Pun entuzijazma ali i lagane nevjerice, jedan se čovjek zaputio punim brodom svakovrsnih potrepština i namirnica na iznimno dalek i donekle opasan put. Uzevši zastavu svoje zemlje, pušku za svaki slučaj i kutiju punu metaka, pozdravlja se sa bliskim ljudima, a možda i sa svojom suprugom te isplovljava iz sigurne luke. Recimo da je ta luka bila splitska Sjeverna luka. Zahvaljujući povoljnom vjetru i njegovu neprekoslovljenu znanju nautičkih vještina, putovanje mu se učini lakše nego što to uistinu jest. No, počinivši gotovo neznatnu grešku pri određivanju kursa, njegovo se putovanje približilo kraju prije nego li je to mogao ikad očekivati.
Sav uzbuđen, sa puškom u jednoj (za svaki slučaj), i zastavom u drugoj ruci, iskrcao se na splitsku rivu i zabio zastavu na barbarski hram za koji se pokazalo da je katedrala sv. Duje. Misleći kako je riječ o posve novoj zemlji, otkrio je sam Split iz kojeg se i uputio na ovaj velebni pothvat. Ovako bi, čini mi se, mogla izgledati naša hrvatska verzija priče o Chestertonovu junaku koji otkriva Englesku. Na jednom mjestu sam Chesterton kaže da je upravo on sam taj čovjek, ili kako ga on naziva, romantični junak. Donekle bih i ja sam za sebe mogao nešto veoma slično ustvrditi, ali ono što me zanima na ovom mjestu nije sama priča za sebe nego iskustvo koje je ovaj obraćenik (na katoličanstvo) opisivao kroz gotovo svaki svoj napisani tekst. To se iskustvo pobliže tiče povijesti zaborava od kojeg pati današnji čovjek, kao što je patio i u Chestertonovo vrijeme (1874 – 1936). Zaboravljanje kao proces suprotan pamćenju je donekle nužan za funkcioniranje, prema svemu sudeći, ograničene radne memorije našeg mozga. Pohranjivati mnoštvo nepotrebnih informacija uistinu se čini nepraktično i bespredmetno, no, nije o takvom zaboravu riječ u daljnjem opisu ove povijesti zaborava. Sintagma povijest zaborava hoće reći kako postoji tendencija, odnosno sklonost, prema svemu sudeći društva svakog vremena i prostora, zaboravu svoje ukorijenjenosti i svoje povijesti iz koje je nastalo, došlo u postojanje. Danas nam se ta tendencija, odnosno sklonost, predstavlja pojmovima emancipacije i sekularizma (tendencija koja je se izgleda ostvarila). Oba pojma donekle označavaju isti proces, a koji se ukratko može okarakterizirati kao pronalazak Engleske, ili u našem slučaju Splita. Krenuti u nešto sasvim novo i otkriti ono iz čega smo krenuli. Simbolički gledano, možemo uzeti krug kao sliku tog procesa. Krug završava tamo gdje počinje, a počinje tamo gdje završava. Ujedno najudaljenije dvije točke na krugu su i najbliže jedna drugoj. Isto je stanje i sa emancipacijom i sekularizmom. Ono čega se emancipacija oslobađa, upravo je ono što pronalazi na kraju osloboditeljskog procesa. Ono čemu sekularizam teži jest ono što, već razdvojeno, razdvaja. No, zaborav o kojem je ovdje pobliže riječ, tiče se kršćanstva (katoličanstva) i emancipiranog i sekulariziranog svijeta u kojem ono prebiva, a iz kojeg nije. U isčitavanju zapadne povijesti (misli se na europsku povijest i kulturu koja je obilježavala tu povijest, i koja je nedvojbeno kršćanska) možemo lako otkriti nastojanja iznalaska nečeg novog i otkrivanja onog starog. To otkrivanje uglavnom biva popraćeno pukim razočarenjem (jer nismo otkrili ništa nova) ili pak neprihvaćanjem ishoda samog otkrivanja. Iz tog razloga kršćanstvo, možda od svih religija, ima najviše kritičara. Emancipatorski pokret (kao i sekularizam) želi slobodno društvo koje neće robovati ideologijama ili pak nekom religioznom autoritetu. Taj pokret oslobođenja započinje negdje sa prosvjetiteljstvom i francuskom revolucijom, a završava (?) danas u potpuno sekularnom zapadnom društvu. Nastaje kao revolucija (revolt, pobuna), a završava kao uređeno društvo (skladno, tolerantno i demokratsko). No, meni se čini da smo u ovom slučaju zaboravili jednu povijesno utvrđenu činjenicu (upravo iz povijesti posljednjih triju stoljeća) a koja kaže kako revolucija jede svoju djecu. Posljednja dva do tri stoljeća (koje je vrijeme, poprilično kratko, mnoštva raznoraznih revolucija i emancipatorskih pokreta) čovječanstvo se unaprijedilo (u smislu tehnološkom i političkom) gotovo nesagledivo naspram punih sedamnaest stoljeća prevlasti kršćanstva. I možda na prvi pogled izgleda opravdanim jedenje svoje djece, a koje opravdavamo napretkom i drugim ideološkim opravdanjima poput poštivanja prava životinja, ili pak tehnologizacijom čovjeka. Kako bilo da bilo, zaborav nam je udijelio mnoštvo puteva i prije prečica ka sveukupnijem i potpunijem razvoju Napretka. Taj zaborav ide do te mjere da ono čega se ne sjećamo proglašavamo religijom. Nada u veliki Napredak čovječanstva koje će sebi i svojim moćima podvrgnuti svu zemlju ima svoje korijene u ovoj mogućnosti zaborava. Krenimo ispočetka i otkrit ćemo što smo i kamo idemo, i možda najvažnije, od kuda idemo tamo kamo idemo. Naravno, u deliriju zaborava nema mjesta za ono čega se više ne sjećamo, a što možda može preživjeti naš zaborav kao blijeda sjena sakrivena duboko u nesvjesnom dijelu naše svijesti, a što nas ponekad muči kroz noćne more kojih smo svjedoci čak i budni. Bog je postao suvišak. Meni je to neiscrpni izvor fascinacije i razbijanja dosade. Naime, to da je onaj Pastir koji je nekada hodao zemljom tražeći raspršene ovce Izraela (što označava suvišak ili ostatak, a što je kroz razvoj kršćanstva, u teologiji palo u drugi plan čemu je uzrok sveobuhvatnost kršćanstva, razumljivo), danas sam postao izgubljena Ovca (a ne više Pastir), onaj suvišak koji nam svima smeta u ophođenju našim životima i čija sama pojava (kao što je to prije bio slučaj s gubavcima ili siromasima) uvodi nelagodu i prijezir u naše širom otvorene oči kojima bez čuđenja promatramo ovaj vrli novi svijet. Novi svijet više nije središte. On više nije iznimno velik i prostoran toliko da nas zbunjuje. On je postao malen, ali što je još važnije, usamljen, zrno pijeska u beskrajnom prostranstvu istoga, ali uvelike različitoga. Naše oči su također velike i nijeme i očigledno rastu pored stvari, ali nas ne potiču više na čuđenje. Što je to uopće čuđenje? Čuđenje nad čim? Prevlašću jedne slike svijeta, odnosno jednih očiju kojima promatramo taj svijet. Na kraju, prevlašću eksperimentalne metode, svijet je postao vrijedan naše ignorantnosti i podsmjeha. Što ima čudesno u nužnosti prirodnog zakona? Kako riješiti jedan matematički zadatak (2+2=4 uvijek je i svagda, i ničeg čuđenja vrijednog tu nema) nego onako kako se mora riješiti? Zašto više ne pričamo priče? Ta, priču možemo završiti kako nam drago, i ispričati možemo nevjerojatne i nemoguće priče i događaje. Odgovor na sva ova pitanja je zaborav. Zaboravili smo se čuditi. Sve je jasno i naša mašta je bespotrebna. U vremenu kad nam je sve servirano na pladnju, kada smo puki konzumenti i potrošači, mašta i kreativnost više nemaju svrhu (što će nam mašta pokraj toliko ekrana?). Priče su sve ispričane i svima znademo tijek i svršetak. Postajemo gluplji, podložniji zaboravu (u tom kontekstu možemo razumjeti eksploziju filmskih nastavaka – dok je došao peti nastavak najdražeg mi filma, već sam prvi i drugi zaboravio). Zaboravljamo čuđenje. Čak, što je uvelike žalosno stanje današnjeg čovjeka, zaboravljamo da smo zaboravili (što je razlog zašto uvijek počinjemo ispočetka i kada, kao junak na početku ovog teksta, pronalazimo ono što je već pronađeno). Ono što nas je nekada kao vrstu dvonožnih sisavaca poticalo na čuđenje danas je nestalo. Čudo potiče na čuđenje, a kako u okvirima materijalnog svijeta podloženog strogim prirodnim zakonima nema mjesta čudu, nema više ni poticaja čuđenju. Tada nastupa zaborav. To da je jabuka pala Newtonu na nos je bilo veoma čudno, no, nakon što je Newton otkrio (opet ništa novo) zakon gravitacije, postalo je uobičajeno da jabuke padaju ljudima na nos, stoga se donekle razboriti ljudi još i danas ustručavaju šetati ispod stabala jabuka. I upravo uobičajenost (ta dosadna reprodukcija istih događaja) dokida čudo, a time i čuđenje, tako da zaborav nastupa gotovo sam od sebe. Jedan od razloga zašto je kršćanstvo danas u krizi može biti i u tome što je ono punih sedamnaest stoljeća bilo uobičajeno. No, mi koji nešto o kršćanstvu znamo, znamo da je ono sve samo nije uobičajeno. Na tom tragu našeg saznanja možemo uočiti pokušaj uspješnog ophođenja sa zaboravom. Kako kršćanstvo rastvara i izobličuje granice uobičajenog, smatram da je ono jedina snaga i moć koja može nanovo uspostaviti pamćenje i sjećanje milosti te tako suzbiti osuđenost kružnog ponavljanja zaborava ili pak same uobičajenosti. Razbijajući ograničenja uobičajenog i materijalnog (u oba slučaja dosadnog) svijeta, otvaramo i omogućujemo prostor djelovanju milosti. A djelovanje milosti nazivamo čudom. Time anticipiramo povratak naše mogućnosti čuđenja. Sjetiti se ipak da uz sav zaborav pamtimo milosni događaj (čudo) nije naše djelo. Samo sjećanje je milost i tako upravo iz tog razloga otkrivamo da smo nemoćni kada je zaborav u pitanju. Osuđeni smo na zaborav, ali smo slobodni ipak pamtiti milosne događaje u našem životu, i tu ne mislim samo na osobnoj, pojedinačnoj razini, nego prije na kolektivnu, društveno – kulturološku razinu. Ako smo već osuđeni na zaborav, onda to još ne znači da nam je dopušteno zaboraviti da smo zaboravili. Recimo da kršćanstvo zna da zaboravlja, dok emancipacija ili pak sekularizam to ne znaju. Oni zaboravljaju i sami zaborav. Unutar takvog nanovo postavljenog kršćanskog okruženja (koje nije uobičajeno jer su uvijek moguća iznenađenja i čuda) možemo pomalo uočiti kako se čuđenje nanovo vraća u domenu ljudskog. Vraćanjem čuđenja, do izražaja dolazi i uočavanje čuda. Lome se okviri materijalističkog (dosadnog) svijeta, emancipacija završava u uobičajenosti i nerijetko u utopiji, a sekularizam rastače samoga sebe inzistirajući na šizofreniji i podijeljenosti samog čovjeka u konačnici. Na kraju sva tri procesa i pogleda na svijet (materijalizam, sekularizam i emancipacija) završavaju tamo odakle su počeli svoj neslavni hod i razvoj. Napredak završava u kaosu i globalnoj katastrofi iz koje je po prvi put podignuo svoje čelo obećavajući čovječanstvu slobodu, bratstvo i jednakost (i jedinstvo, fraze koje su danas u potpunosti izlizane). Zaborav na kraju može ponuditi jedino još samo (samo)zaborav, a naša neodlučnost da naučimo važne lekcije iz povijesti zaborava samo potvrđuje onu već povijesnu izreku da je povijest učiteljica života (od koje nitko nije naučio ama baš ništa novoga, još bismo mogli smo nadodati – i korisna). Da tome ne bude tako, potrudilo se kršćanstvo. Ono, ne da jedino uči iz povijesti (iako je i to upitno), nego ono živi povijest zaborava sjećajući se milosti. Ono ima snagu napuštanja onog poznatog i otkrivanja posve novog, a da se samo nije pomaknulo s mjesta. Ono razrješava paradoks života tako da sam taj paradoks dovodi do apsurdnosti i tako omogućava zaborav kojeg se sjećamo. Kršćanstvo kaže da je se sve već dogodilo i da je naš zadatak sjećati se (anticipirati) toga. Ono što zaboravljamo, ono što smo zaboravili i iz čega ne učimo je samo povijesna manifestacija onoga čega se jedino sjećamo, iz čega jedino učimo i onoga što jedino živimo (barem bi smo trebali), a što nije drugo doli milost (čudo koje potiče na čuđenje). Ako nam je to previše za našu ograničenu memoriju, razmotrimo slijedeći argument. Kada je Chesterton obrazlagao razloge svojeg obraćenja prvo na kršćanstvo, a kasnije i na katoličanstvo, onda je uporno govorio da se cijelo vrijeme osjećao i ponašao kao njegov junak koji je otkrio Englesku. On kaže kako je tražio odgovore na razna pitanja koja su mu upućivali i kojima su ga obasipali ljudi njegova vremena, i kada bi već napokon pronašao pravi odgovor, shvatio je da je Engleska već otkrivena. Shvatio je da su pitanja na koja je tražio odgovore odavno postavljena i odavno odgovorena (iako se uvijek nanovo postavljaju ista pitanja). Sve je već učinjeno. Ono što je zamijetio je zaborav, kako pitanja, tako i odgovora. Pitanja postavljaju ljudi svakog vremena (jer bez pitanja ne bi smo bili ljudi, ili bi smo bili manje ljudi nego što to s pitanjima jesmo) a odgovor je samo jedan, a sve odgovore posjeduje (ili jest) kršćanstvo. Tako, u poredbi junaka koji je otkrio već otkrivenu Englesku i čovjeka koji nudi odgovore na već odgovorena pitanja postoji jako mnogo sličnosti. I junak koji želi otkriti nešto novo, i čovjek koji želi ponuditi novi odgovor a koji je već odgovoren, obojica pate od zaborava i obojica žele nešto sasvim novo. Jedino koje u sebi pomiruje staro i novo jest kršćanstvo koje je kao takvo sveukupnost i sveobuhvatnost povijesti zaborava uz iznimno pamćenje milosti. Ono što proces emancipacije, ili pak zahtjev sekularizacije ne vide (zaboravljaju) jest da više nema ustaljenih diskriminatornih podjela na muško – žensko, rob – slobodan, ili pak Grk – Židov, nego da smo svi jedno u Jednome koji je Glava svoga Tijela, kao ni to da već odavno postoji zahtjev koji od nas traži da dadnemo caru carevo, a Bogu Božje! Na kraju bih izrazio svoje čuđenje nad zaboravom koji nas oslobađa kontinuiteta (konzervatizma) i koji čini da uvijek krećemo ispočetka (a upravo činjenica da čovječanstvo ne mora ići ispočetka omogućuje njegov razvoj i napredak) a koji ujedno zaboravlja da je zaboravio, pa tako stoji nepokretan na pokretnim stepenicama šoping centra dopuštajući da njime ravna slučajnost ili pak ograničenost prostora i vremena gibanja samih pokretnih stepenica (koje i kao takve same stoje na mjestu). Ono što mi to čuđenje omogućuje jest korak izvan takvog koncepta stvarnosti (pokretnih stepenica unutar šoping centra) jer postoji nešto što te stepenice pokreće i što je izvan njih kamo mogu zakoračiti. Jedini je problem u tom slučaju činjenica što bi taj moj korak morao biti beskonačan, te kao takav zahtjeva ono nemoguće, zahtjeva čudo. No, s druge strane, tog čuđenja uopće ne bi ni bilo da sam ne vjerujem u mogućnost čuda.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 