Izvadak iz kratkog predavanja na trećem Chest-Festu u Zagrebu
„Granice mojega jezika su granice mojega svijeta.“ Jako volim ovaj Wittgensteinov citat. I to iz viđše razloga. Prvi i glavni je taj što je točan i istinit. Ono što nije u mojem vokabularu, mogu reći da ni ne postoji. Bar ne postoji za mene, iako može objektivno biti krajnje realno, ali pitanje i objektivnoj objektivnosti je odveć složeno da ga ovdje uvodim u sadržaj ovoga teksta koji je nastao povodom sudjelovanja na trećem ChestFestu. Drugi razlog je taj što jednostavno volim čitati i promišljati nad filozofskim idejama Ludwiga. Čovjek je tako sažeto donio masu vrijednih i važnih uvida da se nad jednom njegovom riječi može organizirati čitav semestar filozofsko-teoloških predavanja. Treći i ostali razlozi su zato jer se čovjek „obratio“ kada je vidio da je odveć zaglibio u analitičku filozofsku kaljužu, tako da je naknadno nastojao ispraviti neke svoje skučene i ograničene poglede, pa je super mjesto u kojem se dodiruju – na bitnoj razini – analitička i kontinentalna filozofska tradicija. Mislim da to treba biti i svaki adekvatno-relevantni teolog danas.
Na samom početku ovoga teskta, možemo se pitati što znači da je neka teologija adekvatna, ili da je adekvatna danas? Pri tome svakako trebamo krenuti od jezika koji je granica mojega svijeta. Ono što nije u mojem vokabularu, mogao bih reći i da ne postoji. Zato se ne trebamo čuditi što neki teološki pojmovi u suvremenom društvu danas „ne prolaze“ ili ostaju nerazumljivi, a češće ipak samo krivo razumljeni ili shvaćeni. Zato bih za početak razlomio ove riječi iz samog naslova i na taj način uveo u pitanje razumijevanje adekvatnosti teologije danas. Te tri riječu su: danas, adekvatno i teologija. Zašto su riječi važne, i kako to da možemo ograničiti ukupnost stvarnosti koja postoji samo na ono što možemo izreći ili čuti, pri čemu čuti znači upravo razumjeti, upozorio nas je i Chesterton koji je na više mjesta ukazivao kako riječi protekom vremena mogu izgubiti, promjeniti ili zadobiti novi, drugači ili stari smisao i značenje. Primjer za to je riječ hereza koja, ne samo da više ne znači da griješite; ona praktički označava da ste bistre glave i smioni. Riječ pravovjerje, pak ne samo da više ne znači da ste u pravu; ona praktički označava da griješite. Slično je i s riječju dogma ili dogmatičan. S tim u vidu moramo pogledati što pojmovi danas, adekvatno i teologija znače kako bismo mogli govoriti o adekvatnoj teologiji danas.
Ovo danas kršćana ili same teologije, obilježeno je bitno pontifikatom pape Franje, a u jednoj široj perspektivi, i događajem drugih Duhova, kako se kolokvijalno kaže za Drugi vatikanski koncil. Danas označava suvremenost, sadašnjost. Danas označava ono na čemu papa Franjo inzistira kada kaže da je stvarnost važnija od ideje, ili vrijeme od prostora. Ono označava ono u čemu ili gdje jesmo, ono označava ono što jesmo. Od toga krećemo, od stvarnosti u kojoj jesmo, ali svakako zagledani u ideal koji stoji pred nama i nudi nam se. Ako izgubimo ideal iz vida (a ideal je uvijek Krist), onda ova sintagma stvarnosti koja je važnija od ideala, postaje heretična u izvornom značenju tog pojma. Zato ovo danas uvijek mora biti u kritičkoj napetosti prema onome jučer i onome sutra, prema Alfi i Omegi. A i sama ta kritička napetost treba težiti tome da Krist bude sve u svemu, uvijek isti. (Heb 13,8 i 1. Kor 15,28) Ovo danas se mora razumjeti u kontekstu ove dvostruke napetosti, s jedne strane u kontinuitetu onoga jučer (Tradicija), a s druge strane u išćekivanju onoga sutra (Eshaton) koje tek ima doći. Samo zagledani u jučer, a išćekivajući sutra, možemo do kraja i potpuno razumjeti danas. Zato je to danas, odnosno, stvarnost kakva ona sama jest, početna točka, sjecište onoga jučer (tradicije) i onoga sutra (napretka, eshatona) koji kao ideali stoje na kraju puta – na kraju vremena koje je važnije od prostora. I upravo u ovoj posviještenoj, a dvostrukoj napetosti današnjice, suvremenosti i sadašnjosti pripada adekvatnost, i kao zadatak i kao forma teološke artikulacije onoga koji jednostavno jest.
Ne radi se o ničem drugom doli o nastojanju koje je prikladno vremenu, odnosno, prikladno današnjici, a koje je i samo izgovoreno već stotinu puta prije nas, u svakom onome danas povijesnog proteka vremena. Stoga me ponajprije, kada je u pitanju adekvatnost teologije danas, zanima prikladnost teologije ovomu danas, ovoj suvremenosti i sadašnjosti. No, adekvatnost se ne iscrpljuje samo u smislu prikladnosti (adekvatno = prikladno), nego također i u podudarnosti (adequatio rei et intelectus), u izjednačenosti i primjerenosti. Adekvatna teologija jest prikladna, primjerena i podudarujuća teologija. Radi se o onome zašto i kako objavljenog sadržaja, pri čemu se treba misliti i na primjerenost i prikladnost (alata i mehanizama), ali i na podudarnost teološkog sadržaja sa sadržajem Objave i Pologa vjere. Adekvacija je sukladnost stvari i razuma, izričaja o predmetu i predmeta samoga, što je temelj skolastičkoga pojma istine kao sukladnosti bitka i mišljenja (adaequatio rei et intellectus). Adekvatnost koju teologija potrebuje danas odnosi se na modele, mehanizme i alate koje koristi, a koji moraju biti adekvatni (podrazumijeva se da je sadržaj koji se posreduje – Objava i Polog vjere – sam po sebi adekvatan) prenositelji sadržaja. U širem smislu i sama teologija jest samo jedan model, mehanizam ili alat, adekvatan sam po sebi, jer predstavlja ljudsko nastojanje usmjereno izgovaranju neizrecivog. Ona predstavlja kršenje Wittgensteinovog zahtjeva da se šuti o onomu što se ne može izreći.
Teologija je sustavan govor, odnosno nauk o Bogu i o odnosima Boga, čovjeka i svijeta, a na temeljima Objave. Dvojako je usmjerena: ad intra i ad extra. U kontekstu adekvatnosti teologije, uglavnom govorimo o njenom djelovanju ili usmjerenju ad extra, znači iz Crkve prema vani, prema sekularnom svijetu koji potrebuje kerigmatski navještaj i obrazloženje nade i vjere koja je u nama. (1. Pt 3,15) Tada se adekvatnost teologije može procjenjivati na dvije razine. Prva razina je akademska, budući teologija jest znanost u sustavu visokog obrazovanja, a druga razina se odnosi na pastoral, (novu) evangelizaciju i nazočnost Crkve u pluralnom demokratskom društvu. Akademska adekvatnost teologije u Hrvatskoj mi se čini krajnje zanemarena. Ako pogledamo teološke časopise, onda bih rekao da su autori članaka prvenstveno usmjereni objavi radova kako bi stekli uvjete napredovanja, čime to postaje prvenstvena svrha teoloških članaka. A također je i činjenica da nemamo nekakav jasan teološki smjer ili školu teološke misli. No, mene, a vjerujem i vas ovdje, više zanima situacija na drugoj razini. Tu mi se nekako čini, a ovaj dojam je ograničen na osobno isksutvo, da uspijevaju – ili ih možemo definirati adekvatnim – oni teološki napori koji se ponašaju sukladno tržišnim pravilima ponude i potražnje. Nedavno je novoobraćenik Shia LaBeouf dao zanimljivu analogiju između TLM-a i NO u smislu da mu se čini da mu liturgija novus orda želi prodati auto, a kada je na TLM, tu je sve usmjereno misteriju i ostajstvu Krista. Oni teološki napori koji žele, nažalost biti adekvatni danas moraju pokušati prodati auto. Teologija ako želi biti adekvatna naspram sekularnog svijeta, pa i same Crkve, rekao bih, mora prihvatiti inkarnacijsku logiku kenoze i krenuti od pitanja s kojima se ljudi bore ili ih postavljaju. U tom smislu treba ponoviti da je stvarnost važnija od ideje. Ne možemo se samo nabacivati adekvatnim odgovorima, a bez da čujemo pitanja ljudi koji su pred nama. Moramo prvo čuti koja pitanja svijet ima, ako ih ima, za teologiju i Crkvu.
Što bi onda značila sintagma „adekvatna teologija danas“? Mislim da je nekoliko stvari važno naglasiti, a jedna od njih je definitivno prevođenje. Teologija danas treba prvenstveno prevoditi teološko-crkvene (hoće reći sadržaj Objave i Pologa vjere) pojmove, definicije i nauk u suvremenom i sekularnom svijetu razumljiv i pristupačan jezik. I to na način koji je prikladan i primjeren, ali i podudaran upravo s tim Sadržajem. Teologija se, ukoliko želi biti adekvatna, također mora potruditi, ne samo u prevođenju, nego i samoj recepciji (prijemčivosti – onoliko koliko može) tog sadržaja od strane sekularnog svijeta. Da parafraziram sv. Ivana Bosca koji je svojim salezijancima govorio da nije dovoljno ljubiti djecu, nego da to djeca moraju i znati (da su ljubljena), tako i za teologiju koja želi biti adekvatna, nije dovoljno jednostavno prevesti nešto s teološko-crkvenog jezika na jezik sekularnog društva, nego to društvo mora znati što im je prevedeno. Teologija mora navještati Krista, i u tome koristiti prikladne i primjerene alate, ali i svijet mora znati da mu je navješten Krist uvijek isti (Nauk, uvijek isti). Svijet se može samorazumjeti samo u kontekstu napetosti, podjednako s jučer i sa sutra. Druga stvar koja mora biti naglašena je utemeljenost u stvarnosti – kako crkvenoj, tako i društvenoj. Teolozi moraju pratiti što se u svijetu događa, moraju biti uključeni u rasprave i biti upoznati s trendovima kako bi te trendove i događaje mogli kritički promišljati i proročki raskrinkavati zablude svijeta (teorije zavjere). Ona mora krenuti od podataka i informacija koje ju okružuju, kako bi preko dvijetisućljetno nataloženog znanja, nadahnuća i mudrosti privela sve ljude Kristu. Povratak proročkog govora teologije, nasušna je potreba stvarnosti u kojoj se nalazimo. Adekvatna teologija danas je proročka teologija.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 