Ovaj tekst nastao je nakon što sam, od prvotnog šoka i žalosti, konačno došao sebi, iako je, činjenica koja me je šokirala i ražalostila bila toliko izvjesna i očekivana, da je gotovo nemoguće da sam reagirao kako sam reagirao.
U srijedu 14. ožujka 2018. godine preminuo je Stephen Hawking, moguće, najveći um prve polovice 21. stoljeća. Čovjek je to o kojem su napisani brojni radovi, članci, knjige, snimljeni dokumentarci i igrani filmovi, i to sve zasluženo! I sve to s pokrićem u njegovoj znanstvenoj izvrsnosti i neizmjernom doprinosu kojeg je ostavio iza sebe, za svijet.
No, ovaj tekst nema namjeru lamentirati ni nad činjenicom njegove znanstvene izvrsnosti, niti nad činjenicom njegovih potpuno promašenih filozofskih izleta u nepoznato ili nad činjenicom nekad opravdanog kritiziranja ideološke zlouporabe njegova imena i znanstvenog kredibiliteta, nego se želim usmjeriti prema svijetu u kojem živimo, postavljajući neka pitanja tebi koji čitaš ovaj tekst.
Zamislite svijet u kojem mladi Stephan Hawking, shvativši konačnost svoje dijagnoze i uzaludne borbe s bolešću, odluči, a sve jer mu je zakonom zajamčena ta mogućnost, slobodno prekinuti svoj život lijepom smrti. Bez boli, miran i spokojan. Ili pak svijet u kojem majka (hipotetski prihvatimo da je u ovom svijetu prenatalna dijagnostika toliko uznapredovala da omogućuje tako nešto) Stephana Hawkinga, pronašavši se trudna u četvrtom mjesecu trudnoće, dobije nazal prenatalne dijagnostičke pretrage u kojem stoji mogućnost od 58% da će plod u pubertetu oboljeti od amiotrofične lateralne skleroze. Majka, budući joj zakonski okvir i mainstream kultura u kojoj se zatekla, se odlučuje (možda i mimo volje oca djeteta) podbaciti svoj plod i tako se riješiti stresa u zrelim godinama, računajući već na krizu srednjih godina kao dostatan stres i brigu.
Jasno je svima da se slični primjeri mogu navoditi u nedogled, i čini mi se da je život Stephana Hawkinga „dovoljno dobar“ da se, u kontekstu rasprave oko kulture života i kulture smrti, ali i vječne rasprave o pitanjima pobačaja i eutanazije, pridoda Mozartu i Beethovenu ili sličnima u pro-life argumentaciji. Nije li?
Pitanje je, s jedne strane retoričko, s druge, besmisleno, daje li nam Stephanov život razlog da si postavimo pitanje zašto ustrajemo u promoviranju kulture smrti? Zašto ja kao samosvjesni pojedinac, osoba, slobodan i educiran, mogu i dalje ustrajati u određenim stavovima koji donose samo smrt i patnju? Mogu li biti toliko ciničan i hladan da pređem preko Stephanovog života kao nečeg vrijednog cinizma i ravnodušnosti, ili si moram postaviti neka „teška“ a ključna pitanja? Neka svatko sebi sudi, jer smo, koliko sam ja upoznat, sami sebi najstroži sudci.
Ono što ja želim još reći, a tiče se osobnog iskustva susreta s invalidima, bolesnicima, osobama koje su bile neželjene, odbačene, izolirane, ali i koje su s tolikom ljubavlju prihvaćene i ljubljene da to jednostavno mora biti nadnaravno, jest nepobitno osobno uvjerenje da je SVAKI ljudski život beskonačno vrijedan, dostojanstven i željen. Svaki ljudski život (od začeća do prirodne smrti) je želja Boga spuštena do zemlje (ABŠ) i svaki je (nalazio se u bilo kakvim okolnostima i uvjetima povijesnog, osobnog, egzistencijalnog ili zdravstvenog stanja) svet, jedinstven i neponovljiv. Samim time je sveto, jedinstveno i neponovljivo ono što taj ljudski život producira, napravi, ostvari ili jednostavno bude. To je kultura koju svim snagama želim izgrađivati. Kultura u kojoj nije bitna kvaliteta ljudskog života (ona u slučaju našeg Stephana i nije bila na zavidnoj razini) nego život sam! Život koji je svet i koji nam je darovan da darujemo jedni druge i Boga. Život nikada ne prestaje kada je ispunjen ljubavlju i kada je nositelj tog života ljubljen/a. Svi smo ljubljeni, usprkos (a nekad i upravo zbog) stanju u kojem se u određenom trenutku nalazimo! Ljubimo jedni druge jer je On nas prvi ljubio!
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 