Teologija je uvijek u napasti da proglašavajući određeni fenomen, ideju ili odnos otajstvom, prerano završi svoj govor i odgovor na pitanja koja muče Crkvu i svijet izvan Crkve. Takva je situacija i ovdje primamljivo rješenje: pitanje Boga i zla u svijetu (bilo ono moralno ili fizikalno) je jedno otajstvo koje ne možemo dalje komentirati. Slučaj zatvoren. Slijedeće pitanje!
U prošlom tekstu sam nastojao odgovoriti na aktualno pitanje: kažnjava li Bog ljude? Pitanje je to koje zadire u mnoge teološke i filozofske teme i područja, a ja sam u svojem odgovoru tada ukazao samo na dva važna momenta koji su preduvjeti jednog mogućeg kritičkog odgovora, odgovora koji se ne namjerava svrstati na jednu ili drugu stranu. Ova dva momenta se odnose na pitanje pristupa Bogu i njegova identiteta te njegova odnosa i djelovanja u svijetu, i oba momenta neizbježno moraju odgovoriti na pitanje što je Crkva i što je Biblija. Budući sam odgovorio da se mora priznati mogućnost da Bog kažnjava ljude te sam opravdao tu mogućnost pedagoškim razlozima koji vode računa s Božjom dobrohotnosti, legitimno je pitanje: na što se Božje kazne odnose? Kažnjava li Bog ljude tako što izravno i aktivno sudjeluje u stvaranju zla (bilo da se radi kroz bolest, prirodne nepogode ili izravno moralno zlo kada djeluje izravno u svijetu) ili na posredan i pasivan način (tako da pripušta da se određeno zlo dogodi, ne čineći ništa da to zlo ukloni), ili je možda i ova dihotomija prividna i lažna? Na ovom raskrižju između ove dvije mogućnosti i ukazivanja na lažnost ove dihotomije, nalazimo svetopisamsku potvrdu za sve tri mogućnosti, pa se inzistiranje na otajstvenosti sadržaja ovog pitanja nameće često kao najelegantnije rješenje.
Teologija je uvijek u napasti da proglašavajući određeni fenomen, ideju ili odnos otajstvom, prerano završi svoj govor i odgovor na pitanja koja muče Crkvu i svijet izvan Crkve. Takva je situacija i ovdje primamljivo rješenje: pitanje Boga i zla u svijetu (bilo ono moralno ili fizikalno) je jedno otajstvo koje ne možemo dalje komentirati. Slučaj zatvoren. Slijedeće pitanje!
Pa iako je ovo sasvim točno, ono je podjednako nedostatno i, rekao bih, čak neiskreno te može ukazati na slabost teologije. Slabost teologije koja se očituje kao neostatak vjere, povjerenja (Iv 16,13) u ono što navješta i tumači, u tom slučaju samo na razini puke horizontalne filozofijske misli. Teologija koja vjeruje, teologija je koja računa s vertikalnim usmjerenjem svojega tumačenja objavljenih istina vjere. Stoga se ona ne ustručava reći nešto više od pukog isticanja otajstvenosti pitanja koje joj je upravljeno. No, to ipak ne znači da će bezglavo potvrditi jednu, drugu ili treću mogućnost. Teološka pitanja su izrazito teška i slojevita pa se uvijek mora voditi računa o više faktora pri pokušaju odgovora na pitanje ili tumačenja određenog fenomena, ideje ili odnosa. Također treba istaknuti da postoji značajna razlika između konfesionalno ograničene i ne-konfesionalne (akademske? – iako i konfesionalne teologije mogu biti/jesu akademske) teologije, kao i između konfesionalnih teologija međusobno. Ovisno o konstruktima koji usmjeravaju i ograničavaju određena tumačenja (primjerice, katolička teologija je „vezana“ Tradicijom i Učiteljstvom pri konstruiranju svojih teoloških modela i slika), teologija može više ili manje, jasnije ili manje jasnije, izraziti određenu misao, odgovoriti na pitanje ili protumačiti određeni fenomen, ideju ili odnos. Stoga je uvijek potrebno, kada je katolička teologija u pitanju, imati na umu smjernice i ograničenja koja Tradicija i Učiteljstvo osiguravaju (DV 10) kako bi odgovor ili tumačenje bilo autentično (katoličko).
Uzmimo za primjer poznati tekst žrtvovanja Izaka (Post 22) u kojem Bog izravno od Abrahama zahtjeva žrtvovanje Izaka (o ovom je tekstu Kierkegaard napisao izvrsnu knjigu Strah i drhtanje). Ovaj tekst možemo protumačiti na raznovrsne načine: tako da potpuno potvrđujemo izravnu uključenost Boga u moralno zao čin (ubojstvo nevina djeteta); da opravdavamo Boga happy endom (na kraju je žrtvovano janje a ne dijete); da potvrdimo Božju apsolutnu suverenost (Bog dao, Bog uzeo); da ukažemo na Božju namjeru ukidanja prakse žrtvovanja ljudi bogovima (razvoj religijske prakse)… Ili da uzmemo jednako poznat tekst o Jobu, potvrđujući sve ono što tamo piše, lepeza teološkog tumačenja je poprilično široka. Možemo se osvrnuti i na Vazmeno otajstvo Isusa Krista (njegova muka, smrt i uskrsnuće). U prvom momentu treba potvrditi sve ono što je napisano kao činjenično napisano (DV 11) i bogoduho (nadahnuto Duhom Svetim), u drugom koraku treba potražiti, sukladno povijesno-kritičkoj metodi, vantekstualne utjecaje i kontekstualizaciju stvaranja nadahnutog teksta koje treba tumačiti u skladu s Tradicijom i živim Učiteljstvom. Na kraju, trebamo voditi računa i s vrhuncem objave koja se dogodila u Kristu (Heb 1, 1-2) kao polazišne i ciljne točke interpretacije te iste objave, interpretacije koja se odvija posredstvom Duha (DV 12). Kada imamo sve ovo u vidu, onda možemo dalje teološki tumačiti i odgovarati na pitanja koja su pred nama.
Na što se odnose kazne kojima Bog kažnjava, u pedagoške svrhe, ljude? Prvo treba kvalificirati kaznu: kazna ne može biti nešto što je samo u sebi dobro, nego, kako bi bila učinkoivta (u smislu poziva na obraćenje), ona nužno u sebi mora uključivati određeno zlo (aktivno ili pasivno zlo, te deprivaciju dobra – kao najblaži oblik kazne). Kazna nam, dakle, šteti, na ovaj ili onaj način, pa se ta šteta može razumjeti kao neka vrsta zla koje nam je naneseno. Kazna također može imati svoj smisao i svrhu (obraćenje, primjerice), ali može biti i bezrazložna, besmislena (kao posljedica nečijeg hira ili neosjetljivosti). Kaznu možemo izdržavati pasivno, kao nešto što nas ili naše bližnje opterećuje (pa nam time šteti) i naspram čega smo nemoćni, ili aktivno ukoliko smo prisiljeni djelovati na određen način. No, kazna ne mora biti svako zlo koje se dogodi. Kako bi kazna bila kazna, a ne samo puko zlo, ona mora biti kao takva interpretirana. Primjer pronalazimo u Lk 13, 1-5. U ovom kratkom tekstu neki ljudi upozoravaju Isusa da je Bog preko Pilata kaznio (pomiješao krv) neke Galilejce zbog njihove grešnosti, sukladno tadašnjem uvjerenju da Bog pravedno kažnjava grešnike. No Isus se pomiče korak dalje i sam spominje osamnest ljudi na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih te nadodaje da „ako se ne obratite, svi ćete tako završiti.“ Židovi su interpretirali Božju kaznu kako bi sebe prikazali pravednicima, nasuprot onih koji su pravedno kažnjeni za svoje grijehe i tako su razlikovali sebe i druge, ili pravedne židove od grešnih židova. Isus ovom intervencijom u interpretaciji odbacuje ovakvo tumačenje i shvaćanje te pokazuje da su ovi događaji upozorenje (kazna onima koji su udareni ovim zlom i primjer onima koji su samo svjedoci) svima: svi (jer su grešni) se moraju obratiti (Mk 1,15). U tumačenju ovih događaja židovi su pribjegavali tumačenju koje je vidilo Boga izravno i aktivno uključenog u zlo koje su tumačili kao kaznu za grijeh (rušenje kule) ili tumačenju koje je Boga neizravno i pasivno povezivalo s kaznom za grijeh (Pilat miješa krv). Isus u susretu sa slijepcem od rođenja (Iv 9) uvodi i ovu treću mogućnost prikazujući ovu dihotomiju donekle lažnom „Niti sagriješi on niti njegovu roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.“ Moramo, dakle, držati mogućom sve tri opcije kada odgovaramo na postavljena pitanja i teološki tumačimo određene događaje koji se mogu interpretirati kao Božje kazne.
Još je jedan moment jako važan pri pokušaju odgovra na ovo pitanje: odnos svijeta i Boga, Stvoritelja i stvorenja. Na ovom mjestu, katolička teologija potvrđuje izvjesnu autonomiju stvorenoga svijeta s vrhuncem slobode koja se očituje u čovjeku, Bogu sličnom biću. Ova se autonomija očituje u postojanju prirodnih zakona (fizika i kemija), prirodnih pravilnosti (biologija), izvjesne inherentno inertne dinamike ljudske kulture i društva te u konačnici, kao vrhunac emancipacije stvorenja, slobode pojedinca (čovjek). Ovi stupnjevi emancipacije ujedno ograničavaju i omogućavaju Božje djelovanje u svijetu (causa secunda) koje može biti shvaćeno kao creatio continua ali i kao specijalna intervencija Boga (čudo) mimo i iznad/ispod zakonitosti, pravilnosti, dinamika i slobode stvorenoga svijeta. Na koji način ćemo interpretirati određeni prirodni događaj (potres, munju, bolest…), ovisi o širem kontekstu unutar kojega razumijemo svijet, sebe u njemu i Boga koji ga je stvorio. Ono što definira katoličku interpretaciju je već ranije spomenuti par Tradicije i Učiteljstva. A Tradicija i Učiteljstvo naglašavaju ove navedene elemente (kazna kao zlo, smisao kazne je obraćenje, odnosno, život vječni, Bog može i aktivno i pasivno kažnjavati ljude ali i ova dihotomija može biti iluzorna – ovisi od slučaja do slučaja? – ukoliko smo otvreni mogućnosti čudesnog Božjeg interventa u svijet) ali i mnoge druge koje ovdje nisam, zbog ograničenja prostora, navodio.
Kažnjava li Bog one roditelje kojima se rodi bolesno dijete? Ne znam. Možda bi trebalo pitati te roditelje što kažu. Poznajem mnogo roditelja koji, koliko god to paradoksalno zvučalo, u tome ne vide Božju kaznu nego Božji blagoslov. Također vjerujem da postoje mnogi koji olako otklanjaju taj kalež od sebe i tako pristaju na poimanje ljudskog života i svih mogućnosti koje taj život nosi, kao kaznu. Mislim da je u pitanju njihva i naša vjera: ako nema vjere, nema ni blagoslova, ako ima vjere, sve je blagoslov. Isto tako, ako nema vjere sve je kazna, a ako ima vjere, svaka kazna je blagoslov i prilika za obraćenje. Crkva inzistira na tome da je Bog dobar, i da neizmjerno ljubi ljude (Iv 3,16) kojima želi samo dobro. Vrhunsko dobro. A to je On sam i vječni život s Njime. Kada se ovaj obzor vrhunskog dobra izgubi iz vida, onda i sam život, pa posljedično i sve u njemu, postaje kazna (besmisao). Kažnjava li Bog ljude? Kažnjava kako bi se obratili (Jak 1,12) i tako dospjeli njemu. S naše strane u mnogome ovisi o tome kako pristupamo pitanju Boga uopće te iz kakvog konteksta interpretiramo ono što se nama i svijetu događa: imamo li vjere ili nemamo?
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 