Koruptivna priroda sreće

Najavljivana kao filozofska debata stoljeća, sudar teškaša suprotnih svjetonazorskih opredjeljenja, na Veliki petak održana je debata koja je, barem u marketinškom smislu, ispunila očekivanja i prije nego li je počela. Prepuni Sony centar u Torontu i online zajednica koja je plaćala 15 dolara za službeni live stream, ispunili su, ako ništa drugo, kapitalistička očekivanja – ulaznice u prodane, stream naplaćen. I to nije prošlo nezapaženo – Peterson je s tom kapitalističkom konstatacijom započeo svoje uvodno 30minutno izlaganje. Kasnje su mnogi komentirali da je jasno i uvjerljivo kapitalizam, na gostujućem terenu (mislim ovdje na filozofsku raspravu, a ne na prostor u vlasništvu korporacije gdje je rasprava održana) odnio pobjedu. I to s hendikepom.

A sukladno središnjoj temi rasprave (happines: comunism vs captalism), velika većina publike – i realne i virutalne, ostala je nesretna. To se moglo vidjeti po publici prisutnoj u samom Centru, jer su uglavnom došli izrazito navijački nastrojeni – što je pak primjetio Žižek na početku svojeg 30minutnog uvodnog izlaganja. Imam dojam da je publika došla svjedočiti raspravi s nadom da će osjetiti kako krv protivnika, zbog oštrine i jakosti argumenata „moje strane“, biva razlivena uokolo zbog argumentiranih napada i uboda u tijelo teorijske podloge, bilo komunizma, bilo kapitalizma. No, jedina krv koja je potekla toga dana je krv Isusova i dva dana kasnije, krv kršćanskih mučenika na Šri Lanki.

Očekivanje, dakle, da će „druga strana“ iz rasprave izaći poražena, rastavljena na proste faktore i osramoćena, nije se ostvarilo. Iako je i sama najava odisala tim, svi su mislili, utemeljenim očekivanjem, pa i sami format (koji se pokazao potpuno promašenim) rasprave bio je usmjeren da pruži očekivani spektakl. Nakon 30minutnh uvodnih izlaganja, sudionici rasprave su imali 10 minuta da se osvrnu na argumente i zaključke „protivnika“ te kasnije u slobodnijoj formi repliciraju jedan drugome nakon čega bi se uključila i publika sa svojim pitanjima i komentarima – do čega u stvari i nije ni došlo.

Što se same rasprave tiče, treba potpuno zaboraviti prvih sat i pol, jer su obojica raspravljača došla (opravdano je ovdje biti blag prema njima) nepripremljena – tj, dojam je da ih se nije (a to bi trebala biti uloga moderatora) dovoljno dobro pripremilo. Petersonovo rastavljanje Komunističkog manifesta na proste faktore je sasvim nepotrebno jer se radi, kako je i sam Žižek blago komentirao, o simplificiranju Marxove misli jer je namjera tog teksta nešto sasvim drugo i drugačije od intelektualne i teorijske potrage ili izgradnje sveobuhvatnog misaonog sustava. S druge strane, iz Petersonovih usta je izašla kritika Žižekovih uvodnih 30 minuta u kojima smo čuli dosta o problemima kapitalizma, ali nismo čuli obranu ili argumentirano utemeljenje komunizma. Dakle, ako niste gledali raspravu, pogledajte ju, ali prvih sat i pol slobodno zanemarite – uštedjet će te sebi vrijeme, a vrijeme je novac…

Što se tiče sadržaja ostatka rasprave koji ipak vrijedi (manje zbog samog sadržaja, više zbog smisla kojeg nam je ponudila) pogledati, konačno su se ovlaš dotaknuli središnje teme: pitanja sreće. Uz uzajamno slaganje obojice raspravljača, čuli smo tako da je sreća prije nusprodukt, nego stvar u sebi koju trebamo očekivati ili kojoj trebamo težiti. Tako promatrana sreća je lažna sreća (i uglavnom smo programirani da ju slijedimo – iako ona vodi u nesreću), sreća koja nije ostvariva i koja ne usrećuje čovjeka jer, dočim se dokopamo onoga što nas čini sretnim, sreća nestaje („Ljudskom srcu uvijek nešto treba / zadovoljno nikad posve nije: / čim željenog cilja se dovreba / opet iz njeg sto mu želja klije…). Peterson u ovoj raspravi skreće na pitanje smisla (voditi smislen, dobar život, može rezultirati srećom koja se odjednom dogodi – čovjek postane svjestan da je sretan), a Žižek na pitanje o ljubavi – pravoj ljubavi koja cijeli život i dotadašnji komod okreće naglavce. Spomenuvši riječ Grace (milost), Peterson je stvorio izvrsnu priliku da i Žižek ponovi svoju privrženost i poštovanje naspram Judeo-kršćanske povijesti ideja i civilizacije, ali i više – razumijevanje duhovnog smisla biblijskih prispodoba i novozavjetnih izvještaja i poslanica (nadasve je poznata njegova – a i mnogih drugih „ljevičara“ i ateista – fascinacijama kršćanstvom) koje, doduše, isčitava u jednom (po same izvještaje, neautentičnom) materijalističkom, ateističkom ključu. Bilo je odlično, bar za mene, na Veliki petak i u kontekstu filozofske rasprave u kojoj nije sudjelovao kršćanin (iako sam raspravu gledao na Uskrs) čuti Isusov vapaj s križa…kao i preporuku za čitanje Chestertonovog Pravovjerja. Iako je Peterson, nakon Žižekovog inzistiranja na imenima marksista koje Peterson naziva Postmoderni neomarksisti, to poprilično dobro objasnio, Žižek ga je opravdano ispravio da se tu ne radi o postmodernim neomarksistima, nego o postmodernim revolucionarima. I ostali momenti ovog ugodnog razgovora, a manje rasprave, dvojice intelektualaca – koji su si pristupili s uzajamnm uvažavanjem i poštovanjem, mogu biti poučljivi i mogu osvjetili neke momente suvremenih problema koji obojicu raspravljača ostavljaju pomalo pesimističnim, Petersona manje, Žižeka više.

No, ono što je mene potaknulo na ovaj tekst i ipak opravdalo svrhu i smisao ove rasprave, dogodilo se na kraju kada je moderator pitao što raspravljači smatraju da gledatelji mogu dobiti iz ove rasprave. Obojica su odgovorili u istom tonu: moć komunikacije između ljudi s različitim i drugačijim pogledima na svijet koja ima snagu i mogućnost da utječe na gledatelja/slušatelja tako da odbaci jeftinu i neutemeljenu društvenu podjelu na „naše i njihove“. Gledatelji su dobili otvoren poziv da misle, razgovaraju i sukobljavaju svoje stavove, da čitaju više, a da manje lijepe etikete jedni drugima. S drugim se treba susresti, razgovarati s njime, i onda kada se ne razumijemo, treba uložiti dodatni napor kako (Žižek, u svojem stilu, kaže kako je prelako – jer nam se uglavnom ne da misliti – nazvati drugoga fašistom i tu završiti priču – model koji se prečesto, i u RH, koristi kako bi se drugoga diskreditiralo) bismo konačno našli zajednički jezik s kojim bismo se skupa bar malo približili istini. I to je jedan od razloga zašto mnogi smatraju ovu raspravu neuspjelom. Mnogi su tražili pobjednika u dvojici raspravljača koji predstavljaju suprotstavljene svjetonazore. Mnogi su došli da uživaju u poniženju drugoga, ali to se nije dogodilo. I umjesto da svi skupa prihvatimo, ne neriješen rezultat (jer je on sasvim besmislen), nego publiku kao pobjednika koji je dobio jasan signal da osim dijaloga i međusobnog uvažavanja „drugoga puta nema“ (da citiram našeg velikog pastoralnog teologa), u komentarima ovih dana možemo čitati razočarenje te iste publike koja od svojih heroja ništa nije naučila, niti je prepoznala njihov otvoren poziv da zajedno gradimo bolji svijet. Navijačka publika, nažalost, ostaje samo to. Lijena navijačka publika…

I za kraj moram istaknuti nekoliko sasvim irelevantnih momenata koji su meni ovu debatu učinili krajnje interesantnom.

Prva stvar je outfit sudionika rasprave, prema kojem se može vidjeti karakter i način viđenja sebe dvaju raspravljača. Žižek u džemperu, Peterson u odjelu. Jasno se, samo iz tog detalja, moglo vidjeti tko zastupa koji sustav iz naslova rasprave. Zatim je tu i iznimno visoki stupanj uvažavanja sugovornika koji, kao takav u kontekstu ukupnog događaja, ima potencijal biti središte – smisao i svrha same rasprave samog događaja, čime bi sadržaj i osobnosti stavio u drugi plan. Treća stvar je ta što Žižek nije uspio nagovoriti Petersona da ispriča vic. Ili bar neku anegdotu… Žižek je pojava (kako mu je i sam Peterson rekao) i sam od sebe privlači pažnju, privlači mlade, privlači snagom svoje pojave i svojih tikova…dok je Peterson, očigledno, tip koji je uredio svoju kuću i kao takav, odgovoran i ozbiljan, inzistira na pojmu odgovornosti pa se sukladno tome i ponaša i djeluje. Očekivano, Peterson je svoje bilješke pratio s laptopa, Žižek s papira, kao što možete vidjeti na slici koja prati ovaj tekst…

Na kraju, ono što je meni ova rasprava jasno potvrdila, odnosi se na teologiju. Dva intelektualca, pripadnici suprotstavljenih svjetonazora – jedan ateisti, drugi teist (u pitanju kršćanske denominacije se još uvijek traži? – onda bi svakako trebao početi čitati Chestertona!), raspravljaju o sreći u kategorijama koje su inherentne teološkom mišljenju. I u odsutnosti teologa i teologije, kategorija teološke misli postaje relevantna i, usudio bih se reći, presudna! Ovo možda ukazuje na svijetlu i sigurnu budućnost teologije koju upravo mnogi smatraju irelevantnom i nedostojnom suvremenosti.