Mnogi od nas iskustveno znaju da živimo u višedimenzionalnom svijetu koji na vlastitoj površini zrcali svoje dubine i visine. Manji nas se broj i dalje čudi tomu tako da u svijetu i dalje postoji čuđenje. Naše su oči velike i nijeme kako bi mogle obuhvatiti površinu svijeta i na njoj uočiti ono što se ne može izreći. A što se ne može izreći, o tome treba šutjeti.
Možemo li onda Isusovu šutnju shvatiti kao govor o neizrecivome? Jer, jako je malo mjesta na kojima Isus šuti, ili nudi šutnju kao odgovor na postavljeno mu pitanje. Drugdje, kao u tekstu iz kojega je izvučen naslov ovoga teksta, Isus na postavljeno pitanje odgovara tako da ne odgovara na njega izravno nego počinje pričati o nečem drugom, naizgled nepovezanom s pitanjem koje mu je postavljeno. U tom Lukinom tekstu, Isusu netko iz mnoštva postavlja pitanje koje i nas često muči. Kada nam roditelji ostare ili kada preminu, na površinu izlazi sama naša površina kako bismo površine i kvadrate koji su se akumulirale tijekom života naših roditelja, razdijelili među sobom, svojom braćom i sestrama. Zahtijevamo ono što nam pripada. Površine i kvadrate. Dijelimo površinu naših roditelja kako bi naša površina bila zadovoljna i konačno stečena.
Isus šuti, odnosno, ne odgovara izravno jer ne može govoriti o površini. Površina je uistinu neizreciva – a ako se o nečem ne može govoriti, o tome se treba šutjeti. Površina je neizreciva jer nije stvarna. Ali nije ni iluzorna. Ona je odraz onoga što joj je sučelice, što joj je nasuprot. A nasuprot površine je dubina (ili visina) – prostor u kojem se odvijaju odnosi među premetima koje možemo pronaći u svijetu. Površina zrcali ono što joj je postavljeno nasuprot. Površina svijeta zrcali njegovu dubinu i visinu, tako da potpuno opravdano možemo govoriti o multidimenzionalnom svijetu – svijetu koji je potpuno prisutan na površini, ali sam nije ta površina, nego je mnogo više od nje same.
Kada promatramo svijet u kojem živimo možemo olako upasti u mogućnost da ostanemo samo na njegovoj površini – jer tu je čitav svijet prisutan. Tada čitav svijet možemo opisati jednom lijepom matematičkom formulom – bez potrebe da se izravno govori o dubini i visini svijeta, odnosno, o prostoru kojega zauzimaju razni predmeti i tijela koja su u određenom odnosu i u određenim odnosima. Tada, ako ipak odlučimo progovoriti o dubini i visini svijeta, možemo o njima govoriti samo matematičkim jezikom koji predmete i tijela, ali i odnose među njima, svodi na funkciju koja nam se ukazuje na površini koja sadrži čitav svijet matematički opisan. No, ono što u tom trenutku zaboravljamo jest činjenica da ti matematički opisi svijeta uopće ne opisuju površinu koja čitav svijet zrcali – nego da upravo opisuju svijet, odnosno, njegove dubine i širine. To se inače zove redukcionizam – ovaj zaborav da opisujemo svijet, a ne samu površinu.
S druge strane, da se vratim na Lukin tekst iz kojeg je preuzet naslov, možemo isto tako reći i za samog čovjeka, da sam čovjek zrcali – odnosno da je on sam jedna površina o koju se zrcali – čitav svijet i druge ljude koji u njemu žive. Kao i svaka druga površina, i čovjek zrcali ono što mu je sučelice, što je nasuprot njega. A nasuprot čovjeka je ništa i sve, ništavilo i Bog. Što je uopće čovjek da ga se spominjemo ako nije malo manji od samoga Boga? (Ps 8) Tako da mi ljudi možemo zrcaliti, ne samo dubine i visine svijeta, nego možemo zrcaliti ništavilo i/ili Boga. Čovjek koji zrcali ništavilo se zove ateist. Čovjek koji zrcali Boga zove se svetac. Bilo kako bilo, Isus nam u ovom Lukinom tekstu govori, svojim negovorenjem i šutnjom, da svoju pažnju uopće ne usmjeravamo prema površini – prema čovjeku kao takvome. Površina je neizreciva i o njoj trebamo šutjeti. Ono što nam Isus govori usmjerava našu pažnju na ništa i na Boga – na dubinu i visinu svijeta u kojem se odvija odnosna interakcija premeta i tijela, nutrine i vanjštine čovjeka kao bića rođenog na smrt. Isus na konkretno, praktično i činjenično pitanje o podijeli površine i kvadrata odgovara – pomalo uvrijeđeno? – usmjeravanjem naše pažnje na ono apstraktno, rekli bi smo, teorijsko i vrijednosno. Govori ono što je izrecivo i o čemu može govoriti, a zaobilazi ono neizrecivo o čemu šuti. A nakon toga nam govori u prispodobi o tome kako trebamo biti svjesni da kao površina zrcalimo ono što je pred ili u nama – ništavilo ili Boga.
I u ovoj igri površine i onoga što ona sama zrcali odvija se naš život. Ukoliko zaboravimo da naš život nije površina – iako se naš čitav život zrcali na površini, uvijek ćemo tražiti suce među nama da tu našu površinu koja smo u tom slučaju mi sami, uredi kako treba (izvana i nametnuto silom). Ali to nije moguće. Površina se ne da urediti. Ona se ne da izreći. Ona je neizreciva. Nju možemo samo opisati. Zato Isus uvrijeđeno odgovara, pun čuđenja – da tko ga je postavio sucem nad nama (nad površinom). Zato i ne odgovara na postavljeno mu pitanje. Radije govori ono što može reći i što može urediti, a to je nutrina ili vanjština čovjeka koja biva reflektirana na površini – odnosno, čitav jedan život i svijet. višedimenzionalan svijet koji se, kako bismo ga mogli shvatiti, razumjeti, opisati i objasniti, zrcali na vlastitoj površini koju obuhvaćaju naše oči koje nijeme rastu pored stvari. Samo što te stvari nisu neizrecive, pa zato naše oči moraju biti nijeme, nego je to upravo ta površina koja se ne da izreći i o kojoj trebamo šutjeti. Naše oči, nas koji se i dalje čudimo čudesima svijeta, nijeme su na površinu koja zrcali čitav svijet ali nije taj svijet. Ona je samo odraz.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 