U početku nije bilo ni vremena ni prostora.
A ipak, svo vrijeme, nekih 13.7 milijardi godina, ovoga svijeta bijaše sažeto u jednoj točci. A ta točka bila je sav prostor kojega danas okvirno procjenjujemo na 80tak milijardi svjetlosnih godina (svjetlosna godina je prostor kojega svjetlost prijeđe u jednu kalendarsku godinu, približno 9,461 × 10¹⁵ metara). Izvan toga, singularnosti, nije bilo ničega. I sve što postoji iz nje je, eksplozijom koju teorijski izražavamo kroz Veliki prasak, proizašlo. U njoj ne vrijede prirodne zakonitosti koje uočavamo danas, energija je beskonačna, prostor je zakrivljen sam u sebe, a vrijeme ne teče. Iz nje, prostor se širi, vrijeme teče, a energija se pretvara iz jednog oblika u drugi – ne nestaje. Prostor nastanjuju objekti s masom (materija) koji se tijekom proteka vremena razvijaju pod vidom pretvorbe energije. Ove tri kategorije (prostor, vrijeme i energija) su neodvojive jedna od druge: prve nema bez druge i treće; druge nema bez prve i treće; treće nema bez prve i druge. Njihovo zajedničko izvorište, kada su najvjerojatnije bile istoznačnice (vrijeme = prostor = energija), danas ukazuju na načelnu nemogućnost odvojenosti prostora-vremena-energije jedne od druge, iako ih mi modeliramo i teorijski promatramo (barem u određenim vidovima) kao odvojene entitete.
Ako se zaustavimo na ovakvo koncipiranom kozmološkom opisu stvarnosti u kojoj živimo (a koju smo kao takvu spoznali posredstvom teleskopa), koja nas okružuje i koju možemo, barem načelno i bez znanja detalja, pojmiti kao ukupnost svega što jest, onda nismo slobodni postavljati nikakve granice unutar onoga što postoji, jer sve što postoji jest jedno koje mi na različite načine koncipiramo i kategoriziramo kako bi nam stvarnost bila smisleno dostupna. Prostor je pretvorba energije u vremenu. Ili, vrijeme je pretvorba energije koja zauzima određeni prostor. Ili, energija je promjena materije u vremenu (odnosno samo promjena materije, jer nužno/kategorijalno implicira vrijeme za odvijanje promjene materije – svaka promjena jest vrijeme). Apstrahirano, prostor = materija = masa = energija = promjena = vrijeme (proizlazi iz možda najpoznatije znanstvene formule E= mc^2 kada se c uzima u sklopu Prirodnog sustava jedinica i onda iznosi 1, pa je E= mc^2, odnosno, E=m1^2, a jer je 1^2 = 1, posljedično je E = m). Ovo ujedno upućuje na stav da biti znači mijenjati se. Πάντα ῥεῖ – sve teče. Ako bismo ovo mogli nazvati temeljnom razinom stvarnosti (jer u sebi uključuje i ono ekstremno veliko i ono ekstremno malo, pa i ono između te dvije krajnosti – kao sve što postoji) koja nam ne dopušta postavljanje granica jer je stvarnost jedna promjena: prostor-vrijeme (negdje i nekada – proces koji se odvija negdje i u vremenu) promjene energije/materije, koju opisujemo mjernim veličinama koje predstavljaju objektivno svojstvo materijalnog svijeta, onda ona znanost koja se bavi ovom razinom stvarnosti može objasniti sve što objasniti treba. I u ovome se zaključku očituje privlačnost znanstvenog pozitivizma koji je, kako sam već ranije par puta istaknuo, danas odbačen kao neznanstven, filozofijski ili pseudoznanstveni (neopravdani) redukcionistički stav. Dakle, promatrajući kozmos (ukupnost stvarnosti koja postoji) bez značajnijeg detaljnog uvida u samu stvarnost, uočavamo da biti znači mijenjati se (biti subjekt/objekt promjene = mijenjati se = promjena) i ovo nas sprječava da povlačimo opravdane granice u stvarnosti i na taj način razvrstavamo/kategoriziramo stvarnost kao takvu. No, mi to ipak radimo, mi razvrstavamo i kategoriziramo stvarnost povlačešći granice unutar same stvarnosti, i ova naša radnja jest u potpunosti opravdana.
Prvenstveni razlog opravdanosti i odbacivanja znanstvenog pozitivizma, kao i kategoriziranja/razvrstavanja stvarnosti, očituje se u zamjećivanju detalja na koje je fizika (kao ona znanost koja se bavi temeljnom razinom stvarnosti pod vidom prostor-vremenske promjene energije/materije) ponekad slijepa. Fizika smjera kvalitativno razlikovati (tvari, tijela, stanja i pojave) i kvantitativno odrediti svojstva (primjerice: duljina/prostor, masa/energija, vrijeme) i (među)odnose materije pod vidom promjene energije/materije u prostor-vremenu koja se odvija sukladno fizikalnim zakonima što ukazuje na univerzalnost i objektivnost temeljne razine stvarnosti. U ovom kontekstu mi ipak uočavamo određene tvari, tijela, stanja i pojave koji samoj fizici izmiču, kao nedostupni entiteti fizici inherentnoj metodologiji, a kojima možemo pristupiti drugim metodologijama i drugim (znanostima) sustavnim pristupima ukupnosti stvarnosti koje uočavaju detalje koji su fizici nevidljivi. To nam ujedno omogućuje i postavljanje granica i promatranje stvarnosti unutar opravdanih kategorijalno razvrstanih fenomena (tvari, tijela, stanja i pojava).
Kada je od početka proteklo oko 10 milijardi godina, i kada je kompleksnost kemijskih elemenata dosegnula kritičnu razinu unutar povoljnih atmosferskih uvjeta jednog planeta čija se orbita oko zvjezde i njena rotacija oko vlastite osi ustalila, povučena je prva granica između anorganske materije i organskog života, granica koja kategorijalno i kvalitativno razvrstava stvarnost. Stvarnost više nije samo jedna (promjena materije/energije) nego je dvostruka: živa i neživa. Kritična razina kemijske kompleksnosti anorganske materije se odnosi na trenutak kada na scenu stupaju nukleinske kiseline kao nositelji informacija koji su mogli regulirati izgradnju proteina, dok se povoljni atmosferski uvjeti odnose na stabilnost putanje i rotacije Zemlje što je omogućilo pravilnu (redovitu) opskrbu postojećih (pra)oceana (kemijskih juha) toplinskom energijom iz vulkana i radioaktivnim zračenjem sa Sunca. No, ova kemijska kompleksnost još uvijek ne označava pojavu prvog živog organizma. Ona samo ukazuje na postojanje mikroprostora s propusnim granicama koje možemo okarakterizirati kao „kućišta budućih stanica.“ (Spitzer, Pielak i Poolman, 2015) O životu govorimo tek kada se prva membrana, granica čija je uloga i svrha izolacija unutrašnjosti stanice ili njezinih organela od okoline te komunikacija s okolinom, pojavi i tako jasno odijeli živo od neživoga, organsko od anorganskoga. „Osnovna građevna jedinica svih živih bića je živa stanica“ (Kešina), tako da život počinje u onom tenutku kada postoji nešto odvojeno od svoje okoline. Razgraničenje (membrana) između stanice (koja je živa) i njene okoline (koja je neživa, ali unutar koje postoji još živih stanica) upućuje na prvu opravdanu razdiobu stvarnosti koja je jedna, a ovdje se pokazuje dvostruka: naime, živa i neživa. Prva stanica je bila prokariotska, što znači da nije imala jezgru, a daljnji razvoj, kompleksifikacija okoline koja je omogućila simbiozu postojećih prokariotskih stanica i kompleksnijih molekula, kako na to ukazuje teorija endosimbioze, dovodi do nastanka eukariotskih stanica što je bio snažan poticaj daljnjem evolutivnom razvoju koji je rezultirao raznolikošću živih organizama koje proučava biologija. Kemijska i biološka evolucija su dva odvojena i različita procesa – prvi se odnosi na kompleksifikaciju anrganske materije; drugi se odnosi na razvoj bioloških organizama, ali dva procesa koja su usko povezana. Stanje kompleksne kemijske neravnoteže rezultiralo je pojavom kućišta budućih stanica što je moglo dovesti do pojave prve membrane i prve stanice koja ima svojstvo živoga, organske materije koja se dalje razvija sukladno vlastitim evolutivnim mehanizmima (u početku staničnom diobom koja omogućuje razmnožavanje: prijenos nasljedne informacije na stanice-kćeri). Ovaj grubi opis mogućeg postanka organskog života iz anorganske tvari, na ovom mjestu služi samo kao narativ koji ima smisao ukazati opravdanost pripisivanja granica (razgraničenja) jednoj stvarnosti koja nas okružuje. I živo i neživo, organsko i anorgansko, pripadaju jednoj te istoj stvarnosti koja se kroz ovo razlikovanje pokazuje dvojaka, naime, živa i neživa. Kao što stanična membrana razdvaja nositelja života od nežive okoline unutar koje se mogu susresti i drugi nositelji života, tako i svojstvo živoga (ili svojstvo života) unosi podjelu u stvarnost kada je u pitanju sve što postoji. Sve što postoji nije živo, a sve što je živo nije živo na isti način. Raznolikost živoga može nam poslužiti kao daljnje područje unutar kojega možemo pronaći dodatno razgraničenje ukupne stvarnosti ako smo pažljivi na već ranije spomenute detalje.
I ovdje se, kao što je to bio slučaj ranije s fizikom, zov znanstvenog pozitivizma predstavlja kao neodoljiv poziv biologiji da svojom metodologijom objasni ukupnost biološke (žive) stvarnosti. Ako se zaustavimo na ovakvo koncipiranom biološkom opisu stvarnosti u kojoj živimo (a koju smo kao takvu spoznali posredstvom mikroskopa), koja nas okružuje i koju možemo, barem načelno i bez znanja dodatnih detalja, pojmiti kao ukupnost svega što jest, onda nismo slobodni postavljati nikakve granice unutar onoga što biološki postoji, jer sve što biološki postoji jest jedno koje mi na različite načine koncipiramo i kategoriziramo kako bi nam ukupna biološka stvarnost bila smisleno dostupna. U tom smislu bi se radilo o promjeni bioloških organizama u vremenu – evolucija od jednostavnijih do kompleksnijih organizama, pojavljivanje biološke raznolikosti utemeljene na evolutivnim mehanizmima (varijacija i selekcija). No, mi i u području živoga, biološkoga, uočavamo one detalje koji ukazuju na neopravdanost zahtjeva da biologija može i treba objasniti ukupnost živoga, biološkoga područja stvarnosti. Kao što pojava biološkoga (organskog) života onemogućuje sveobuhvatno objašnjenje stvarnosti, a koje bi došlo isključivo iz fizike (i kemije), tako i pojava čovjeka (svijesti) onemogućuje sveobuhvatno objašnjenje biološke raznolikosti i stvarnosti koje bi dala u potpunosti i isključivo biologija. Ovo ne znači da objašnjenja fizike, kemije ili biologije nisu relevantna kada je u pitanju ukupnost stvarnosti, materije, života ili svijesti. Ovo samo znači da ta objašnjenja nisu dostatna kako bi se objasnila ukupnost stvarnosti. Iako nisu dostatna, ona su nužna, stoga nužno moramo o njima voditi računa u pokušaju objašnjenja ukupnosti stvarnosti.
Promatrajući ukupnost stvarnosti (sve što postoji), od njenog samog početka u jednoj točci singularnosti prostora, vremena i energije, sve do pojave čovjeka i njegove svijesti koja tu stvarnost može svojim razumom obuhvatiti u potpunosti i u svakom detalju (i koju donekle može matematički formulirati), namjera ovih promišljanja je ukazati na opravdanost povlačenja granica i razgraničenja unutar same stvarnosti. Pitanja triju početaka (ukupne stvarnosti, organskog života i čovjekove svijesti) jesu one razdjelnice (granice) koje lome ukupnost stvarnosti na područja unutar kojih vrijede određena pravila i zakonitosti koje nam znanost može formularizirati u pogledu prirodnih zakona. Ovaj lom ili podjela stvarnosti nužno implicira i podjelu znanosti (koje nam daju objektivan uvid u stvarnost) i njene metodologije, te ukazuje na ontološki, epistemološki i metodološki pluralizam. Unutar tog pluralizma (unutar granica (s)lomljene stvarnosti) svaka znanost ima svoje područje i perspektivu istraživanja, svoj predmet interesa i svoju metodologiju, što ujedno označava i granice konkretne znanosti. Ujedno treba naglasiti načelnu nesvodivost jedne znanosti na drugu, tako da radukcionistički zahtjevi (iako mogu u nekim slučajevima i biti opravdani, ali i kao takvi su i dalje nedostatni) nisu smjer koji omogućuje zadovoljavajuće objašnjenje stvarnosti. Objašnjenje ukupne stvarnosti mora voditi računa o granicama unutar same stvarnosti, o granicama prirodnih zakona i domenama njihovih primjena, te, s pojavom čovjeka, o (kauzalnoj) otvorenosti sustava (prirode) i mogućnosti kružne intencionalne i top-down linearne kauzalnosti.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 