Ovih nekoliko dana društvene mreže “gore” komentarima, mišljenjima, pozivima na bojkot ili pak na neurotičnu konzumaciju i kupovinu jednog proizvoda koji mi je osobno bio među prvim izborom kada su slastice/keksi u pitanju. I ono što treba primijetiti odnosi se na činjenicu da je u suvremenom društvu važnija ambalaža od sadržaja/proizvoda.
To su valjda skužili i ljudi u Krašu pa su stoga i lansirali ovu kampanju, promjenu imena i rebrdnding jednog kvalitetnog i uspješnog proizvoda. Sam proizvod nisu mijenjali, ali je zato ambalaža i poruka bitno izmijenjena. Poruka na “pakiranju za novo doba”, čini se, nikome ne odgovara. Lijevi ju vide kao jeftin pokušaj “ukrcavanja” Kraša na progresivni vlak – jeftin i nedovoljan jer još uvijek percipira žene kao “domaćice” – a desni ju vide kao nametanje politički korektnog govora i pokušaj preodgoja konzumenata. U svemu tome, keksi nisu opće bitni, nego je bitno kako kao društvo vidimo i vrednujemo ženu kao ženu. Onda, kako (trebamo) vidjeti ženu kao ženu? Pa krenimo sa zahvalnošću…
“Hvala tebi, ženo-majko, koja primaš u svoje krilo ljudsko biće u radosti i muci jedinstvenoga iskustva po kojoj postaješ Božjim osmijehom djetetu što dolazi na svijet, koje te čini voditeljicom njegovih prvih koraka, potporom njegova rasta, utočištem u tijeku životnoga puta. Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo sjedinjuješ svoju sudbinu sa sudbinom svoga muža u odnos uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života. Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja u obiteljskom gnijezdu a zatim u sklopu društvenoga života unosiš bogatstva svoje osjećajnosti, svoje pronicavosti, svoje plemenitosti i ustrajnosti. Hvala tebi, ženo-radnice, koja si zauzeta na svim područjima društvenoga, gospodarstvenog, uljudbenog, umjetničkog i političkog života, za nenadoknadivi doprinos stvaranju uljudbe sposobne povezivati razum i osjećaje, za poimanje života uvijek otvorenoga “misteriju”, izgradnji sve čovječnijih gospodarstvenih i političkih ustrojstava.”
Nastavimo s isprikom…
“No znam da nije dosta reći hvala. Nažalost smo baštinici povijesti strašnih ograničenja koja su, u svako doba i na svakom mjestu, otežala život žene ponižavane u njezinu dostojanstvu, okrnjene u njezinim prednostima, često potiskivane, čak svedene na robinju. To joj je priječilo u cjelini biti ono što jest te je cijelo čovječanstvo osiromašilo glede istinskih duhovnih dobara. Bilo bi doista teško točno uputiti na odgovornosti, imajući u vidu snagu kulturalnih nanosa koji su u tijeku stoljeća oblikovali način mišljenja i ustrojstava. “
Pa malo preuzimanja odgovornosti…
“Da, pravi je čas za hrabro podsjećanje i iskreno priznanje odgovornosti u tijeku duge povijesti čovječanstva, kojoj su žene dale doprinos ne manji nego muškarci, a često u težim okolnostima. Posebno mislim na žene koje su voljele uljudbu i umjetnost te su im se posvećivale polazeći iz prilika koje su im bile na uštrb, često isključene iz ravnopravnog obrazovanja, izložene obezvređivanju, nepriznavanju, čak otimanju njihova intelektualnog doprinosa. Od višestrukog ženskog djelovanja u povijesti nažalost je malo moguće utvrditi sredstvima povijesne znanosti. No srećom, premda je vrijeme zamelo dokumentarne tragove, nemoguće je ne osjetiti blagotvorne tokove životnoga soka što prožimlje naraštaje sve do naših dana. Čovječanstvo neprocjenjivo mnogo duguje toj velikoj, neizmjerivoj ženskoj tradiciji. Tolike su žene bile i još uvijek su procjenjivane više po tjelesnom izgledu nego po sposobnosti, stručnosti, razumnim djelima, bogatstvu osjećajnosti i napokon po
samom dostojanstvu njihova bića.”
…i završimo molitvom…
“Doista još mnogo treba učiniti da biti žena i majka ne uključuje i diskriminaciju. Žurno je posvuda postići djelotvornu jednakost prava osobe i stoga jednaku plaću za jednaki rad, zaštitu majke radnice, pravedno napredovanje u službi, jednakost bračnih drugova u bračnome pravu, priznanje svega što je povezano s građanskim pravima i dužnostima u demokratskom poretku.
Riječ je o pravednosti, ali također o potrebi… Pravi je čas za odlučnu osudu svih oblika spolnoga nasilja kojemu su često podvrgnute žene. Kad je o tome riječ, treba promicati prikladna zakonska sredstva obrane. U ime poštovanja osobe dužni smo optuživati proširenu kulturu uživanja i trgovanja koja promiče sustavnu zloporabu spolnosti, navodeći i sasvim mlade djevojke da upadnu u vrtlog pokvarenosti stavljajući tijelo na prodaju… Želim, dakle, predrage sestre, da se osobitom pozornošću razmišlja o temi “prirođene sposobnosti žene” (ženskog genija), ne samo da vam se priznaju dometi posebnog nauma Božjeg, koji je prihvaćan i koji se poštuje, nego da mu se dade viče prostora u zajedništvu društvenog života… U svom darivanju drugima u svakodnevnom životu žena doista osobito pronalazi svoj duboki životni poziv, ona koja možda bolje nego muškarac vidi muškarca, jer ga gleda srcem. Gleda ga neovisno o različitim ideološkim i političkim sustavima. Vidi ga u njegovoj veličini i ograničenosti, i nastoji izlaziti mu ususret i biti mu na pomoć. Tako se u povijesti čovječanstva ostvaruje osnovni Stvoriteljev naum te neprekidno, u različitosti poziva, izlazi na vidjelo ljepota – ne samo tjelesna nego osobito duhovna – kojom je Bog od početka obdario ljudsko stvorenje, osobito ženu.”
Svaka prilika je dobra prilika da se jasno ponovi i iznova artikulira odnos sv. Ivana Pavla II. prema ženama, pa tako i ova prilika jedne poprilično besmislene rasprave o “paktiranju za novo doba” proizvoda koji je zatečen činjenicom da nosi “krivo” ime koje je ambivalentno, jer može označavati ženu koja “živi i radi” u domaćinstvu, u kući, ali i jednostavno proizvod koji se radi u domaćinstvu/kući. U svakom slučaju mi se potvrđuje iz dana u dan da kao kultura i društvo još uvijek nismo oslobođeni pogleda na ženu kao na proizvod na kojega (bilo lijevi, bilo desni) polažemo pravo. Žena jest osoba, a osoba jest nešto sveto, ona je misterij, otajstvo i kao takvu trebamo joj pristupati s poštovanjem i skrušeno – kao što je to sv. Ivan Pavao II. činio.
Ovi navodi su preuzeti iz Pisma pape Ivana Pavla II. ženama
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 