Na FB zidu dragog mi prijatelja Karla Mikića, osvanuo je „argument protiv teizma“ kojeg je Karlo podijelio sa svima nama uz napomenu da se, sasvim opravdano, ovdje radi o koraku natrag kada je u pitanju kompatibilizam slobodne volje i Božjeg sveznanja, na pitanje Božjih atributa, a ne više toliko svijeta kao takvoga (stvorenja). Ako je Bog sveznajući i svemoćan (sve zna i sve može), onda se radi o cntradictio in adjecto, dakle, možemo insistirati na samo jednom od dva atributa. Argument potječe od Aleksandra Pražića, iz članka An argument against theism iz 1988.
Mislio sam se uključiti u raspravu ispod Karlovog posta, no kada sam pročitao ostale komentare, zaključio sa da je ovo izvrsna prilika (ionako bih tamo nešto napisao) da napišem prvi tekst za blog u 2020. Ovdje se odmah ograđujem s činjenicom da ovaj članak iz 1988 nisam pročitao, tako da se samo neizravno ovdje na njega odnosim. Ovdje me zanima pitanje Boga i njegovih (navedenih) atributa.
Ab ovo: čiji Bog?
Poznata je i na veliko utjecajna Pascalova sintagma „Bog Abrahama, Izaka i Jakova“ koja u kontekstu ovog argumenta protiv teizma pogađa samo jedno naličje problema (argumenta), ali ga pogađa u samu srž. Drugo naličje ostaje za raspravu, a ovdje ću se dotaknuti i prvoga i drugoga.
Prva stvar koju trebamo imati na umu, kada raspravljamo o Bogu, jest kontekst same rasprave i pretpostavke koje prešutno uvodimo u raspravu kao temelj ili podloga na kojoj gradimo svoje argumente i rušimo argumente drugih. Nije Wittgenstein zaludu napravio značajan iskorak od Tractatusa ka Istraživanjima, a da bismo se danas ponašali kao da od njega ništa nismo naučili. Stoga, ovisno o kojoj jezičnoj igri govorimo (ili unutar koje govorimo), ovisit će značenje i smisao pojmova koje koristimo. Može se dogoditi, i češće nego što mislimo, da sudjelujemo u razgovoru u kojem se ne razumijemo, a govorimo istim pojmovima, istim riječima, ali govorimo s pripadnikom drugog jezika, drugačije jezične igre. Pa kad kažemo Bog, onda mislimo na Osobu koja je je bitno zainteresirana za moj/naš život i što ćemo napraviti s njime, a naš sugovornik ovaj pojam Boga (možda) razumije kao stvarateljski princip, ili kao bitak koji nema mehanizme interakcije sa svijetom ili nešto treće (filozofijsko-metafizičke mogućnosti nisu beskonačne ali ih ima značajan broj). Stoga, odgovor na pitanje Čiji Bog?, omogućuje razumijevanje među sugovornicima, tj. čini da ljudi razgovaraju istim jezikom u kojem su pojmovi točno (koliko je to moguće) određeni značenjem kojega prihvaćaju i pretpostavljaju svi dionici razgovora/rasprave. Kada odgovorimo na ovo pitanje, znat ćemo u kojoj smo jezičnoj igri.
Primjerice, ako odgovorimo: Boga Abrahama, Izaka i Jakova, onda bez problema možemo uskratiti Bogu atribut sveznanja i svemoći, jer nam takvo iskustvo odnosa s tim Bogom Otaca prenosi Biblija (kao i Tora i Kuran jer se sve tri svete knjige referiraju na isto iskustvo) koja postavlja ograničenja Božjoj volji u vidu ljudske slobode koju je sam Bog stvorio i darovao (isključivo) ljudima. Opravdanje za ovo ograničavanje Božje volje i njegova znanja, u kontekstu ove jezične igre, nalazi se i u pojmu kenoze koja se može razumjeti i kao aktivni Božji čin samoograničavanja samoga sebe (pa time i svojega znanja i svoje moći) kako bi njegovo voljeno stvorenje (svijet u cjelini ali i čovjek kao slobodno biće) moglo uživati (participirati) na slobodi i znanju, ali i pasivno Božansko trpljenje posljedica stvaranja bića (svijet promatran u svojoj prostorno-vremenskoj cjelini) koje je drugačije od njega. Uglavnom, religija (kao jezična igra) nema problema da Boga promatra kao onoga koji ne posjeduje atribute svemoći i sveznanja.
Druga je situacija ako odgovorimo: Boga učenjaka i (pogotovo analitičkih) filozofa. U ovom slučaju ograničeni smo logikom (načelom identičnosti, proturječnosti, dovoljnog razloga…) u pridavanju atributa određenom entitetu/biću. A logika je primjenjiva i na biće koje smatramo da je Biće, odnosno, bitak. U ovom kontekstu, argument protiv teizma donekle i vrijedi, do ovo donekle ovisi o tome koliko možemo razumjeti odnos Božje biti i atributa. Danas je to problem jer više ne komuniciramo supstancijalističke kategorije, nego smo usmjereni dimaničnim metafizikama procesualnosti ili odnosnosti. Ono što je ostalo zabilježeno u skolastici je poimanje Boga kao Ipsum esse per se subsistens. E, danas nam je teško razumjeti i prihvatiti ovakav pogled jer svugdje vidimo promjenu, pa aktegorija apsoluta više nije primjenjiva, i svako opravdanje pripisavanja ovih atributa (sveznanja i svemoći) Bogu treba posegnuti za terminima poput apsoluta, actus purus, ipsum esse. Ako možemo pristati na ove termine, i razumjeti njihovo značenje, onda možemo i odbaciti argument protiv teizma. Simple as that!
Treća stvar koju treba naglasiti je važnost ovog i sličnih argumenata, kao i važnost povezivanja Boga Otaca i Boga filozofa. Kršćanstvo je od samih svojih početaka razumjelo da poslanje koje je ostavljeno kao trajna zadaća svakom Kristovom vjerniku, obvezuje sve kulture, sve filozofije, sve misaone sustave i sve ljude u konačnici (Mt 28,19). to znači da je važno racionalno obrazložiti vjeru i nadu koju kršćani baštine, koju žive i koju iščekuju. U tom nastojanju kršćani su se od samih početaka služili racionalnim argumentima koje su već bili zatekli u svijetu. Stoicizam, platonizam, hilemorfizam… ništa od ovoga nije priječilo kršćanstvo (sada već kao teologiju) da ispriča svoju priču i ponudi svoj navještaj ovozemaljskim racionalnostima i filozofijama. I u ovom pričanju (inkulturaciji), budući je priča bila zanimljiva, konzistentna i koherentna (a potpomognuta djelima koja je Duh činio u povijesti spasenja), kršćanstvo se uspijevalo izricati kroz gotovo sve ovozemaljske filozofije prilagođavajući smisao i sadržaj i značenje pojmova iz tih filozofija sebi i svojem autentičnom poslanju. Tako je, primjerice, stoički pojam logosa, povezan sa starozavjetnim poimanjem mudrosti ali i mudrosti antike kao Sofije, možda, poslužio Ivanu u približavanju utjelovljenja Sina Božjega u povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta (Kai ho Logos sarx egeneto…); Platonov svijet ideja je mogao označiti Božju transcendentnost i jednostavnost… aristotelovski hilemorfizam je poslužio Akvincu da uobliči obuhvatnu sintezu svega znanja i objavljene istine… U svemu tome, kršćanstvo (teologija) je pronalazilo ono što mu može poslužiti da obrazloži nadu koja je u središtu kršćanstva (1. Pt 3,15-16), uskrsnuće u Kristu i život vječni.
Ovakvi argumenti protiv teizma (kao što je slučaj i s drugim sličnim argumentima koje pronalazimo u prirodnoj teologiji i filozofiji) jesu zanimljivi i značajni, ali ih je uvijek potrebno dodatno kontekstualizirati kako bismo bili sigurni da se razumijemo. I na kraju, kako onda pomiriti ove tri stvari i pitanje je li Bog sveznajuć i svemoćan? Ovaj argument me jako podsjeća na teodicejsko pitanje: ako je Bog dobar i svemoguć, od kuda i zašto onda zlo postoji? Odgovora, kontekstualnih, ima poprilično, no upravo onaj koji dolazi iz religije (teologije) mi se čini dovoljno konzistentan i opravdan: Isus Krist, njegova muka i smrt na križu koja ujedno ukazuje dokle je spreman kenotički Bog posegnuti da bi podigao (uskrsnuće) stvorenje koje je opterećeno zlom, zlom kojega Bog nije izvor. Odlukom da stvori slobodno stvorenje, Bog je samooograničio svoju moć koja neće ići protiv slobodne odluke stvorenja (Bog nas je stvorio bez nas, ali nas neće otkupiti bez nas…), pa iako Bog zna svaku moguću i realnu odluku tog stvorenja.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 