U današnjoj se Crkvi ovaj zahtjev postavlja kao krajnji imperativ koji obvezuje univerzalno i krajnje objektivno svaku ovčicu u Gospodnjem ovčinjaku. Prihvatiti drugoga. U našoj mjesnoj Crkvi najglasniji proponent ovoga imperativa je biskup Uzinić koji neprestano i neumorno poziva sve nas katolike, ali i čitavo naše društvo, na prihvaćanje drugoga i drugačijega, na prihvaćanje različitosti kao preduvjeta jednog zdravog demokratskog društva utemeljenog na vrijednostima poput tolerancije, caritasa (ljubavi prema drugome), dijaloga i uvažavanja. U tome ide toliko daleko da se u ime svih nas ispričava onima za koje smatra da ih nismo prihvatili. U konačnici, biskup Mate ne čini ništa nova ili revolucionarna, koliko „samo“ ponavlja riječi i stav pape Franje koji pak ponavlja i vrši ono što je sam Krist činio: prihvaćao druge.
Stoga je ovaj zahtjev izvrsna prilika za jedan autentični ispit savjesti – katoličke savjesti ponajprije, a onda i svake savjesti koja želi opće dobro; dobro svima, a ne samo njima/nama. I ja sam danas potaknut jednim dužim komentarom kojega sam dobio u inbox upravo na ovu temu prihvaćanja drugoga, odlučio napisati ovaj tekst. Jer često nam se, kako sam rekao na početku, na nos nabacuje ovaj imperativ, a sve kako bi se umanjio značaj našeg katoličkog identiteta. Isus je prihvaćao sve; papa Franjo prihvaća druge kao i biskup Mate, a vi katolici i dalje ste puni mržnje prema drugima i drugačijima, ne prihvaćate ljude oko sebe a ujedno žmirite s oba oka pred korupcijom vas i vaših, pred kriminalom i grijesima u društvu ali i u Crkvi. Zato sam odlučio iznijeti svoje promišljanje u formi ispita savjesti, pa možda kome pomogne da bolje razumije što za katolika znači prihvatiti drugoga.
Prva prepreka u prihvaćanju drugoga je svakako njegov grijeh. Danas smo bombardirani – javno – grijesima ljudi, poznatih i manje poznatih, a preko kojih se olako prelazi (osim kada su u pitanju grijesi „nominalnih katolika sa stranačkom iskaznicom“) i predstavlja ih se kao krajnje nebitne, jer bitna je osoba, bitan je konkretan čovjek pred nama. I onda je nama katolicima jako teško u takvom društveno-javnom kontekstu prihvaćati druge i drugačije jer je odnos prema grijehu izokrenut. A pogotovo tamo gdje se osobe i ljudi poistovjećuju, identitetski, sa svojim grijesima. Ako postoji to poistovjećivanje (reduciranje osobe samo na jedan vid ili perspektivu čovještva) onda mi katolici to ne možemo prihvatiti, pa posljedično, ne možemo prihvatiti niti drugoga koji se poistovjetio sa svojim grijehom. Dakle, ova prva prepreka prihvaćanja drugoga ima dvije razine: prvu koja se odnosi na društveno-jvani kontekst i drugu koja se odnosi na osobnu razinu gdje se drugi poistovjećuje sa svojim grijehom.
Druga prepreka prihvaćanju drugoga je nauk Crkve koji jest objektivan i univerzalan, što znači da vrijedi svugdje i u svakom slučaju. I ova se prepreka sastoji od dvije razine: prve koja se odnosi na naše nepoznavanje Nauka, i druge koja se odnosi na volju da se Nauk ne prihvati potpuno i do kraja – bilo da se radi o nama katolicima unutar Crkve, a svakako je to slučaj sa sekularnim svijetom/ljudima izvan Crkve.
Treća, i možda najnepremostivija, prepreka sam ja sam. Na kraju, ne radi se ni o kom drugom, nego o meni i mojoj volji ili nevolji prihvaćanja drugoga i drugačijega. Može mi papa i biskup neprestano i neumorno ponavljati da moram prihvatiti sve (jer svi smo fratelli tutti) i druge, ali ako ja to neću (ne želim ili možda ne mogu), onda se to neće ni dogoditi – krajnje je nebitan razlog ili uzrok tog neprihvaćanja.
E sada, na nama je da se potrudimo pobijediti ove prepreke kako bismo bili u prilici prihvatiti drugoga, kako to imperativ od nas zahtjeva. Možemo odmah na početku odustati jer, primjerice, prva prepreka uopće ne ovisi o nama. Jednostavno su takve društvene postavke, odnos prema grijehu je izokrenuti i mi tu – pobožni katolici – ništa ne možemo učiniti. Društvo se ne želi promijeniti, kao ni ove osobe koji se identitetski poistovjećuju sa svojim grijehom ili grijesima. Dapače, ponose se time.
Da, nažalost, ovo izgleda kao sasvim razuman i opravdan stav – stav koji u nam ubija uopće želju ili volju za prihvaćanjem drugoga, pa se čini upravo prva prepreka nepremostiva, a ne treća – kako sam to naveo – koja je možda najnepremostivija. Ali, ja ne bih to napisao da stvarno ne mislim da je tako, pa stoga možete zaključiti da je upravo u toj trećoj prepreci ključ koji nam može otvoriti vrata pobjedi nad sve tri prepreke. Zašto? Pa zato jer, iako stvari stvarno tako stoje – društvene postavke su takve da javno promoviraju grijeh i hvale ljude koji se osobno poistovjećuju sa svojim grijesima – ipak mi možemo mnogo toga napraviti. Prvo možemo otvoriti svoje oči i pozornost na grijehe i kriminal nas i naših. To je jako teško jer smo zarobljeni u logici društvene ideološke borbe čije je temeljno načelo „bolje da me moj potkrada, nego njihovi“. Ako bismo mogli izaći izvan te logike, ako bismo uspjeli otvoriti barem jedno oko, uvidjeli bismo da je sloboda na koju smo pozvani i za koju nas je Krist oslobodio, moguća. Ali za to treba mnogo odvažnosti i Duha Božjega. U tom smislu trebamo stati na stranu sekularnog i grešnog svijeta kada prokazuje grijeh među nama, u nam – bilo u Crkvi, bilo u našem ideološkom spektru društva. Kako Pavao kaže – ne borimo se protiv krvi i mesa, nego protiv grijeha, pa bio on u našem dvorištu, kući ili spavaćoj sobi, ili bio on kod onih drugih koji su se sami podali grijehu i služe Đavlu. Najbolji primjer je skandal pedofilije u Crkvi. To je postalo problem jer su ljudi izvan Crkve počeli pisati i govoriti o tome. I Crkva s pravom treba biti na njihovoj strani. Naravno, treba biti racionalan i razborit (vođen Duhom) i svemu pristupati kritičkim aparatom jer se zna dogoditi (iako to ne umanjuje odgovornost ili grijeh same Crkve) da sekularni dio društva želi koristiti taj skandal – kao i druge grijehe u Crkvi – u ideološke svrhe. Oni na to imaju pravo, ali mi moramo biti iznad tih ideoloških društvenih podjela. Borba protiv grijeha, ma gdje on bio, jest beskompromisna. Znači, iako ne možemo izravno mijenjati društvene postavke i osjećaje s čime se ljudi izvan Crkve poistovjećuju, uvijek se možemo zajedno s njima boriti protiv grijeha u Crkvi, grijeha među nama unutra. I eto nam dobre dodirne točke od čega bismo mogli graditi putove i mostove do sekularnog društva pa, kada osobno i institucionalno nadiđemo logiku ideološke društvene borbe, možda na taj način – ponizno, strpljivo i odozdo možda budemo i u prilici utjecati na društvene postavke i odnos prema grijehu. Naravno da onda u tom slučaju moramo prihvatiti druge takvima kakvi jesu (pazi, već smo odgovorili na imperativ!) i pomalo ih pokušati mijenjati – mijenjajući sebe. Dakle, prva prepreka se može nadići tako što ćemo mi i naši, napustiti logiku ideološke društvene borbe i upustiti se u beskrupuloznu borbu protiv grijeha među nama i našima. Tu su nam saveznici oni drugi – njihovi. I u tom ih trenutku prihvaćamo kao takve: grešnike i saveznike. Super mi je ona parabola Isusa kada govori o đavlu i kući koja, podijeljena među sobom, propada. (Lk 11,17-20)
Druga prepreka također ovisi o meni i mojima. Ja moram upoznati tog Krista u kojega i kojem vjerujem. Mi moramo prihvatiti cjeloviti nauk i potpuno nastojati formirati svoje živote, odnose s drugima (i njima i nama) i vlastite savjesti sukladno tom Nauku kojega Crkva ljubomorno čuva i prenosi novim generacijama – u bitnome istoga i jučer i danas i sutra. Ako meni nema nekih izravnih ponuda od nas samih iznutra – ako mi župa ne nudi i Crkva na biskupijskoj razini ne nudi nekakve edukacije ili kateheze – onda ja moram tražiti, pretraživati, pokazati svojem župniku i biskupu da postoji potreba edukacije i kateheze. Moram naći, početi čitati ili gledati i slušati – upoznati Nauk jer, upoznajući Nauk upoznajem Krista i Pisma. Ne mogu do kraja i potpuno prihvatiti ono što ne poznajem. Ako se potrudim i potrudimo upoznati Nauk, onda ga možemo i prihvatiti. Možemo ga onda utjeloviti u svoje živote – dopustiti da nam on formira savjest i odnose prema drugima i u Crkvi i u svijetu. Danas katolik jednostavno ne može biti katolik bez poznavanja Nauka. Jer toliko je prilika da pogriješiš, toliko je napasti i kušnja na koje ne znamo kako reagirati, a nikada u povijesti nije bilo lakše i jednostavnije saznati i naučiti, upoznati. To da postoji ova prepreka govori u konačnici u prilog ideji da je treća prepreka ipak najteža. To znači da smo duhovno lijeni i nemarni. To znači da govorimo Gospodine, Gospodine, ali ne vršimo ono što se traži od nas jer bismo tada bili samo sluge beskorisne. To znači da je kuća našeg života i katoličkog identiteta izgrađena na pijesku. Pa dođe prvo nevrijeme i kuća se uruši, i bi ruševina velika. Treba to sebi priznati. Ovim priznanjem počinjemo pravi posao na otklanjanju ovih prepreka. A to priznanje nije ništa drugo nego pogledati se u ogledalo i prepoznati jednog običnog malog i malo većeg grešnika – jadnog i lijenog samo-deklarativnog katolika.
Prihvatiti sebe kao takvoga znači odustati od svih iluzija koje imamo i možemo imati o sebi. Kada odustanemo od vlastitog umišljenog mišljenja da smo dobri, da smo plemeniti, da smo vrijedni – tada ostaju samo dva mišljenja o nama: ono koje đavao ima i ono koje Bog ima. A obojica su svojim djelima pokazala ili dokazala autentičnost svojeg mišljenja o nama samima, o meni. I svakako jest činjenica da, kada se ovako u ispitu savjesti samo-optužujemo i prihvaćamo sebe kao grešnike, mi sudjelujemo u đavolskim poslovima. Prihvaćamo ono što nam đavao govori o nama samima. I nije tu u krivu. I to treba sebi i njemu priznati: nisam dobar. Razlika između nas i njih – nas u Crkvi i njih izvan Crkve – jest samo u tome što njihova priča tu završava. Oni su usuglašeni s đavlom pa i nemaju drugog izbora nego se poistovjetiti sa svojim grijehom, sa onime što im đavao (istinito) govori o njima samima. I mi smo usuglašeni s đavlom i s onime što nam on (istinito) govori o nama samima, ali za nas priča tu ne staje. Mi iz te kaljuže upravljamo pogled drugdje, gore. Ne gledamo đavla i svoje grijehe. Mi želimo više. Ne želimo biti reducirani samo na svoj grijeh. Ne želimo se poistovjetiti sa svojim grijehom. On jest tu i mi stvarno jesmo grešnici, ali želimo, čeznemo za još nečime. I u tome je razlika između nas i njih. I ono što se onda događa s nama nakon što svoj pogled i pažnju usmjerimo drugdje – odvratimo svoj pogled od đavla i svojeg grijeha i čekamo da vidimo nešto drugo (iščekujemo) – nije naša zasluga. Nismo mi zaslužni jer vidimo Krista Uskrsloga kako nam dolazi u susret. Jer on dolazi, on nam se ukazuje (mi ga sami ne možemo vidjeti – u tom kontekstu mi je zanimljivo Lk 24,16) i tako nam daje sadržaj našem, inače izgubljenom i izbezumljenom, pogledu. I otuda – od susreta našeg pogleda i Uskrsloga – mi možemo dalje i bolje od drugih. I na tome kao katolici moramo biti beskrajno zahvalni.
Ali upravo jer smo bili na istome mjestu (usuglašeni s đavlom i svojim grijesima), možemo razumjeti druge. Možemo ih razumjeti jer smo i sami grešnici. Možemo ih razumjeti jer smo i sami bili izbezumljenog i izgubljenog pogleda, bez nade ali u nadi povjerovali da postoji nešto drugo, neka druga istina ili mišljenje o meni – ono koje Bog ima i kojega i koju je iskazao u svojem Sinu. I kada ih iz ovih cipela razumijemo, onda ih možemo i prihvatiti.
A da je to krajnje važno, dokazuje nam i sam Krist koji je svo svoje javno djelovanje utrošio u tu da nam kaže i pokaže kako jedino s njime možemo iz kaljuže grijeha. Ali taj put oslobođenja vodi upravo kroz kaljužu – posred nje – u kojoj možemo zapeti i zaglaviti kao ovi naši drugi koje moramo kao takve prihvatiti. Prihvati drugoga kao grešnika, znači ništa drugo nego prihvatiti samoga sebe kao grešnika, kao onoga koji potrebuje Krista Uskrsloga koji ga izvlači iz kaljuže grijeha i kandži samoga đavla. Kaže Krist na jednom mjestu da su se jednom prilikom dva čovjeka došla moliti u Hram. (Lk 18,10) Prvi se molio uspravno (rekli bismo danas, ponosito) sav zahvalan Bogu jer on NIJE kao drugi, a ovaj drugi se molio pognut (skrušeno) ne bi li mu Bog otpustio grijehe jer on JEST grešnik. Prvi se molio za nešto što on nije, drugi za nešto što on jest. Na drugom mjestu Krist govori o trunu i brvnu u oku. (Lk 6,41), a na meni najdražem mjestu (uz mnoga druga mjesta na kojima praktički govori jednu te istu stvar) Krist nam govori „Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha. A sad velite: ‘Vidimo’, zato vaš grijeh ostaje.“ (Iv 9,41) Sva ova mjesta žele reći jednu stvar: svi smo u kaljuži zaglavili i zapeli, i mi i oni. Mi samo kažemo ne vidimo te Kriste ali gledamo i nadamo se ugledati te već jednom, a oni – jer su prihvatili same sebe kao takve (zatočene u grijehu i poistovjetili se s njime) – vide svoj grijeh i pristaju na istinu koju im đavao govori o njima samima. Mi kažemo da JESMO grešnici i nešto više od grešnika, oni kažu da NISU Kristovi, niti da žele biti. Mi treba da se bavimo brvnom u svojem oku kako bismo ugledali Uskrsloga (a bavljenje tim brvnom nije ništa drugo nego skretanje svojeg pogleda od đavla nadajući se nekom drugom prizoru i istini o nama samima) i shvatili da samo Krist može izvaditi taj trun iz očiju drugoga.
Mi trebamo prihvatiti sebe i istinu o nama samima koju nam Krist donosi, i tako prihvaćamo druge koji su potpuno isti kao i ja/mi. Svi smo podjednako nemoćni i svi podjednako trebamo Krista. Prihvaćanjem drugih, mi prihvaćamo Krista Spasitelja. Prihvaćanjem drugih mi sami prihvaćamo činjenicu da smo prihvaćeni. Od Krista, po Kristu i za Krista!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 