U ponedjeljak 19. ožujka 2018. godine, u HRT-ovoj emisiji Dobar dan koja je bila posvećena raspravi o Istanbulskoj konvenciji, sudjelovala su dva mlada čovjeka iz splitskog studija, jedan student prava i drugi mladi filozof i povjesničar. Na oba sam izuzetno ponosan kao jedan od osnivača i sada član udruge SplitMisli jer su obojica izrazito aktivni u radu udruge (svaki na svoj način) upravo na području promicanja kritičkog mišljenja i argumentirane a civilizirane javne rasprave. U zagrebačkom studiju, uz voditelje emisije sa svojim komentarima u raspravi je sudjelovao umirovljeni novinar Vladimir Lušić.
Vjerujem da su svi koji su pogledali tu emisiju mogli biti zadovoljni razinom rasprave, jačinom argumenata i samom izvedbom u cjelini. Vjerujem također da su gledatelji HRT-a konačno mogli mirno gledati raspravu o „gorućem problemu“ države. Stoga sam poprilično razočaran što ovaj tekst ne mogu posvetiti nečemu lijepome i dobrome, kao što je to ova emisija, nego se moram baviti dnom dna u našem društvu. Radi se, naravno i nažalost, o novinarstvu koje svoj smisao i profit crpi iz zagađivanja društvenog i javnog prostora. Ogledni primjer tog tipa novinarstva je portal Index.hr.
Na tom portalu su, u roku od svega nekoliko minuta po završetku HRT-ove emisije, objavili članak s naslovom „LUDILO NA HRT-U Pozvali penzića, tek diplomiranog filozofa i studenta prava da blebeću o Istanbulskoj“. Sam naslov, vjerujem, govori sam za sebe. I ne znam kako drugačije pristupiti analizi teksta ovog članka, a da ne pretjeram s epitetima i ipak zadržim mir i jasnoću onoga što želim reći…
Tekst odiše banalnošću, gorčinom i, rekao bih, čak mržnjom prema svemu onome što u ovom društvu vrijedi, a to su svakako mladi ljudi kao budućnost ovog društva i ne-konfliktno rješavanje društvenih problema u formi otvorenog, iskrenog i argumentiranog dijaloga koji se vodi na civiliziran način uvažavajući onoga nasuprot tebe. Jasno mi je da jedan slučajni portal mora, kako bi „ostao na glasu“, napadati javni mediji koji je prikačen na državne jasle, ali to ne smije biti opravdanje za glupost i mržnju (no, opet, jasno je da portalu ne odgovara mirno raspravljanje, budući isti preživljava upravo zahvaljujući mržnji koju promovira) prema mladim ljudima i dijalogu kao mehanizmu susreta s drugima.
Sam članak je napisan tako da jasno ističe glavni cilj napada, a to je HRT i urednica Karolina Vidović Krišto, a kako bi napad bio učinkovitiji, u središnji dio teksta su iznijeli toliko gluposti i prikrivene mržnje prema mirnoj i argumentiranoj raspravi da se njihov (autorov, ali i redakcijski) kredibilitet kao relevantnog medija (ako je to ikad ovaj portal ikome bio) koji bi se trebao pridržavati bar minimuma stručnog i etičkog standarda, pokopao duboko ispod razine Mrtvog mora.
Autor je u ovom članku, a onda posredno i cjelokupna redakcija s glavnim urednikom na čelu, jasno izrazio svoju temeljnu nesposobnost kao novinara da napravi ono za što je plaćen (dakle, prvo objektivno prezentirati što se u toj emisiji, ili kako ju je nazvao „freakshow“, govorilo, a tek onda i eventualno dati svoj komentar), i to upravo na portalu koju je svoju slavu i popularnost stekao pljujući po ljudima u državnoj i javnoj upravi kao uhljebima koji ne rade svoj posao za koji su plaćeni… Vrhunac ironije ili nešto treće?
Nadalje, autor iskazuje nemogućnost čitanja i slušanja s razumijevanjem. Znate, ono što od vas traže u, čini mi se trećem razredu osnovne škole, kada učite neku novu pjesmicu ili kratki tekst. Pa onda morate učiteljici odgovoriti, svojim riječima a ne citirajući cijelu pjesmicu/tekst, što je pjesnik/pisac htio reći… E, ako to znaju djeca u trećem osnovne, onda bi trebao i ovaj novinar. Ili ne, jer on je ipak novinar na portalu…?
Jedini argument kojeg autor (a moglo bi se ovo reći i za cjelokupnu redakciju) u ovom članku ističe i nudi, i na kojem gradi svoj tekst, jest ad hominem. A on se odnosi na činjenicu da u raspravi o međunarodnom dokumentu koji se bavi sprječavanjem nasilja nad ženama, sudjeluju, bar u ovoj emisiji, muškarci. I to koji muškarci – penzić i dva mlada čovjeka od kojih je jedan još uvijek student?! Autor je očigledno iz vida izgubio činjenicu da se dokument o kojem su gosti raspravljali u cijelosti zove „Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji“ pa je uopće pitanje koliko on sam poznaje materiju o kojoj ovako, s visoka i cinično (uz prizvuke mržnje) piše. No, i da tome nije tako (valjda čovjek zna da su nekad i muškarci dio obitelji, pa nekada čak i žrtve nasilja u obitelji), zašto tri muškarca u ovom društvu ne bi mogla raspravljati o bilo čemu. Još su to penzić, student i mladi filozof… Ako ovo nije eklatantni primjer argumenta ad hominem, ne znam što onda jest!
Nadalje, autor potpuno izvrće misao i smisao rečenice Dina Dabre o tome da „nitko zdravog razuma ne bi trebao biti protiv ove konvencije“, kako ističe u svojem tekstu i nastavlja „rekao je Dabro, a onda je krenuo objašnjavati zašto je on protiv, time sugerirajući da zdrav razum u njegovoj glavi ne stanuje“. Ovo je tipični primjer logičke pogreške nedostatka konteksta, u ovom slučaju maliciozno iskorištena kako bi jednog od gostiju prikazao u kontradikciji sa samim sobom. Autor kao prvo ne prenosi točnu izjavu gosta u splitskom studiju, kao drugo ne pojašnjava kontekst (ako ste gledali emisiju, onda je kontekst sasvim jasan!) u kojem je izjava dana i na što se odnosi, kao i na kontekst protivljenja gosta ratifikaciji Istanbulske konvencije. I na kraju, sasvim krivo (utemeljeno na logičkoj pogrešci) zaključuje kako zdrav razum ne stanuje u glavi gosta. Isto se može reći i za rečenice koje slijede (u tekstu na portalu) a koje se odnose na pitanje ustavnog uređenja države i procedure oko IK…ali bi mi jednostavno uzelo previše mjesta da ovdje elaboriram sve logičke pogreške koje se u ovom tekstu mogu naći… Bilo bi možda zanimljivo vidjeti kolegu sa stranice Nelogično da obradi ovaj logično nelogičan tekst, kad se uzme u obzir od koga i gdje je objavljen…
Za kraju, uz vjeru da će Nelogično detaljno popisati sve logičke pogreške, kojih stvarno ima pregršt u ovom članku Index-a, moram istaknuti da je žalosno u što se jedna plemenita struka (novinarstvo) pretvara kao što je i žalosno tko sve danas može biti „relevantan“ novinar ili medij. Standardi struke i etičke vrline u kontekstu medijskog prostora u RH gotovo da i ne postoje.
A što se tiče autora ovog članka koji odiše gorčinom i mržnjom jer se netko u Hrvatskoj ohrabrio pokazati kako je moguće civilizirano i argumentirano raspravljati u kontekstu javne rasprave o društveno relevantnom problemu, želim mu da se vrati u školske klupe, i to da se uključi u školu u kojoj se provodi eksperimentalna faza kurikularne reforme (koja nosi naziv „Škola za život“) jer je očigledno da čovjeku nedostaje temeljnih vještina poput čitanja i slušanja s razumijevanjem i osnova logičkog zaključivanja, a nadasve mu nedostaje kulture u najširem smislu tog pojma.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 