Bijah u kinu sa suprugom. Kako smo išli iznenada (hvala punici na iznimnoj prilici), nismo unaprijed odlučili koji ćemo film pogledati, a kako smo došli poprilično kasno, imali smo samo jednu opciju: ili ostati i pogledati film čiji me trejler nije oduševio, ili umjesto toga otići negdje na ćevape i pivo. Činjenica da pišem ovaj tekst o filmu Free Guy, govori o našem skromnom izboru. Ćevapi i pivo će morati sačekati neku novu (redovnu ili izvanrednu) priliku. Ovdje donosim prvi od tri teksta koja su inspirirana ovim filmom. Ovaj tekst se bavi pitanjem stvaranja i Istočnog grijeha. Drugi tekst će se baviti pitanjem nasilja (pažnjom i djelovanjem protiv nasilja), a treći eshatologijom.
Trejler mi se filma činio djetinjim – tamo neka video igrica, neki NPC (non-player character ili neigrački lik u igrici) koji spletom sretnih (ali sudbonosnih) okolnosti postane samosvjestan i počne kao igrač rasturati u igrici punoj nasilja i specijalnih efekata, tako da nisam bio do kraja sretan s našim izborom. Ćevapi su se bar činili kao neizvjesnija avantura. Ali što je, gospođa je. Nadao sam se, budući se radi o video igrici i NPC-u koji postaje samosvjestan lik u igrici, da će se film barem malo dotaknuti nekih dubljih i zanimljivijih tema poput pitanja slobodne volje, umjetne inteligencije, kritike našeg virtualnog svijeta u kojem nasilju bježimo od stvarnog, realnog nasilja u našem svijetu…i ono što sam već pretpostavljao, kao bilo koji holivudski blockbuster proistekao iz dizneyevske radionice, da će na kraju dobro pobijediti zlo. Itekako sam se prevario.
Ok, film kombinira ono što je već viđeno (i u zapletu i raspletu samog filma, film ovo problematizira kroz pitanje: stvoriti nešto novo, neku novu, dodanu vrijednost (netko bi rekao lapurlatistički) ili dodatno zaraditi na franšizi/nastavku onoga što je već steklo simpatije ljudi koji su onda voljni platiti za nastavak svoje simpatije, ali po njihovim uvjetima – ipak tržište na kraju ima glavnu riječ): u beskrajnom danu koji se ponavlja i rutini koja nam pruža sigurnost ujedno nas navodeći (barem neke – nipošto ne sve) da se pitamo, da čeznemo za onime što leži izvan obzora naše sigurnosti ali i izvan obzora dostupnosti i dohvatljivosti – ono je nedostižno i nedostupno; u matrici ili simulaciji u kojoj bismo mogli živjeti nesvjesni stvarnoga svijeta izvan same simulacije; ali i u anti-junaku našeg doba koji u svijetu kojega značajno obilježava nasilje i zloća želi biti dobar (anti)junak. Ali film čini to na jedan novi (izvorno kreativan, indie) način u kojem sam dobrano prepoznao ono čemu sam se potajno nadao: i pitanje slobode i slobodne volje, pa i umjetne inteligencije; kritike virtualnog svijeta (u pitanju koje se u zapletu problematizira: što je stvarno?), mehanizama i smisla borbe protiv nasilja (Rim 12,21) koje u konačnici osigurava pobjedu dobra nad zlom. Ali bilo je tu i mnogo više, stoga svakome preporučam pogledati film.
Došavši kući, razmišljao sam o filmu – njegovu tijeku, glavnim protagonistima, smislu koji se da iščitati iz ove zanimljive mješavine virtualnosti i stvarnosti, komedije i akcije, u biti znanstvene fantastike koja pretendira zauzeti danas u mnogome ispražnjeno mjesto kod mnogih ljudi zapadnog svijeta – religije. Budući je film novi, pokušao sam pronaći kakvu relevantnu recenziju koja bi barem dijelom doticala ideje koje su se meni nakon gledanja filma vrtile po glavi, no nisam ih našao. Našao sam samo upozorenje pobožnim kršćanima (katolicima) da je ovo film za odrasle jer ima mnogo nasilja (kao i videoigre koje ti pobožni kršćani ili njihova djeca igraju), ima dvije reference na homoseksualnost, 28 psovki i nekolicinu „opskurnih gesti“. Moram reći da ne dijelim mišljenje ovih recenzenata. Smatram film primjerenim tinejđerima i mlađim tinejđerima (možda od desete godine pa nadalje, jer oni nešto mogu skužiti, a ne samo „uživati“ u nasilju i specijalnim efektima što mogu i mlađi). Dapače, film smatram izvrsnim povodom da s djecom počnemo pričati o nekim bitnim stvarima (o slobodnoj volji, o virtualnom prostoru i svijetu u kojeg su oni uronjeni, o nasilju – stvarnom i virtualnom – o dobru i borbi protiv zla, ali i samoj pažnji te potrebi istinske, autentične religije u bolje Sutra) u kojima se oni i bez nas i bez našeg dopuštenja ili znanja, već nalaze i ophode na ovaj ili onaj način. Koje bitne stvari? Je li skromno ili pretenciozno reći samo: otajstvima vjere?
Pa krenimo od početka, a „u početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Kako razgovarati s djecom o stvaranju u svijetu koji pršti iskazima vjere u znanost koja pretendira jedina na objasnidbenu artikulaciju svega što nas okružuje, kao i mehanizama koji su nas doveli u postojanje? Kako govoriti djeci danas o Istočnome grijehu, o iskvarenoj ljudskoj naravi (svi su ljudi u načelu dobri, a u praksi?), milosti i borbi protiv zla? Artikulirajući relativističke racionalizacije psiholoških mehanizama i arhetipskih obrazaca pričom o mitovima, legendama i bajkama koje, iako različite, sve prenose istu poruku? Bez pozivanja na stvarnost koja je prisutna u tim pričama koje smo naslijedili i sada već dobrano zaboravili pa ih moramo ponovno otkrivati (da parafraziram Chestertona) kao novo kopno iz kojega smo se uputili na svoj istraživački put? Ovaj film se implicitno dotiče u potpunosti kršćanskog „mita“ o stvaranju i svega što ta priča u sebi uključuje: dobroga Boga koji stvara sve dobro; oholog i bahatog Lucifera ili Sotonu koji izvrće logiku stvorenja („prije“ samog stvaranja Bogu-sličnih stvorenja) uvodeći nesklad, nasilje i zlo u svijet koji tone u grijeh; obećanje Spasitelja u punini vremena; Obećanu zemlju u kojoj teče med i mlijeko; odsjaj Stvoritelja u stvorenju koje je stvorio na svoju sliku i u ljepoti stvorenog svijeta.
Bez da puno spoijlam, ovdje navodim samo neke dijelove filma iz kojih se ovo sve skupa može iščitati. Prvi razgovor Guya i Millie koja je igračica iz stvarnoga svijeta (žena iz Guyovih snova, čežnja koja ga usmjerava preispitivanju svoje svakodnevne rutine beskonačnog dana i sigurnosti u kojoj uživa kao NPC) odnosi se na Boga Stvoritelja. Millie kaže da poznaje stvoritelja (misleći na tipa koji je vlasnik tvrtke koja je napravila igricu) na što Guy pita: pa kakav je Bog (stvoritelj)? Ispada da je tip koji je stvorio igricu, odnosno, Bog u Guyevu shvaćanju, kreten (dick). Millie ima svoje razloge ovakve karakterizacije, a ti razlozi se nalaze u temelju tužbe koju je Millie pokrenula naspram vlasnika igrice kojega je optužila da je ukrao njen i prijateljev (Keys) programerski kod temeljem kojega je napravio svoju igricu (Free City u kojem Guy kao NPC živi i radi). Kasnije u filmu doznajemo da ovaj stvoritelj (kreten) nije pravi, istinski stvoritelj, nego da je prije krivotvoritelj, tako da tu ulogu možemo povezati s onime što u kršćanskoj teologiji objašnjava Sotona/Lucifer – uzrok i razlog pada ovoga svijeta koji je stvoren (i sve što je u njemu) dobar. Millie kaže, dakle, da je stvoritelj svijeta/igrice/grada kreten, a Guy to prenosi na Boga – kao, ona je upoznala boga jer nije iz ovoga svijeta (ona je u stvarnome svijetu, i za razliku od Matrixa „buđenje“ u stvarni svijet odvija se posredstvom ne tabletice nego sunčanih naočala) i taj bog stvoritelj je kreten. No, u stvari je upravo ona stvoriteljica tog svijeta, odnosno, temeljnog koda koji je omogućio Guyevu samosvijest u susretu s njom (susret njega kao stvorenja koje je NPC s čežnjom i nje kao igračice koja je ujedno i stvoriteljica temeljnog koda igrice/svijeta, prisutna u samoj igrici). Ovaj lažni stvoritelj igrice je ukrao i izvrnuo temeljnu ideju stvoriteljice – nešto što bi se moglo prisvojiti Luciferu koji je izvrnuo logiku Božjeg stvarateljeskog čina – u početku sve bijaše dobro – tako da se izvorno stvaranje (izvorni kod) može smatrati dobrim. Ovo izvorno stvaranje je onda zlom intervencijom narušeno – ušlo je nasilje u taj stvoreni svijet (igricu). Početna namjera sa stvaranjem je bila ta da sami likovi u igrici evoluiraju, da se razvijaju i da razvijaju svoje osobnosti. Igrači iz stvarnoga svijeta bi onda u igrici samo pratili razvoj ovih likova koji su u načelu NPC i koji su u stvari algoritam umjetne inteligencije. Kao da na jedan suvremen način ovaj film prepričava prispodobu o izgubljenom Raju, o prvom grijehu (oholost i pohlepa), o izigravanju Božjeg stvaralačkog čina i logike i smisla stvaranja i stvorenja. Kao što Sotona ili Lucifer nema stvaralačku sposobnost, tako ni vlasnik igrice nije stvorio igricu ni iz čega (on je iskoristio programerski kod kojega su napisali Millie i Keys, nije ga sam izmislio), nego je ukrao kod i izvrnio logiku – na taj način da mu donese enorman profit – upravo ono što i sam Sotona radi, zavodi i izvrće logiku stvaranja i samog stvorenja kako bi sebi stekao nekakvu korist.
Ono što se na kraju filma pokazuje, a važno je u kontekstu teološkog govora o stvaranju, prvom grijehu i stanju nasilja, zla i grijeha u kojem se ovaj stvoreni svijet nalazi, jest činjenica da ta izvornost, ta izvorna dobrota nije do kraja uništena. Ona nigdje nije, doduše, izravno vidljiva, ali postoji – tu je negdje, čeka da ju neki od stvorenja koja posjeduju sličnost sa svojim stvoriteljem, uoče, da obrate pažnju. U filmu je ona prvenstveno predočena kroz Guyevu čežnju koja se ispunja u trenutku susreta s Millie. Ona prestaje biti čežnja (nada, iščekivanje) i postaje stvarnost. Guy postaje (anti)junak u igrici kojoj je temeljni smisao nasilje – upravo tako što na nasilje ne odgovara nasiljem nego dobrim. To ga čini i anti-junakom, ali i onim likom u igrici koji zadobiva simpatije stvarnih ljudi, u stvarnome svijetu, a što ima izravne posljedice na dionice tvrtke koja je igricu napravila. Susret Guya i Millie je, dakle, koji mijenja pogled na svijet (u filmu simbolizirano sunčanim naočalama koje u igrici nose igrači, za razliku od NPC-a koji naočale ne nose), susret koji „budi“ Guya iz NPC-evskog sna, odnosno, jave. Od tog trenutka započinje Guyev samosvjesni život NPC-a koji postaje aktivni igrač unutar same igrice. Drugi trag ili element u kojem se izvorna dobrota u ovome svijetu nalazi, jest njen odraz u ljepoti svijeta. U filmu je to prikazano kroz ignoriranje nasilja koje obilježava čitavu igricu. NPC-evi ne uočavaju nasilje kojemu su kao žrtve izloženi. Oni uživaju u ljepoti svojega svijeta u kojem žive (kroz kavu, sladoled, posao i ostale „male stvari“). Uočavanje nasilja, nakon ovog sudbonosnog susreta, lišava Guya ljepote svijeta u kojem živi što sve skupa dovodi do dramatične kulminacije potrage za smislom ovog iluzornog, simuliranog svijeta i života jednog samosvjesnog NPC-a u video igrici. O ovome ću detaljnije govoriti u slijedeća dva teksta, a ovdje je važno uočiti činjenicu da je sama izvorna dobrota sačuvana u ovome virtualnome svijetu, i to na dvostruko neizravan način: 1) kao sličnost uprisutnjena u čežnji stvorenja usmjerenoj prema svojem stvoritelju (sličnost koja na kraju filma poprima relativističke značajke jer je Guy ipak samo poruka, samo mediji preko kojega jedna stvarna osoba želi dobro drugoj stvarnoj osobi) i kao 2) ljepota svijeta uslijed izostanka uočavanja nasilja u svijetu. Teološki prerečeno, ona izvorna milost – koja je narušena prvim grijehom – i dalje je prisutna u ovome našem svijetu kroz našu sličnost sa našim Stvoriteljem i čežnju koja nam je prirodna, a koja nas usmjerava onkraj naše svakodnevnice ovoga ciklički ponovljivog materijalnog svijeta upravo Stvoritelju tog materijalnog svijeta. Ona je također prisutna u ljepoti svijeta koju možemo uočiti ignorirajući (ne-uočavajući) nasilje koje obilježava ovaj svijet. Za oba ova elementa, ukoliko vas zanima više, čitajte Simone Weil koju ću izravno uključiti u slijedeća dva teksta, pa kome se ne da čitati Simone (činite veliku grešku), možete pročitati skraćenu i lošiju verziju uskoro ovdje.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 