Kada biskup nešto iskreno prizna…

Noćna mora u koju smo svi kao društvo i Crkva uvedeni posljednjih 10tak dana i dalje traje. Nažalost, tako je to s noćnim morama – one traju dok se ne probudimo. Ali i one koji su se vlastitom šutnjom probudili iz jedne noćne more, može tuđi krik iz te noćne more – iz koje se upravo probudio – uvesti u novu noćnu moru. Na taj se način stvara jedan multiverzum paralelnih i povratno uvjetovanih noćnih mora tako da se čini da te ni osobna šutnja ne može sačuvati u budnom stanju. Nakon što sam se nekako uspio othrvati govoru i zašutio, misleći da sam tako pošteđen traume noćne more, krik jednog biskupa Katoliče crkve me uvukao u novu noćnu moru – noćnu moru u kojoj, ili o kojoj, zbog profesionalne deformacije (ponajprije), ne mogu niti želim šutjeti.

Biskup Mate Uzinić se jučer u homiliji osvrnuo na „slučaj Čavajda“ kojega je spomenuo u kontekstu onoga što možemo i trebamo naučiti od Nazaretske Svete Obitelji. Jedna od ključnih stvari koje možemo i trebamo naučiti je susprezanje od donošenja osude drugoga i odustajanje od bacanja kamena – jer, svi smo mi samo bijedni grešnici – na druge grešnike. Primjer nam je sv. Josip koji nije htio osuditi svoju zaručnicu koja se, bez njegova znanja i sudjelovanja, našla trudna pred njihovu svadbu. Drugi primjer nam može biti i predsjednik Milanović koji je, komentirajući isti „slučaj“ izjavio da postaje oprezniji što je stariji („što sam stariji, to je pobačaj za mene delikatnija tema“), a sve u kontekstu Isusovog spriječavanja kamenovanja javne grešnice kada su muškarci s kamenom u ruci otišli svojim putem bez bačenog kamena – počevši od starijih.

Čitajući prvo tekst objavljen na portalu Bitno.net a onda i na stranicama Riječke nadbiskupije – priznajem da sam tekst uopće išao čitati zbog teksta na FB stranici portala jer sam htio provjeriti istinitost navoda koji se nalazio u njemu (gdje biskup iskreno priznaje da nema odgovor na ovu situaciju) – u istom trenutku sam imao krajnje oprečne osjećaje i stav. S jedne strane mi je bilo drago čuti donekle ponavljanje mojih riječi objavljenih u članku na portalu Narod.hr gdje sam zatražio odustanak od govora (šutnju) i potrebu za susprezanjem vlastitih komentara i prosipanja pameti (ili kamenja, ako hoćete) s visoka, ali s druge strane sam bio poprilično šokiran stavom jednog biskupa Katoličke crkve kada je konkretna situacija u pitanju. Kada je već odlučio zakoračiti u tu noćnu moru i posvetiti joj pažnju u svojoj homiliji, onda je biskup Katoličke crkve trebao ponoviti ono što Crkva kaže – ništa više i ništa manje. A što Crkva kaže o pobačaju možete čitati u Katekizmu Katoličke crkve od 2270. do 2275. broja. Ovim jasno artikuliranim i nedvosmislenim naukom o pobačaju Crkva „ne kani suziti područje milosrđa.“ Dapače, izricanje istine (ili šutnja za vrijeme noćne more) upravo jest iskaz milosrđa. Ako se već očekuje da i jedan biskup Katoličke Crkve o tome nešto kaže, onda ne treba iznositi svoje mišljenje, nego mišljenje Crkve – nadasve kada se ga izgovara u kontekstu liturgijskog slavlja i za ambonom.

No, iako mogu razumjeti da biskup Mate njeguje pastoralni pristup kakvoga forsira papa Franjo, možda ga je mogao artikulirati izvan liturgije (sazvati presicu ili napisati stauts na FB). Mogu i razumjeti i to da je želio „ispasti“ milosrdan i neutralan iskazujući tako blizinu i suosjećanje sa ženom i obitelji koja zasigurno mnogo pati. Ali je onda trebao šutjeti. Nije trebao napraviti dvostruku grešku: prvu da uopće o tome govori, a drugu da o tome govori kao Mate Uzinić, a ne kao biskup Katoličke crkve. E, sad na ovom mjestu stvari postaju puno zanimljivije i upravo se ovdje nalazi razlog mojeg teksta (iako bih i sam trebao šutjeti dok se ne probudim iz ove nove noćne more) i govora. Može li Mate Uzinić išta reći kao Mate Uzinić ili on uvijek govori kao biskup Katoličke crkve?

Ovo pitanje može izgledati kao retoričko, ili ga možemo smatrati krajnje trivijalnim, ali ono nije takvo. Učiteljstvo Drugog vatikanskog koncila kaže da „vijernici se, pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom.“ (LG 25) Ranije kaže da tko sluša biskupa sluša Krista, tko prezire biskupa, Krista prezire. (LG 20) Nije, dakle, šala – bar za one katolike koji stvarno žele biti katolici, ili barem za one koji su se našli u (ne)prilici da žive u granicama Riječke nadbiskupije. Dodatno je opterećujuće to što je biskup iskreno priznao nema odgovor na ovu situaciju u liturgiji Crkve, zanemarujući tako samu Crkvu i svoje primarno poslanje kao biskupa Katoličke crkve. „Pojedini biskupi (…) pastirski vode svoje ovce pod vlašću vrhovnog svećenika u ime Gospodnje (…) tako što u odnosu na njih obavljaju službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja.“ (CD 11) Ako biskup nema odgovor na ovu situaciju, onda ga nema ni Crkva. Ako ga nema Crkva ni biskup, onda ga nema ni stado koje biskup vodi. Ako ga nema stado koje kao pojedine ovce žive kao građani koji bi trebali sudjelovati u društveno-političkom životu svojega društva, onda ga ne može imati ni društvo, a vidimo da naše društvo ima sasvim jasan odgovor na ovu situaciju. Taj odgovor se reflektira u preko 200 000 skupljenih kuna kako bi se ženi platio put u Sloveniju i zahvat kojim bi se prekinuo jedan ljudski život.

Biskup Mate želi da mi, poput Marije, prihvatimo kao mogući svijet u kojem neće biti tvrđava i kamenja. Svijet u kojem ćemo svi biti braća i sestre – članovi jedne obitelji. I što reći na tu želju? Prekrasna. I čini mi se dok se mi katolici (ajde, ne baš mi katolici, nego neki katolici) zabavljamo ulažući značajan napor stvoriti od noćnih mora zbiljski svijet iz kojega se ne moramo buditi, zbiljski svijet nam iz sna u san servira novu noćnu moru kako se nikada nebismo probudili i ušli u Istinu. U Zbilju. U život vječni. Za kraj ovog teksta želim izraziti svoju sućut katolicima unutar granica Riječke nadbiskupije jer, ako žele ostati vjerni Crkvi moraju slušati svojeg biskupa i tako se nadati Zbilji u koju će se možda jednoga dana probuditi.

LG = Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen Gentium

CD = Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi Christus Dominus