„Slučaj Grmoja“ i spektar duginih boja

Posljednjih nekoliko tjedana u našem RH kontekstu koji je, čini mi se, neplanski (iznenadno) postao europeiziran uključivanjem Bože i Nikole u tkz. Rezoluciju o Orbanu kao onih politički artikuliranih glasova koji žele kopirati Orbanov zakon koji ima namjeru zaštiti djecu od prerane seksualizacije (nismo li to imali i 2012te kada su na krilima SDP-a i Jovanovića, Štulhofer i drugi htjeli uvesti seksualni odgoj u škole?) i LGBTIQ propagande – pozivajući se prvenstveno na pedofiliju kao zajedničko mjesto oko čega postoji široki društveni konsenzus – svjedočimo onim javno-društvenim elementima koji mogu, ukoliko ih se kritički preispita, jasno ukazati na svu bijedu, površnost i jal hrvatske javnosti (političke, medijske, akademske i ljudsko-pravaške).

Krenimo s onim očiglednim. Nikola Grmoja ništa krivo nije rekao. Mediji su od njegovog FB posta napravili i napuhali problem koji je u konačnici rezultirao vršenjem nasilja na ZG Paradi (nakon, ne znam koliko godina da parade u Splitu i Zagrebu prolaze bez ikakvih problema i nasilja, sada se događa – iako u maloj i neznatnoj količini ali da je i samo jedan nasilni incident, previše je – nasilje koje svatko treba osuditi te počinitelji trebaju odgovorati za svoja (ne)djela). Grmoja nije izravno odgovoran  za medijsku interpretaciju svojeg posta (mogao je možda jasnije razdvojiti pitanje LGBTQ propagande, seksualizacije djece i pedofile, ali…to je Nikola…) i ima svako pravo – kao i Božo Petrov – tužiti i medije (jer su oni izravno pozivali na nasilje neprimjerenim kontekstom njihovih izjava i FB postova koji sami po sebi ni u čemu nisu problematični) ali i organizatore Prajda jer ih se neopravdano i neutemeljeno stigmatizira i proziva da su huškači i kao takvi odgovorni za nasilje koje se dogodilo. Meni se čini da su obojica, i Nikola i Božo, iskorišteni od strane medija i samih organizatora Prajda kako bi opet artikulirali javni narativ kako su pederi i lezbe i ostale transrodne osobe, žrtve našeg zatucanog, trans-homofobnog, patrijarhalnog i nazadno-konzeravativnog društva. Drugi je „par opanaka“ jesu li njih dvojica mogli još malo razmisliti (jesu li mogli biti pametniji?), ili poslušati koji savjet iskusnijih u ovom području (a takvih ima, Bogu hvala), kako se ne bi dali instrumentalizirati i tako doprinijeti ciljevima onih interesnih krugova protiv čije se agende, opravdano, bore. Kaže Giboni, možda su mogli pametnije – ako ništa, onda „i drugi puta ću pametnije“, valjda. Nadam se da su obojica nešto naučili iz svega ovoga (no, moje osobno iskustvo obojice nije razlog optimizmu…tužni smajlić). Pitanje je veliko, hoće li biti drugog puta za njih dvojicu…jer, jednom kada te mainstream mediji „uzmu u đir“, oni, nažalost, imaju toliku moć da od osobe naprave karikaturu.

Problem je nastao jer je Nikola u jednom postu, u istu rečenicu stavio pedofile i pedere (LGBTIQ identitete) najavljujući antipedofilski zakon: „Podržavate li moju inicijativu da se što je moguće žurnije izglasa Antipedofilski zakon kojim će se uvesti najstrože moguće kazne za pedofile ali i zaštititi djecu od seksualnih sadržaja i LGBTQ propagande?“ Jedan od smjerova javne rasprave kojeg ovdje želim dodatno kontekstualizirati, bio je onaj oko LGBTQ propagande. Mediji su naglasili kako Nikola vidi bijele miševe, što u prijevodu znači da halucinira ili mu se čini pa stoga pretjeruje. Pa gdje se ta propaganda, pobogu, vidi u našem društvu? Nikola je zatim, sasvim opravdano, pokazao prstom na EURO 2020 koje je svo obilježeno šarenilom i različitošću spektra boja (duga). Njemu je to bilo nametanje određene ideologije i upravo propaganda, dok je medijma koji su navikli i pristali na šarenilo spektra, to predstavljalo gotovo teško primjetljivu činjenicu. Ovim tekstom želim razjasniti dvije stvari. Prva stvar se tiče navike. Kad se čovjek navikne na miris govna, jer živi neurednim životom i ne vodi dovoljno računa o vlastitoj higijeni ili o higijeni prostora u kojem živi, on jednostavno više ne prepoznaje miris govna kao nešto odvratno i odurno. Naravno, kada mu dođu ljudi u goste, ljudi koji drže do svoje higijene, neće se ugodno provesti. Druga stvar se tiče olakog odustajanja. Nekada je isplativije (pogotovo politički isplativije!) odustati pa onda lajati kako stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. A odustali su svi oni koji, kada vide dugu (spektar boja) prvo pomisle na LGBTIQ i njihove blasfemične prajdove. Budući je prva stvar sasvim jasna, ovdje ću se detaljnije baviti drugom stvari kroz ovaj tekst o zastavi duginih boja.

Zastava duginih boja je nastala iz potrebe da se rebrendira simbol LGBTIQ, odnosno, u početku samo GAY zajednica, u Americi 70tih godina prošlog stoljeća. Zastava se ustalila kao službeni simbol LGBTQ zajednice tek 1994. godine. Gilbert Baker, autor zastave, navodi da je bilo važno da se gay zajednica odmakne od simbolike koja je nastala u nacističkoj Njemačkoj (ružičasti trokut) – i to su napravili prisvajajući simbol koji je prirodan i koji dolazi iz prirode (kao što inzistiraju da je i homoseksualnost prirodna), simbol koji je pozitivan i prihvatljiv svima (nadasve djeci koju zanimaju šarenilo i življe boje) te simbol koji može jednostavno objasniti koje su temeljne vrijednosti i stav LGBTQ zajednice. S druge strane, čovjek – Baker – je bio iznenađen kako nitko do tada nije iskoristio dugu (spektar boja) kako bi uokvirio to u jednu artikuliranu simboliku koja promiče određeni parcijalni interes (možemo slobodno reći – ideologiju) s namjerom da taj interes postane vidljvi, prihvatljiv i pozitivan općoj populaciji. Tako se pokret za gay prava (kasnije postao LGBTQ zajednica) pokazao kreativan u onome smislu u kojem je kršćanstvo prvih stoljeća bilo kreativno: inkulturacija.

Inkulturacija je „nastojanje da vjera bude prilagođena i drugim kulturama iz kojih se pridobivaju novi vjernici (utjelovljenje kršćanske vrijednosti u nove kulture i uvođenje te kulture u kršćanski pogled na svijet); prilagođivanje, kontekstualizacija, autohtonizacija.“ O čemu se radi? Ukratko i možda najjednostavniji primjer, može se reći da je inkulturacija proces u kojem jedna kultura/vjera preuzima formu, oblik ili kontekst druge kulture/vjere i tijekom ovog procesa mijenja sadržaj kojeg je zatekla u toj formi/obliku/kontekstu. Primjer je poganska svetkovina Sol Invictus (zimski solsticiji – kada se dan svakog slijedećeg dana produžuje, kao da pobjeđuje noć) koja je procesom kršćanske inkulturacije istisnuta i na njeno mjesto je „zasjeo“ Božić. Ono što s gay pokretom, ili LGBTIQ zajednicom možemo uočiti, jest njihova inkulturološa strategija (gay na engleskom znači radostan, duga je kršćanski starozavjetni simblo saveza…) kojom u forme/oblike/kontekste koji su značajno kršćanski obilježeni, unose novi sadržaj i novi smisao: razmislite samo o ovome #samoLjubav.

Sada malo o samoj zastavi. Njen tvorac (parafraziram) ističe: Naš posao kao pedera je bio da izađemo iz ormara, da budemo društveno vidljivi, da živimo u istini i da izađemo iz laži. Ova zastava upravo pogađa tu našu misiju jer je ona način na koji ističemo svoju vidljivost i istinu: ovo je tko sam ja! Ova zastava je zastava neba, prirodna je zastava koja prikazuje spektar različitosti. Njome pederi ističu svoju radost, ljepotu, moć. Uzimamo ju iz prirode jer smo i sami uzeti iz prirode. Ova zastava do kraja može izraziti našu raznolikost, različitost (diversity) – ona je naša!

Ovom izboru su neposredno doprinijele i različite teologije (i u opravdanju ali i u interpretaciji) koje su, pristupajuići starozavjetnom tekstu iz Queer, feminističke ili drugih konfesionalno neopterećenih „perspektiva“, vidjele u dugi – ne simbol saveza Boga i ljudi, nego slvaljenje različitosti i nastranosti (Queerness) onih koji su potlačeni (zbog bilo kojeg razloga). Ideja je da Bog ne odbacuje niti jedan od LGBTIQiostalaslovakojasemogunaći identiteta, jer je upravo duga simbol te prihvaćenosti svih mogućih ljudskih identiteta (biti čovjek) od strane samoga Boga. Bog se obvezao, i podsjednik mu je upravo duga i njen spektar boja, da više nikada neće uništiti ili gotovo uništiti čovječanstvo.

I ovdje dolazi u fokus ono zašto i radi čega duga kao temeljni simbol i zastava LGBTIQ zajednice (zastava, kao komad tkanine, može i „pokriti“ kako onaj iznad ne bi mogao jasno vidjeti ono što je uistinu ispod zastave). O tome budem, ako budem imao vremena i volje, u slijedećem tekstu… Do tada našim vrlim političarim želim više razuma a manje emocija (neki dan sam pitao jedno djete, što bi radije, razum ili emocije – mali ispali ko iz topa: razum. Pitam ga zašto, kaže, pa razum je dar Duha Svetoga, emocije nisu. Čovječe, koliko razumnosti iz tog malog priglupog stvorenja. Kad bi bar naši wannabe_katolici_političari bili otoveni darovima Duha kao ovaj dječak, možda bi i mogli ostvariti svoje ciljeve i vrijednosti za koje se tako emotivno zalažu, a ne da ovako jeftino budu instrumentalizirani od strane onih protiv čije se ideologije bore) jer mi se čini da je toga ovdje, u ovom slučaju koji je završio kao svojevrsna reklama hrvatskog društva u EU parlamentu, bitno nedostaje – emocije su dobre i potrebne, ali brate, koristi glavu (koja je dar Duha Svetoga).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

“Teologija koja nikoga ne uznemiruje, već, štoviše, osigurava moć ovoga svijeta, nije teologija koja vjeruje.“

%d blogeri kao ovaj: