem opisivanja), potrebno je (pro)tumačiti taj model u jednom širem kontekstu unutar kojega se već nalaze drugi modeli (koji se odnose na druge činjenice u svijetu), ali i u njegovu bitnu (uvjetovanom) odnosu naspram opisa činjenice na koju se odnosi, ili koju predstavlja. Ono što mi se čini važnim ovdje priznati, odnosi se na ovaj postupak koji ukazuje da smo napravili da koraka od neovisne činjenice do dvostruko ovisnog (uvjetovanog) modela te činjenice. Možemo reći da smo napravili dva koraka apstrakcije (oblikovanje neposrednih sadržaja koji su dani osjetilima): prvi korak je bio opis, a drugi objašnjenje. Nakon što imamo model neke činjenice, potrebno je napraviti i treći korak apstrakcije, a to je tumačenje tog modela u jednom širem kontekstu, a što rezultira teorijom. Jer se može dogoditi da imamo više modela jedne te iste činjenice, ili više modela više činjenica koje su u svijetu na neki način povezane i isprepletene (te možda čak i utječu jedna na drugu), pa nam je potreban jedan zajednički okvir unutar kojega svi opisi i svi modeli imaju nekakvog smisla i značenja. Naravno – ovo je sve smisleno pod pretpostavkom da želimo konačno razumjeti stvar, odnosno, činjenicu koja opstoji u svijetu neovisno o nama. A to znači da „čin“ razumijevanja stvari izgrađuje paradigmu – najširi mogući kontekst ili okvir unutar kojega je moguće napraviti smisla od percipirane činjenice u svijetu (podatka).
Sad kad smo proši čitav ovaj postupak – od neovisno postojeće činjenice do razumijevanja te činjenice – možda je vrijeme za neki primjer. Pa uzmimo u obzir već spomenuti atom. Postojanje atoma u svijetu je činjenica neovisna o subjektu i njegovoj percepciji. Pa u konačnici, atom je postojao i prije ljudi za koje uzimamo da su jedan od mogućih subjekata u ovom svijetu. Onog trenutka kada smo počeli opisivati tu činjenicu (atom), mi smo počeli stvarati podatke. Bez ljudi nema ni podataka o atomu. Atom „sam za sebe“ postoji bez ljudi. A kada smo skupili dovoljno podataka o atomu, počeli smo stvarati (graditi) modele atoma. I tako postoji čitava „povijest modela atoma“ koja seže sve od Demokrita do sutrašnjeg nekog mogućeg modela atoma. Zatim smo izgradili teorije kojima tumačimo različite modele ili podatke u različitim kontekstima i na različitim skalabilnim veličinama. I na kraju smo dobili određenu paradigmu unutar koje se odvija naše razumijevanje atoma – do te razine da ga može „razumjeti“ i malo dijete.
Drugi primjer je izmišljen. Recimo da uočimo činjenicu prelaska ceste na pješačkom prijelazu u Kaštel Lukšiću. Jasno nam je da ljudi tu prelaze cestu „i kad nitko ne gleda“, tako da možemo reći da je to jedna činjenica u svijetu. Ako bismo htjeli podatak o prelasku ceste na pješačkom prijelazu, morali bismo napraviti određeni opis. Taj opis u sebi sadrži informacije (koje mogu ići u beskonačnost) koje nas možda zanimaju (s koje „strane“ ceste, kojom brzinom i slično…) i temeljem tih podataka možemo izgraditi (konstruirati) model koji objašnjava prelazak ceste na tom pješačkom prijelazu. S tim modelom onda možemo predviđati neke stvari vezano za taj pješački prijelaz. I ako smo dobro odradili opis i objašnjenje, možemo ponuditi i utemeljeno tumačenje, odnosno, teoriju prelaska ceste na tom pješačkom prijelazu. Konačno, kada u obzir uzmemo i druge pješačke prijelaze u Lukšiću, postojeće ceste i pravila ponašanja u prometu (paradigma), možemo reći da razumijemo prelazak ceste na tom pješačkom prijelazu.
Ova dva primjera, možda drugi jasnije, pokazuju kako je ovaj postupak (od činjenice do paradigme) usmjeren dvostruko. Prvo se radi o tome da se u svakom susljednom koraku šire obzori, odnosno, kontekst unutar kojega promatramo određenu činjenicu. Recimo da se radi o jednoj činjenici. Onda imamo više opisa te jedne te iste činjenice (ovisno o pristupnoj točki, metodologiji, perspektivi…). Zatim imamo više mogućih modela te jedne te iste činjenice – modela koji u sebi objedinjuju različite podatke (opise) te činjenice koju objašnjavaju. I na kraju imamo teorijski kontekst unutar kojega tumačimo različite modele i podatke u međuodnosima kako bismo prispjeli razumijevanju koje se odvija u određenoj paradigmi. Znači, s jedne strane imamo: činjenica –> podatak –> model –> teorija –> paradigma. A s druge strane tog istog procesa i postupka imamo: opis –> objašnjenje –> tumačenje –> razumijevanje. Opis je postupak navođenja svih bitnih obilježja stvari. Objašnjenje je postupak svođenja svega nepoznatoga na poznato, odnosno, osvjetljavanje nekoga pojma na temelju poznatih obilježja. Tumačenje je postupak kojim se iznosi i utvrđuje smisao te značenje a koji u sebi uključuje ili sadrži sve sastavnice koje omogućuju povezivanje tumačenoga. Razumijevanje je sposobnost mišljenja i shvaćanja, oblik spoznaje svojstven čovjeku. Prva strana, odnosno elementi ovog postupka i procesa odnose se na: činjenica označuje zatečeno stanje stvari; podatak označuje poznatu činjenicu; model je skup podataka s pomoću kojih se teorijski opisuje neka činjenica; teorija je sustav znanja ili shvaćanja o nekoj pojavi ili skupini pojava, zasnovan na uočavanju njihove bitne zakonitosti ili interpretacija određenog iskustva iz jednoga principa; paradigma je standard što omogućuje pojmovna razlikovanja na kojima počiva određena praksa djelovanja.
Znači, u ovom slučaju, u kojem krećemo od činjenice/opisa prema paradigmi/razumijevanju, možemo govoriti o indukciji (od pojedinačne činjenice do uopćenog razumijevanja te činjenice) pri čemu svaki sljedeći korak širi obzor ili prostor u kojem se događa sam postupak ili proces. S druge strane se događa „gubitak neovisnosti“ ili povećanje ovisnosti i uvjetovanosti kako se induktivno krećemo od pojedinačne činjenice prema uopćenom razumijevanju te činjenice. Sama činjenica je krajnje neovisna (kao objektivna datost) o subjektu jer postoji i bez njega. Podatak je pak ovisan o subjektu jer se radi upravo o subjektovoj percepciji (opisu) te činjenice. Model je pak dvostruko ovisan – i o podatcima koje uzima u obzir, ali i o subjektu koji ga izgrađuje. Na kraju imamo teoriju i razumijevanje koji su mnogostruko ovisni i uvjetovani podjednako i samom činjenicom, subjektom, podatcima i modelima, ali i određenom odnosnom dinamikom svega navedenoga. Više o ovome čitajte kod Thomasa Kuhna u njegovoj „Strukturi znanstvenih revolucija“. Za sada je to dovoljno ovdje, ali nije gotovo jer se stvari mnogostruko kompliciraju kada u obzir uzmemo i činjenicu deduktivnog kretanja, odnosno, utjecaja same paradigme u smislu da ona na neki način diktira i definira objektivno moguće (postojeće) činjenice koje su neovisne o subjektu i njegovim spoznajno-perseptivnim moćima. Na kraju završimo sa svojevrsnom povratnom petljom (koja ne samo da je povratna, nego je još i autoreferencijalna, odnosno, rekurzivna) iz koje, čini se, nema jednostavnog ni ulaska ni izlaska. Tako da sam u svojem doktoratu, i to mi se čini kao najznačajniji doprinos, zaključio kako se sve „vrti“ oko ove formule: EgPgEmOmP. Više o tome čitajte u mojem doktoratu iz teologije.
Zašto je ovo sve relevantno i važno za pitanje o raspravi o kreacionizmu i znanstvenom mišljenju? Pa zato jer nam ovo omogućava odgovor na pitanje što je to znanost? Kada odgovorimo na to pitanje, a ovdje se prvenstveno misli na prirodnu znanost, pitanje kreacionizma će biti samo za sebe odgovoreno. Što to znači? To znači da se moramo pitati gdje postavljamo granicu u ovom postupku (od činjenice do paradigme i od opisa do razumijevanja) i kažemo: sve unutar te granice je (prirodna) znanost, a sve ono izvan te granice nije znanost i ne može biti znanost. Je li ta granica u prvom krugu koji se tiče same činjenice kao takve? Vjerojatno nije. Je li u drugom krugu koji se tiče podatka i opisa činjenice, a u sebi inherentno uključuje i samu činjenicu? Vjerojatno jest – odnosno, gotovo sigurno jest. Što onda s modelima i objašnjenjima. Nudi li nam prirodna znanost modele i objašnjenja činjenica? Nudi, i jedno i drugo. Znači mogli bismo reći da je granica znanosti tu – na kružnici koja unutar sebe uključuje činjenice, podatke i modele. Ali što onda s teorijama i tumačenjem činjenica. Svakako da i u kolokvijalnom govoru koristimo pojmove ili sintagme poput „znanstvena teorija“, tako da bismo onda i teorije i tumačenja trebali staviti unutar granica znanosti. A što je s paradigmom i razumijevanjem? Zasigurno nam znanost omogućuje neki vid razumijevanja činjenica kojima smo okruženi. Na kraju, postoji i nešto što se zove „znanstvena paradigma“.
Rekao bih da sve navedeno stoji i da je točno, ali krajnje uvjetno u posljednja dva koraka, odnosno, teorija/tumačenja i paradigmi/razumijevanja. Uvjetno je zato što uvijek trebamo imati na umu da je samo metodološki naturalizam opravdan, dok onaj metafizički nije. A to mnogi brkaju ili ne vode računa o bitnoj razlici tih dvaju naturalizama. Zatim bih rekao da su znanstvena teorija koja tumači, i znanstvena paradigma koja omogućuje neki vid razumijevanja činjenica u svijetu jako sklisko područje (kada je u pitanju legitimnost, odnosno, opravdanost metodološkog naturalizma) na kojem treba biti oprezan kada su u pitanju kategorije smisla i značenja. Jer te kategorije nisu inherentne i samorazumljive unutar metodološkog naturalizma, nego su inherentne humanističkom pristupu (ili znanostima, ako hoćete). Ali to ne znači da se ne mogu opravdano pojavljivati u znanstvenim teorijama i paradigmama, odnosno, u znanstvenom tumačenju i razumijevanju svijeta. Mogu, ali samo „pod nekim vidom“, odnosno, funkcionalistički – ukoliko opisuju, objašnjavaju, tumače i razumijevaju određene funkcije koje su unutar-kontekstualne znanstvenoj metodologiji i ne prekoračuju legitimne granice metodološkog naturalizma. To znači da se i u kontekstu prirodne znanosti može govoriti o smislu, značenju i svrsi, ali sam pod vidom funkcionalizma. Sve ostalo (a to onda implicira i druge, pogotovo metafizičke konotacije) nije ni opravdano ni legitimno – tu mislim na ostale vidove tih pojmova.
Stoga na kraju mogu reći da prirodna znanost nema nikakvog problema sa kreacionizmom, ukoliko poznaje svoje vlastite granice koje su naprosto inherentne metodološkom naturalizmu utemeljenom na znanstvenoj metodi. Zato i možemo (i trebamo) raspravljati o oblicima kreacionizma i znanstvenoj misli, jer upravo kreacionizam, na neki način, prisiljava samu znanost da bude bolja, samosvjesnija i produktivnija.
Na kraju bih zaključio da kreacionizam u kontekstu znanosti ima gotovo identičnu ulogu ili funkciju koju u kontekstu religije ili teologije, ima hereza ili krivovjerje. Kao što je upravo hereza i krivovjerje izravno i uzročno, na neki način, definiralo dogmu i pravovjerje, tako i kreacionizam može izravno i uzročno definirati samu prirodnu znanost. Zato mu hvala na tome.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 