Kažnjava li Bog ljude?

Ovih karantenskih dana, vjerojatno jer imamo i previše slobodnog vremena koje možemo uložiti u stvari koje nas vesele, mnogi se bavimo i pitanjem koje se učestalo moglo sresti na društvenim mrežama, mainstream medijima, lančanim porukama i opisima teorija zavjera, a pitanje glasi: kažnjava li Bog ljude. Pa smo tako mogli vidjeti odgovore raznih svećenika, teologa, laika, ateista, babi gatara i mnogih drugih, jer, sukladno vremenu i mentalitetu u kojem živimo, svi imamo mišljenje o svemu. I to je dobro, imati mišljenje, no nije dobro imati krivo mišljenje. A krivo mišljenje u sebi uključuje, ne krivi sadržaj mišljenja koji je naprosto posljedica krivog (procesa) mišljenja, nego krive mehanizme, odnosno, procese mišljenja koji su karakterizirani logičkim pogreškama (uglavnom) i nekonzistentnim zaključivanjem, ili biranjem argumenata temeljem osjećaja ili osobnog afiniteta. Tako smo mogli vidjeti i čuti odgovore koje svrstajemo u negacijsku (ne vjerujem u Boga koji kažnjava) i afirmacijsku (pa naravno da Bog kažnjava grešne ljude, i treba ih/nas kažnjavati) košaru, pa se onda, shodno tome kojoj košari pripadamo, nabacujemo argumentima.

Temeljni argumenti negacijske košare su zapovijed ljubavi i punina objave u Kristu koji je propovijedao ljubav prema neprijateljima. Temeljni argumenti afirmacijske košare se odnose na povijesnospasenjske događaje koji su pripisani Božjoj srdžbi prema grešnim ljudima, bilo da se nalaze u Pismu, bilo da se nalaze u povijesti Crkve. Ovakva podjela na dvije košare koje nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka ili prijepornih argumenata, iako olakšava snalaženje u prostoru i vremenu (samo vidiš koja ti je košara draža, uskočiš u nju i tamo pronađeš dovoljno argumenata da obrazložiš i opravdaš svoje mišljenje), onemogućuje pristup Istini. A Istina bi nas sve trebala zanimati. Ono što ja ovdje želim, odnosi se na mogućnost ispreplatanja ovih dvaju isključivih stavova i njihovih argumenata. Držim da sadržaj pitanja nije toliko jednostavan niti jednostran da možemo nonšalantno reći jedan ili drugi stav i samo se zaustaviti na tome.

Pa bi bilo najbolje da, kada se suočimo s ovim pitanjem, krenemo iz sredine, odnosno, iz one pozicije koja se izravno ne odnosi na samo pitanje, njegov smisao ili sadržaj. Treba krenuti od pitanja kako imamo pristup Bogu (kako znamo to što znamo o Bogu) i njegovu identitetu, te gdje možemo pronaći opise, autentične opise, Božjeg djelovanja (jer kazna je vid Božjeg djelovanja) u svijetu i prema ljudima. Ova pozicija, dakle, uzima samo jedan pojam iz predmetnog pitanja i želi okolnim, neizravnim putem doći do izravnog odgovora na pitanje iz naslova ovog teksta. Argumentiranog odgovora kojega zanima istina, puna Istina. No, to je često praktički (i teoretski) nemoguće za vrijeme ovozemaljskog života (1. Kor 13,12) pa će uvijek postojati dio Istine kojega tek trebamo otkriti (Iv 16,13).

Kako imamo pristup Bogu? Danas postoji široka lepeza mogućih odgovora na ovo pitanje: otvorena i individualizirana duhovnost, labava religioznost, institucionalizirana religija i na kraju Crkva koja u sebi inkorporira ove tri prethodne mogućnosti. Bogu možemo pristupiti odzdo, on nama može pristupiti odozgo, iz ove ili one perspektive (filozofijske ili teologijske), s ovim ili onim namjerama. Kada mi tražimo Boga, onda govorimo o prirodnoj religioznosti u čijem je temelju najvjerojatnije animizam (pridavanje „duše“ pukim fizičkim pojavama, entitetima ili procesima). Kada Bog nama pristupa onda govorimo o objavi. Filozofijska perspektiva Boga vidi kao načelo, teologijska kao osobu. Možemo gledati i analizirati koje su naše namjere s Bogom, ali i koje su njegove s nama. Smatram da je potrebno sve ove elemente (i mnoge koje nisam spomenuo, poput „povijesti bolesti“ – kako osobne, tako i društvene i kulturološke – odnosa čovjeka s čovjekom, čovjeka s bogom i Bogom i ljudi s bogom i Bogom…) imati u vidu kada se namjerava odgovoriti na pitanje iz naslova ovog teksta. Oni nam mogu više pomoći u bistrenju svojih misli i argumenata, nego što nam one košare daju, nekada i lažnu sigurnost.

Kada je u pitanju drugo pitanje (gdje možemo pronaći opise Božjeg djelovanja), onda nas ono upućuje, unutar kršćanstva, na Bibliju. Ovdje valja naglasiti da za odgovor ovoga pitanja trebamo imati u vidu i pitanje o pristupu Bogu, jer nema Biblije bez Crkve (i obrnuto vrijedi podjednako). E sada, Biblija se sastoji, kao što znamo, od Starog i Novog zavjeta. „Sve od Boga objavljeno, što je u Svetom pismu napismeno sadržano i dano, bilo je zapisano po nadahnuću Duha Svetoga.“ (DV 11) Ovo znači da ne možemo tek tako i olako odmahnuti rukom i reći nešto poput: pa to je samo Stari zavjet kada ljudi nisu još uvijek znali da je Bog ljubav, i time riješiti problem ukoliko ne vjerujemo u Boga koji kažnjava. No u istom trenutku to znači da, budući je vrhunac i punina objave u Kristu (Heb 1,1-2), jer, tko je vidio Sina vidio je i Oca (Iv 14,7), ne možemo tako olako mahnuti rukom na zapovijed ljubavi prema neprijateljima i onda slaviti Boga zbog Križarskih ratova koje je Bog izravno, preko pape, htio kako bismo oslobodili Svetu zemlju od nevjernika i neprijatelja i ujedno kaznili nevjernike zbog njihove nevjere i grijeha. Oba ova pristupa olakim mahanjem rukom gube iz vida ono fundamentalno u Crkvi, a to je da je zadaća autentičnog tumačenja svetopisamskih tekstova pridržana i povjerena samo živomu crkvenom učiteljstvu. (DV 10) Konkretnije: kada je u pitanju Stari zavjet, „premda te knjige sadržavaju također ono što je nesavršeno i uvjetovano vremenom, one ipak pokazuju pravo Božje odgojno postupanje.“ (DV 15)

Sada se mogu okrenuti pitanju iz naslova ovog teksta i ponuditi svoj odgovor. Taj odgovor ne pristaje niti jednoj košari. I općenito se grozim, donekle, tako jasnih podjela koje ne dopuštaju spektralni pomak između podjeljenih i razvstanih stvari, mišljenja, ideja, fenomena, ljudi nego drže čvrstom i jasnom razgraničenje među njima, ujedno onemogućavajući dodirne točke i mogućnost izravne interakcije. Moj odgovor priznaje težinu i slojevitost pitanja koje mora voditi računa i s Biblijom i Crkvom koja jedina tu Bibliju može autentično tumačiti, pa kreće od nedvojbenog priznavanja mogućnosti da Bog kažnjava ljude, ali ujedno potvrđuje Božju dobrohotnost i dodaje da Bog kažnjava ljude iz pedagoških razloga, kao brižan Otac koji neizmjerno voli svoju djecu do te mjere da je predao svoga Sina kako bi u konačnici mogao otkupiti i spasiti grešnog čovjeka. Pripisati Bogu neke druge razloge, znači učiniti ga manje Bogom. Učiniti ga bogom kojega ja definiram onako kako hoću. Pripisati Bogu druge razloge znači zanijekati Objavu. Znači zanijekati Krista. A i sam Krist je (u neku ruku) kaznio hramsku elitu i trgovce svojega vremena (Iv 2,15-16).