U prethodnom sam tekstu istaknuo ovaj film kao odličan povod (ukoliko ga gledate s mlađim tinejđerima) za razgovore o nekim bitnim temama – otajstvima vjere – poput stvaranja, Istočnog grijeha, nasilja i odnosa prema nasilju, životu poslije smrti… Taj tekst sam završio ukazivanjem da izvorni kod (analoški prerečeno teološkim rječnikom – izvorna svetost, dobrota i milost) nije nestao, nije uništen, niti je izravno vidljiv u svijetu, ali ga ipak kao gledatelji možemo prepoznati i u Guyevoj čežnji (koja ga dovodi do spoznaje stvarnosti) i u ljepoti svijeta u kojem živi (kao odsjaj ili odraz na roletama s kojima se Guy svako jutro „igra“ bez da zna razlog te igre). Ljepota svijeta koja reflektira izvornu svetost (Dobrotu, milost) svijeta je u filmu prikazana kroz potpuno ignoriranje nasilja u igrici od strane NPC-jeva. Oni nisu svjesni nasilja koje ih okružuje i kojega su žrtve – ne percipiraju ga.
Tek kada se Guy „probudi“ u stvarnost – nakon sudbonosnog susreta – uočava nasilje kao stvarnost koja je utkana u samo srce njegova svijeta. Ovaj susret jednog NPC-a i igračice (Millie) predstavlja „uronjenost u sada“, predstavlja mogućnost da se drugačijim očima vidi isti svijet – Simone Weil bi rekla da predstavlja mogućnost obraćanja pažnje. Svijet nakon ovog pogleda s pažnjom više nije isti. Uzrok ovog pogleda je, kako sam već ranije govorio, Guyeva čežnja koja ga je držala blago frustriranim (neispunjenim) u svijetu koji se ciklički ponavlja. A ova čežnja predstavlja sličnost jednog NPC-a (stvorenja) sa svojim programerom (Stvoriteljem). Sličnost koja „gura“ stvorenje da traga za svojim stvoriteljem, pa kada ga konačno susretne, kada ga nađe, kao posljedica nastaje njegova probuđenost, njegova istinita spoznaja svijeta u kojem živi, a to je svijet kompetitivnog nasilja jedne video igrice. Dok prije pažnje i ovog susreta nije postojala potreba da se u svijetu djeluje (NPC je jednostavno programiran tako da beskrajno – u petlji – ponavlja iste radnje), sada se ova potreba djelovanja nameće kao neizbježan imperativ. NPC postaje samostalni igrač unutar igrice. Prisiljen je djelovati, ali ima izbor: djelovati sukladno postavkama igrice, što znači pristati na nasilje kao jedini obrazac ponašanja; ili djelovati protivno ovim postavkama pri čemu se čini da uspjeh ili napredovanje nije moguće. Težina i milost, rekla bi Simone Weil.
Free Guy izabire milost. Postaje anti-junak izbjegavajući i spriječavajući nasilje te si tako osigurava napredovanje koje pobuđuje pažnju stvarnoga svijeta te on sam postaje enigma, nepoznanica koja uzrokuje realne i stvarne posljedice u stvarnom životu i svijetu ljudi koji igraju igricu u kojoj je on „samo“ NPC. Ovdje bih kratko u priču uveo Kristovu prispodobu o Milosrdnom Samarijancu koju i Simone Weil koristi kako bi dodatno naglasila važnost pažnje koja za nju ima temeljnu i ključnu ulogu. Razlika između svećenika, levita i Samarijanca je upravo ta što je posljednji obratio pažnju – što je vidio i prepoznao čovjeka u toj gomili mesa i kostiju na izdisaju. Simone Weil u ovom kontekstu govori o stvaralačkoj pažnji – pažnji koja stvara, koja čini da bude ono što nije. Može se čak reći kako i sam Bog stvara obraćajući pažnju na ono što ne postoji (pa tim činom Božje pažnje ono što nije postaje, dolazi u postojanje – ex nihilo). „Stvaralačka pažnja sastoji se u tome da zbiljski skrenemo pažnju na ono što ne postoji.“ (IB 100) Nakon pažnje naš pogled (i ono što vidimo, sadržaj) nije isti. Svijet kojega promatramo s pažnjom nije isti kao svijet kojega promatramo bez pažnje. Free Guy nije primjećivao nasilje jer nije obraćao pažnju, a pažnju nije obraćao jer je tražio ispunjenje svoje čežnje. Tek kada je to našao, pažnja je mogla doći na scenu – i promijeniti sve iz korijena. Ono što se događa nakon pažnje, čini koji slijede „samo su automatska posljedica tog trenutka pažnje.“ (IB 98) Samarijanac je milosrdan jer je obratio pažnju, i sve što je učinio nakon toga samo je posljedica tog pogleda s pažnjom (nije htio izigravati junaka nego samo napraviti ono što treba). Free Guy je anti-junak u igrici koju pokreće nasilje jer je obratio pažnju (nije htio napredovati nego samo biti s Millie). Tako se bori protiv zla i nasilja – pažnjom koja je stvaralačka jer gleda i vidi ono što ne postoji, što nije tu. A ono što nije tu je prisutno ali nevidljivo ukoliko ne obratimo pažnju – izvorna milost, dobrota, svetost. Ona se odražava u nama koji smo slika Stvoritelja, njemu slični. Ona se odražava u ljepoti svijeta koju nije moguće uočiti bez pažnje. Ne trebamo se protiv vatre boriti vatrom (iako Metallica sugerira drugačije – Fight fire with fire). Ne trebamo se protiv zla i nasilja boriti zlom i nasiljem. Težina nas pritišće obećanjima da nećemo napredovati ako se ne pokorimo i pristanemo na pravila igre. Milost nas nosi, kada obratimo pažnju, da djelujemo sukladno Rim 12,21. Dobro je onda posljedica pažnje, automatska posljedica – ne možemo drugačije kao što ni NPC u igrici ne može drugačije. Tada nemamo zasluga, sluge smo beskorisne.
Pažnja nas budi u zbilju. „Mi smo u nestvarnosti, u snu. Odreći se središnjeg položaja što ga zauzimamo u mašti, odreći ga se ne samo razumom nego i unutar onoga imaginativnog dijela duše, to znači probuditi se u zbilji, u vječnosti, vidjeti pravu svjetlost, čuti pravu tišinu. Tada dolazi do korjenite preobrazbe osjećajnosti, koja se očituje u neposrednom načinu primanja osjetilnih dojmova i psiholoških utisaka“ (IB 107) Iako se čini da Free Guy, zapetljan u svojoj beskonačnoj petlji istosti i unaprijed definiranih rutina i izbora, uživa vječnost ponavljajući uvijek isti dan i iste obrasce ponašanja i čežnje koja izgleda nedostižna i neutaživa, to nije istinska vječnost nego samo krivotvorena simulacija vječnosti koja nas zarobljava u sigurnost programiranog i rutiniranog postupanja i djelovanja iako smo vezani u petlju. Tu petlju prekida susret koji se dogodio u tako kratkom vremenu. Istinska vječnost, koja traje manje nego bljesak munje, jest obratiti pažnju. Vidjeti i prepoznati ono što uistinu jest. Free Guy nije mogao kao NPC vidjeti ono što uistinu jest (nasilje). Tek kada je s pažnjom (naočalama) pogledao svoj svijet, uvidio je njegovu nasilnu narav, ali se sjetio i izvorne milosti, dobrote i svetosti (izvornog koda) koja se reflektirala u njegovu svijetu upravo kroz njegovu čežnju i kao odraz na njegovim roletama. I samo to je dovoljno da istinska dobrota prodre u svijet koji je bitno obilježen nasiljem. Pažnja i susret koji traje kao bljesak munje. I to je dovoljno. Sve što kasnije činimo je samo „automatska posljedica“ pažnje i ovog izbijanja izvorne milosti u svijetu koji je narušen grijehom. „Grijeh je krivo usmjeren pogled“ (IB 81) koji nam priječi da vidimo ono što istinski (istinskije) jest tu i čemu smo usmjereni (već da, još ne) kao konačni cilj ovog našeg uzbudljivog putovanja: eshaton! o kojem će biti riječi u sljedećem tekstu.
* IB Simone Weil, Iščekivanje Boga, KS, ZG, 1979.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 