U prethodnom sam tekstu, kojega je inicirao „slučaj Grmoja“, prikazao svoje viđenje stvari i naznačio da ću u jednome od slijedećih tekstova, reći nešto o onome zašto, ili radi čega duga kao simbol LGBTIQ zajednice. Već sam u tome tekstu spomenuo (su)odgovornost konfesionalno neopterećenih, ali zato (queer) perspektivom unaprijed oređenih teologija u opravdanju i interpretaciji preuzimanja simbolike duge od jedne uske interesne skupine građana. Ovdje sada valja nešto reći o temeljnom simbolu LGBTIQ zajednice: zastavi duginih boja – zašto i radi čega upravo taj simbol?
Kada se iščitavaju online tekstovi o tome kako je nastao ovaj simbol (više sam o ovome pisao u prethodnom tekstu), onda se ističu pozitivne stvari koje ovaj simbol nosi sa sobom: jedinstvo različitosti, raznolikost, prepoznatljivost, radost (gay) i pozitivan odnos prema lijepo usklađenim bojama i slično. Samo se tu i tamo, onako, uzgred, spomene Postanak u kojem se također ovaj simbol stavlja u sasvim pozitivan, i svima poznat, kontekst. Bog se obvezuje da više nikada neće potopom zemlju opustošiti „te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića“ (Post 9,11) Duga u tom trenutku postaje znak Saveza skopljen između Boga i svih živih bića što su na zemlji.
S jedne strane ovo instrumentaliziranje duge (spektra boja) od strane LGBTIQ zajednice ima svako opravdanje, kada se kao kontekst ili podtekst uzme činjenica nasilja koje je upućeno članovima te zajednice „samo zato jer su drugačiji“. Ljudi uglavnom ne žele čudne (queer) stvari u svojem okruženju, u svojem okolišu, pa zato ili izbjegavaju ili strigmatiziraju (tabuiziraju) ono što je čudno, što je drugačije. Stoga, iz ove motivacije (i straha!) proizlazi nasilje (bilo da se radi o nasilnom uklanjanju tog nečeg čudnog iz okoliša, ili o nasilnom „okretanju pogleda“ u stranu gdje nema onoga što je čudno). U ovom hermeneutskom ključu dugine boje sasvim se prirodno uklapaju u starozavjetni narativ koji isključuje nasilje kao oblik rješenja problema kada se susrećemo s čudnim, drugačijim. Ako Bog može suspregnuti svoj (pravedan) gnjev naspram čovjeka čije „su misli opake od njegova početka“ (Post 8,21) i postupiti nenasilno, onda to moramo i mi, koji se hvalimo da smo Njegova baština, narod Njemu stečen. Stoga, kada se u obzir uzmu (samo) ove pozitivne stvari povezane uz LGBTIQ zajednicu – temeljna stvar je odustajanje od nasilja kada su u pitanju on stvari koje su čudne (queer) i to jest jedno pozitivno nastojanje koje nas sve treba okupiti na istoj strani povijesti i života – onda postoji jasno (i teološko) opravdanje korištenja ovog simbola u kontekstu LGBTIQ zajednice.
S druge strane, svako instrumentaliziranje (bilo čega – simbola, vjere, teksta ili osobe) nužno vodi k nečem lošem i negativnom. Tako da, inzistirati samo na pozitivinm stranama ove instrumentalizacije nije niti autentično niti istinito – a upravo to čine mnogi ljudi s kojima komuniciram oko ovih „ideoloških i svjetonazorskih“ stvari. Drugi s kojima komuniciram ističu uglavnom samo negativne stvari ove instrumentalizacije, pa ni to nije potpuni pogled ili perspektiva ovog problema. Je li moguće u jednom te istom tekstu naći nekakvo moguće trezveno objektivizirajuće karakterizacije? Je.
Ono što je krenulo kao opravdano korištenje (intrumentalizacija) ovog simbola – a mnogi će istaknuti mogućnost da je sve što se čini pri promoviranju LGBTIQ zajednice i pripadajućih prava u stvari volja da se nešto drugo (anti-queer, ono što smatramo normalnim, a ne čudnim) promjeni i napusti, odbaci (tradicionalno poimanje čovjeka, braka i obitelji) – kako bi se pozvalo na prestanak nasilja prema ljudima koji su drugačiji i čudni (queer), moglo je (po meni i jest) prerasti u vlastiti antipod. Ono što se moglo oslonuti na starozavjetni tekst u svojem apelu za prestanak nasilja nad drugim i drugačijima, nad čudnima, danas postavlja druge i drugačije u istu poziciju iz koje se ono samo vinulo u mainstream. Danas nasilje (putem mailnstream medija i propagande) vrše upravo oni koji su bili potlačeni i podvrgnuti nasilju. Žrtva je postala počinitelj nasilja. Možda to ne vide i ne percipiraju kao nasilje (ipak danas živimo u kulturi u kojoj fizičko nasilje nije dopušteno – gotovo ni u kojem obliku ili slučaju) nego kao nešto dobro i pozitivno – budući su mnogi uvjereni da je to ispravan tijek razvoja čovjeka i njegove povijesti i institicija.
Ovdje mi se ipak važnim čini napomenuti da ova instrumentalizacija predstavlja urušavanje temelja naše civilizacije – kao i instrumentalizacija, od strane iste interesne grupacije (LGBTIQ zajednice), ljudskih prava. Preuzeti i sebi prisvojiti nešto što pripada svim ljudima – dugu ili ljudska prava – predstavlja grubu instrumentalizaciju – instrumentalizaciju koja danas poprima oblik „mekog totalitarizma“, a kako bi se inzistiralo na svojoj vjeri i uvjerenjima, svojoj perspektivi koja negira ono temeljno: svi smo mi samo ljudi s opakim mislima. Razlika je samo u tome što neki od nas koriste zastavu duginih boja kako bi sakrili svoje opake misli i djela. Koriste taj simbol kako ispod te zastave mogli činiti ono što ih je volja – misle da Bog ne vidi što se krije ispod. No, nije to smisao Saveza kojega je duga znak. Bog zna da naše opake misli rađaju opaka djela. Tako su nekada davno naše opake misli (strah od drugoga i drugačijega, čudnoga) rađale naša opaka (nasilna) djela, no to nas ne priječi da danas uviđamo kako njihove opake misli (gdje misle da jesu ono što jesu) rađaju opakim (nasilnim) djelima. Na kraju „tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti!“ (Post 9,6) Danas fizičko nasilje nije opcija. No to ne znači da ne postoje drugi oblici nasilja koje kao kultura ili civilizacija upražnjujemo. Ovo na što mnogi, opravdano, upozoravaju jest jedan oblik nasilja koje se može nazvati, sukladno mentalitetu i kontekstu: nasilje „mekanog totalitarizma“ i mainstream propaganda medija i interesnih grupacija.
Odgovor na pitanje: radi čega upravo dugine boje?, ukazuje na potrebu kritičkog iščitavanja temeljnih postavki i povijesnog razvoja LGBTIQ zajednice i njihove borbe za „svoju stvar“. Samo tako možemo steći trezveni objektivizirajući uvid u uzroke i moguće posljedice ovog procesa. Iz dosadašnjeg razvoja se, nažalost, mogu vidjeti štetne posljedice koje će se uskoro utjeloviti i u našem društvu. Samo pogledajmo malo zapadnije – ono što je tamo sadašnjost, naša je bliska budućnost. Prekrit će nas zastava duginih boja. Nasilje će postati opravdano znakom Saveza koji je nasilje isključio kao opciju djelovanja. Možda ovome trebamo prilagoditi i naše „obrambene“ taktike ukoliko želimo sačuvati ono što nam je vrijedno i drago. Meni se čini da smo se, kao kršćani, odrekli ili bar zaboravili one snage koju upravo kršćanstvo i Crkva čija je Glava Krist, imamo na raspolaganju, a sada u novim uvjetima o tome možemo i trebamo učiti od „neprijatelja“ koji nas svakim danom sve više i više pokoravaju (a da ni sami ne znamo da smo već pokoreni).
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 