Nalazimo se u vremenu kada smo od 14 do 22 sata prikovani za male tv ekrane gledajući najvažniju sporednu stvar na svijetu. Iako se mnogi ne bi složili o sporednosti nogometa, pogotovo sada kad naši razvaljuju (nadam se da će i današnja utakmica protiv Islanda završiti bez primljenog pogotka), uvriježeno je mišljenje da nogomet ipak jest samo sporedna stvar u životu. Ona uz koju nam lakše prolazi vrijeme, pogotovo ovo u kojem nas političari prave budalama, ali oduvijek je bilo takvih (i političara i budala, a onda i igara – češće bez kruha nego s njime…), sporedna stvar koja je, za one koji ju povremeno (rekreativno) prakticiraju, kao što sam i sam, izvor malog zadovoljstva koje se krije u činjenici da ipak malo ulažemo u vlastito zdravlje – kako fizičko, tako i ono psihološko… Zabava i zdravlje, što možeš više tražiti od jedne sporedne stvari u životu?
Upravo ta poveznica sa zdravljem me nagnala da napišem ovaj tekst, i to nakon što sam konačno posložio jednu, možebitno, zanimljivu ideju u jedan konkretan tekst.
Vjerujem da u svemu što radimo, ako uključimo razum i volju, možemo pronaći važne životne pouke koje nam čak i iščupane iz prirodnog konteksta, mogu jako pomoći drugdje u životu. Ono što mene za sada obilježava, bar se nadam i tako sam sebe vidim, jest upravo ta sposobnost da vankontekstualno razmišljam, ali i da ono naučeno u jednom kontekstu primijenim u nekom drugom, na prvu loptu, nepovezanom kontekstu. Mislim da sam tu sposobnost stekao vježbanjem, da mi nije bila jednostavno prirođena, pa je ovo ujedno i poticaj svima koji ćete pročitati ovaj tekst da se vježbate istome. Nekako sam se u jednom trenutku života (a bilo je to negdje oko srednje škole, možda 2-3 razred…) odlučio, jer sam inače bio jako povučena osoba – gotovo nesposobna za neku angažiraniju socijalnu interakciju – da ću u svakoj mogućoj prilici ispasti glup, nesuvisao, bezbrižan. A budući nisam imao razvijenu sposobnost govora u nekom širem društvu (čak i među prijateljima) ili pak čitanja (što se često događalo u školi i zbog čega nikad nisam imao 5.0 prosjek) ispred drugih ljudi, moj prvi potez je bio čitanje na sv. Misi (što je ispalo i spasonosno jer sam kroz to čitanje Riječi sebi počeo postavljati prava pitanja i kod Njega tražio prave odgovore). Prvo preko tjedna (kada je znatno manje ljudi u crkvi i kada moje nikakvo čitanje neće toliko smetati) a kasnije i nedjeljom. Nekako sam se tu pobijedio i ono što sam naučio jest da tu pobjedu mogu transferirati i u druge životne kontekste. Ujedno, od tada živim zdravijim načinom života jer sam polako ali sigurno, od tog trenutka izbacio stres iz svojeg tijela. Ne samo stres od javnog čitanja ili govorenja, nego, više-manje od svega i svačega.
Da se vratimo nogometu i zdravlju… Već nekoliko godina (koliko mi gospođa dopusti…) igram nogomet (dalje u tekstu – termin) ponedjeljkom navečer. I to s ekipom u koju sam slučajno upao jer im je davno nekada na jednom terminu falio jedan igrač. Ono što me potaklo da napišem ovaj tekst se dogodilo sinoć na terminu. Moja ekipa je pri sredini termina gubila s 4-1 i pomalo smo se počeli raspadati kao momčad. No tada smo počeli „pozitivnu priču“ (evo taj psihološki moment ovog teksta), bodriti jedan drugoga i ne žugati na svaku izgubljenu ili krivo dodanu loptu i do kraja termina smo okrenuli rezultat i pobijedili (što je uvijek važno, ma kako „mala“ utakmica bila). Kasnije sam došao kući i jutros u razmatranju dobio poticaj da napišem ovaj tekst. Ako koga zanima, čitao sam i razmatrao 1. Kor 12 i 14 poglavlje.
Za daljnji dio teksta važna je samo ova sintagma „pozitivna priča“ i nju želim malo detaljnije ovdje obrazložiti, a može nam poslužiti i van nogometnih terena. Nijedna ljubav (osim jedne) nije neuvjetovana, i svemu što postoji potrebno je nešto što se dogodilo/bilo prije… Moja potreba (da ne kažem ljubav, može zvučati i previše patetično) za nogometom u ovim (ranim tridesetim) godinama, rodila se iz činjenice aktivnog bavljenja tim sportom punih 12 godina. Kao i mnogi veliki mali igrači, i ja sam bio nogometaš karijere jednog trećeligaškog kluba čije sam sve selekcije prošao, i čak odradio skoro jednu i pol sezonu u prvoj momčadi (nezapaženo, ali imam to vrijedno iskustvo igranja velikih derbija u Sućurcu ili u Konavlima). Onda sam se mlad oženio i na mjesto nogometa došla je Daniela i obitelj (ne u smislu sporednosti, da ne bude zabune, nego životnih prioriteta). I ono što mi je ostalo vrijedno za život i izvan nogometnih terena je upravo ova pozitivna priča na kojoj moram zahvaliti jedinom treneru kojega priznajem i koji je oblikovao moje poimanje nogometa, i dijelom života, pokojnom Jošku Biliću.
Pozitivna priča je, najkraće rečeno, intonacija odnosa unutar određenog (društvenog, ekipnog ili institucionalnog) konteksta koja se oslanja na samo dvije riječi: Bravo! I Oprosti! Ovisno kome se obraćam, pozitivna priča se oslanja samo na ove dvije riječi, a ovdje ću ukratko izložiti što stoji u pozadini jedne i druge. Kako se ne bih pogubio, ovdje ću uzeti kontekst nogometne utakmice ka paradigmu a vi slobodno kasnije možete mijenjati kontekste unutar koji možete primjenjivati ovu pozitivnu priču.
Bravo. Bravo je uvijek upućeno drugome. Ova kratka i jednostavna riječ označava moj/tvoj odnos prema drugima, u ovom slučaju, prema suigračima iz moje/tvoje ekipe. Zato što smo jedna nogometna ekipa kojoj je cilj pobjeda, a sastavljeni smo od ovoliko ili onoliko igrača koji su svaki različit na svoj način, a isti na isti način, moj/tvoj odnos prema suigračima pretpostavlja zajednički cilj, a to je pobjeda u utakmici. I ta pobjeda može doći na najrazličitije načine i u različito vrijeme, ali temeljna pretpostavka je da svi koji su u mojoj/tvojoj ekipi žele pobijediti ovu utakmicu. A onda kada ovo imamo pred očima, odnosi unutar ekipe mogu biti različiti i jako je važno uočiti kakav ili kakvi su odnosi unutar ekipe. Pozitivna priča tijekom utakmice znači da, iako je moj suigrač možda promašio, krivo dodao ili izravno skrivio pogodak, ako smo čak i zbog njega izgubili ovu utakmicu, ja/ti prihvaćam njega kao takvog koji, kao i ja, želi pobijediti i koji u svakom slučaju želi napraviti najbolji mogući potez kako bismo mi pobijedili. Kada prestane ovog bazičnog prihvaćanja drugoga (u nogometu ali i van njega, u životu) i podrazumijevanja zajedničkog cilja, nestaje i ekipa, nestaje momčad i sve se ruši i poraz je izvjestan kao i kraj našeg života (bios). Pitanje je odnosa prema drugome članu naše ekipe. Prihvaćam li ga kao slobodnog čovjeka koji ima isti cilj kao i ja/mi, ili mislim da mora napraviti ono što ja mislim da je najbolje. I ovo sam naučio na treningu, čini mi se, kad sam bio kadet. Trener Bilić nam je to objašnjavao jedan cijeli trening. A zaključak je bio da moramo vjerovati jedan drugome, ali ne možemo biti drugi koji je u posjedu lopte. Ne mogu ja misliti za njega. Onaj igrač koji ima loptu, on je u tom trenutku apsolutni vladar svemira jer on odlučuje gdje ide lopta. Ja i mi drugi možemo samo njemu napraviti jednu opciju više. On ju konačno dodaje ili ne, i zbog toga on snosi odgovornost njegovog slobodnog izbora. Ovo je bila jedna od važnijih životnih lekcija koju sam prihvatio i naučio i prije nego sam odrastao i u potpunosti shvatio što je pjesnik htio reći. Sada znam da ovo u konačnici znači da prihvaćam drugoga kao slobodnog čovjeka i da ne mogu misliti i raditi za/umjesto njega, nego mu samo moram otvoriti prostor i ponuditi još jednu mogućnost dodavanja. Roditelji (i sam sam jedan i treniram se u ovome) razmislite samo o ovome u odgajanju svoje djece. Nemojte ih gušiti svojim ambicijama i željama, samo im otvorite prostor da procvjetaju, a onda se divite prizoru.
Ovaj segment pozitivne priče ima i kohezivni karakter, kako u nogometu, tako i u životu. Možete zamisliti kako se jedan igrač osjeća kada mu svi iz momčadi govore da je promašio ili da je krivo dodao, skrivio gol…takav igrač psihološki pada tijekom utakmice i radi grešku iz greške (kada treba dodati, puca, a kada treba pucati, dodaje…) i postaje nesiguran u sebe. Kada mu nakon greške kažeš – bravo, onda stvari postaju drugačije. Njemu je u tom trenutku jasno da ste ti i drugi u momčadi vidjeli da je njegova ideja bila dobra (možda ne i izvedba), jasno mu je da ga se i poštuje kao slobodnog i odgovornog čovjeka (i da će pred trenerom kasnije odgovarati za svoj učinak), kao što je i njemu i svakome jasno da je pogriješio… U tom slučaju će igrač to cijeniti, zalagat će se više, trčati više, dodati kada treba i pucati kada treba. Umjesto da ga momčad baci u crnu rupu promašaja i konačnog poraza, momčad ga je pozitivnom pričom i jednom riječju podigla, psihološki, ali i igrački. Razmislite o ovakvom pristupu i u odgoju djece, ja o njemu razmišljam i pokušavam ga primijeniti.
Ako se prvi dio pozitivne priče odnosi na drugoga, onda se drugi dio odnosi na mene. Ključna riječ je – oprosti. Radi se o tome da sam ja uvidio svoju grešku, i onda tu grešku komuniciram drugima. Budući smo ljudi, ograničena i kapacitirana bića, važno je upoznati sebe onakvog kakav uistinu jesi, a to se najbolnije, ali i najbolje, uradi putem vlastitih priznatih grešaka. Greške koje smo učinili, a nismo ih priznali sebi i drugima (iako smo ih uglavnom svjesni), najskuplje su greške u našim životima jer iz njih ništa nismo naučili. Samo ona greška koja je priznata i zbog koje je zatražen oprost, jest učiteljica života. Zato je ispovjedaonica najbolja učionica života.
Pozitivna priča, na kraju, želi reći kako je izrazito važan moj odnos prema meni (i mojim greškama) i prema drugima (i njihovim greškama), jer upravo taj odnos ima psihološki potencijal da (nekada i do kraja) definira ishod jedne utakmice, jednog međuljudskog ili društvenog odnosa, jednog života. Zamislite nogometnu momčad koja u utakmici koristi samo ove dvije riječi. Pa iako nije možda najbolja momčad na svijetu, zbog pristupa i načina na koji se odnose jedni prema drugima, biti će mnogo bolja momčad nego što je zbroj njihovih individualnih nogometnih vještina i znanja. Na „pozitivnoj priči“ ostaje ili pada svaka momčad (nogometna, bračna, obiteljska, poslovna, prijateljska…). I vjerujem da lekcije koje smo naučili u jednom kontekstu, kao što bi to bio ovaj kontekst nogometa i važnosti pozitivne priče za pobjedu u utakmici, mogu biti važne i korisne u drugim kontekstima, pa vas sve potičem da i učite i razmišljate i živite vankontekstualno.
Jer, ako smo pozvani biti savršeni kao Otac, a Otac je vankontekstualan (transcendentalan) i jedni koji nas ljubi bezuvjetno, onda barem moramo željeti biti otvoreni i spremni na međukontekstualno učenje. Samo se tako možemo, za vrijeme ovozemnog života, približiti Njegovoj savršenosti uslijed naše ograničenosti kontekstima, prostorom i vremenom.
Za kraj ovog teksta, bilo bi mi jako drago, a vjerujem i spasonosno, kada biste mogli otvoriti Bibliju i pročitati 1. Kor 12, 22-27.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 