Posljednjih godinu dana svi pričamo, komentiramo, svađamo se, prosvjedujemo, uvjeravamo jedni druge, i nas uvjeravaju. Izdvajaju se značajna proračunska sredstva kako bismo se adekvatno nosili s ovim javno-zdravstvenim problemom i izazovom koji je postavljen pred sve nas – globalnu ljudsku obitelj. Cijeli svijet se ujedinio – vlade država, međunarodne institucije i organizacije, civilni sektor, naši dragi milijarderski filantropi, mediji i Crkva. Cilj je samo jedan: osigurati zdravlje i smanjiti smrtnost od ovog opakog mutirajućeg virusa.
Pa ipak, u svemu ovome – koliko se god svijet ujedinio, a možda i upravo zbog toga – mnogi su nemirni, zbunjeni i izgubljeni pa se traže po prosvjednim skupovima, po bespuću društvenih mreža na internetu, ili zatvorenih ili otvorenih grupa na društvenim mrežama. Slušaju jedne znanstvenike, svećenike i biskupe, a ne slušaju druge. I jedni i drugi čine isto – zatvaraju se u obzor svojih istomišljenika jer su tu sigurni. Ako su se cijepili, onda im treba opravdanje i uvjerenje da će sve biti dobro jer na taj način iskazuju svoje povjerenje u znanost, medicinu i farmaceutske gigante. Ako se nisu cijepili, onda trebaju dokaze da je cjepivo štetno jer nije klinički do kraja ispitano (eksperimentalne je naravi) ili pak da je moralno okaljano jer na taj način iskazuju svoje povjerenje u znanost i prirodu ljudskog bića koje ima vlastiti imunosni sustav koji se do sada pokazao neprikoslovljen. Ono što se događa posljednjih mjesec dana otkako su u Hrvatskoj počeli ovi mirni prosvjedi protiv Covid potvrda (tkz. Green pass) ipak nudi tračak optimizma jer su ključne poruke usmjerene nadilaženju podjela na cijepljene i necijepljene (pa svi smo u istome loncu) i potrebi zaštite osobne slobode svakog čovjeka.
S jedne strane, sasvim razumijem i podržavam prosvjednike (i sam sam jedan od njih) koji žele zaštiti slobodu ljudskog bića kao takvu, ali s druge strane razumijem i ujedinjeni svijet – kojeg je dio i „službena Crkva“ – koji se našao u situaciji globalne ugroze, ozbiljnog javno-zdravstvenog problema i izazova. Može nam se činiti da je cijela priča apsurdno prenapuhana, nekompetentno komunikacijski prezentirana i posredovana (jer bi bilo stvarno zanimljivo napisati jedan tekst o logici mjera koje se na globalnoj razini nameću) i tamo negdje u nekakvim mračnim sobama Davosa ili drugdje, inscenirana i planirana. Imamo sve elemente da jedan takav narativ bude ozbiljan kandidat za mainstream medije i stav prema ovoj pandemiji. No, to iziskuje previše naše vjere u stav da ljudi nisu dobri – naravno dobri. Jasno, ovdje treba istaknuti da je naša (ljudska) narav kompromitirana i da se ne možemo samo tako osloniti na nju (na naše instinkte, na prvi dojam ili prvu loptu), ali zato imamo um, kulturu, znanost, civilizaciju – našu drugu narav koja, doduše, i sama može biti kompromitirana ali se možemo osloniti na nju jer ju sami možemo preispitati. I to trebamo uvijek činiti.
Meni se javljaju mnogi ljudi, pitaju za savjet, mišljenje, ali uglavnom traže da potvrdim njihove stavove koje su donijeli prije našeg razgovora. Nažalost po te ljude, nakon našeg razgovora ostanu razočarani. Pa stoga i pišem ovaj tekst iz tog iskustva – jer mislim da upravo to nedostaje u cijeloj ovoj priči i situaciji u kojoj smo se zatekli.
Mislim da nas je ova situacija stavila pred ozbiljan zadatak propitivanja i kritičkog pristupa svemu što nas okružuje – a danas su to uglavnom informacije, ne više priroda ili drugi ljudi (a i ako se radi o prirodi ili o drugim ljudima, onda ih promatramo pod vidom informacija koje unose u naše vidno polje). Zanimljivo je da su se u takvoj situaciji pronašli Apostoli, nakon što su prkosili, može se tako reći, Židovima upravo poslije čudesnog oslobođenja iz tamnice – javno propovijedajući u Hramu i na ulicama Jeruzalema. Apostoli su se našli okruženi infromacijama koje su im posredovali ljudi koji im nisu bili prijatelji. No i među takvim ljudima nađu se nekakve korisne i spasonosne informacije. Jedna takva informacija kaže: ako su od Boga – ništa im ne možemo jer Bog uvijek pobjeđuje; no, ako su od samih sebe, onda će sami sebi doći glave.
Ovaj tekst je prvenstveno pisan i upućen katolicima koji mogu razumjeti ovu referencu iz teksta koji je naveden u naslovu ovog teksta, ali i svim ostalim ljudima dobre volje – ljudima kojima ova situacija u kojoj smo se zatekli pomalo ide na živce, frustrira ih (bilo da su pro ili contra cijepljenja i covid potvrda), čini ih izgubljenima i zbunjenima. Možda je to dobro – možda se upravo ova situacija treba iskoristiti kako bi se ljudi našli i smirili. No, moje pitanje je: postoje li ljudi dobre volje? Ja vjerujem da postoje – na oba spektra mogućnih stavova naspram panedmije. Ono što fali je da ti ljudi, s obje strane, sjednu za isti stol i razgovaraju. Kao ljudi.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 