Prije neki dan me zamolila Tihana da, za potrebe članka kojeg piše za Slobodnu, ukratko sažmem moja promišljanja o problemu (?) produžene adolescencije, budući to postaje sve vidljiviji problem koji može imati i kliničke posljedice po mlade osobe, kao što je bio slučaj s curom u njenom članku. Pa sam tako sažeo ukratko neka svoja razmišljanja koja su proistekla i iz osobno proživljenog iskustva mladosti, ali i iz kontinuiranog rada i suradnje s mladima. Ovdje se, uz taj tekst nalazi i mali optimistični dodatak…
Kada je u pitanju „produžena adolescencija“, o njoj mogu govoriti iz dva iskustva – jedno osobno, jer sam jako mlad odrastao i izašao iz adolescencije, i drugo – načelno jer dosta radim s mladima već duži niz godina, pa mislim da mogu uhvatiti njihov tijek razmišljanja.
Radeći i surađujući s mladima (još i dok sam sam bio mlad, a i danas…) uočio sam da je njima potrebna izrazita doza hrabrosti da, kao prvo, budu autentični, da budu ono što jesu, a onda i da budu ono što žele biti. Čini mi se da je utjecaj okoline (društva, prijatelja, medija, kulture življenja) mnogostruko nadmašio ostale moguće utjecaje (prirodna sklonost – talent; obitelj ili pak puka želja osobe) u formiranju osobnosti i karaktera kod mladih, pa se to svakako može i vidjeti na ovom području gdje se događa odgađanje zrelosti. Mlada osoba jednostavno bude uronjena u unaprijed definirana društvena očekivanja (završi školu, upiši i završi faks, zaposli se, kupi auto i stan, oženi/udaj se…a između i tijekom svake propisane faze života, nemoj se zaboraviti zabaviti..) i tijekove svoje vlastite povijesti u tolikoj mjeri da je potrebna nadljudska hrabrost da se taj unaprijed zacrtani tijek života prekine. Kao da se mlada osoba nalazi u računalnoj igrici gdje su jasno i logički definirani i poredani „leveli“ od 1 do 20. Nema preskakanja „levela“, a budući se radi samo o igrici, zabava je nužna kategorija života. I tako mlade osobe bivaju uronjene u proces odrastanja koji na svojem kraju nudi ozbiljnost, zrelost i mjesto u društvenom poretku. Problem s ovim je dvostruk. Prvi je taj što taj proces traje jako dugo, pa čak i predugo, a drugi je kategorički imperativ zabave bez kojeg taj proces biva besmislen. Prvi se tiče biologije i društva, drugi karaktera pojedinca. Prvi problem se uređuje društveno-političkom voljom (osiguravanje formalnog obrazovanja a onda i posla za sve, rješavanje stambenog pitanja – kao tri osnovna preduvjeta odrastanju i zasnivanju obitelji), a drugi radom na sebi u kontekstu kulture rada i odgovornosti – kategorija koje su izgnane iz suvremenog procesa odrastanja.
Moja načelna konstatacija se onda odnosi na činjenicu da kao društvo ne osiguravamo adekvatan proces odrastanja i uvjete koji su nužni da u nekom „normalnom“ vremenskom periodu ovaj proces rezultira odraslim i odgovornim pojedincima i izgrađenim osobama. A upravo na ovom području, kao društvo, možemo izravno mnogo doprinijeti, samo malo drugačijim odnosom prema ljudima, radu i kulturi življenja.
Iz osobnog iskustva mogu samo potvrditi da je uistinu potrebna velika doza hrabrosti ustati protiv svih društvenih očekivanja i krenuti svojim putem. Oženiti se na trećoj godini faksa, postati otac prije diplome, nije, barem u današnjem društveno-kulturološkom kontekstu, mala stvar… Bez osiguranog posla, stambenog prostora i svega ostaloga što nam društvo propisuje kao preduvjete normalnog življenja. Ali se može. No, ono što bih posebno naglasio kao neku poruku svim mladim osobama, a često im to i govorim u mnogim prigodama, jest da oni moraju biti ljudi vjere, ljudi koji imaju povjerenja i hrabrosti u sebe da budu ono što jesu. Ja sam to povjerenje u samoga sebe našao preko vjere u Boga Isusa Krista, i to mi je dalo dovoljnu količinu hrabrosti da budem ono što jesam. Tu svakako moram istaknuti i podršku koju mi je obitelj pružila (iako mi nije bilo jasno zašto se ženim s 22 godine…), ali nema veće nagrade, koja je rezultat odluke i hrabrog čina odrastanja, od vlastite obitelji, vlastite supruge i djece koja mi ispunjavaju život neizmjernom radosti. Svaki dan. Mislim da je ova punina koju osjećam i živim i više nego privlačna nagrada svima onima koji odluče, usprkos društveno propisanom procesu odrastanja, odrasti malo ranije nego se to očekuje od njih. Usudi se odrasti „prije“ vremena!
Teologija nam svima u ovom procesu odrastanja može pomoći upravo na području vjere. Može nam osigurati momente u kojima uistinu možemo postati ljudi vjere. Ljudi koji vjeruju u sebe. Vjerujem da će mnogi na ovom mjestu prstom uprijeti u suvremeno shvaćanje vjere u sebe, shvaćanje koje više ne dolazi iz „pravovjernih“ / crkvenih / katoličkih krugova, nego se utemeljuje u određenim vrstama psihologizama, sinkretističkih religijskih i filozofijskihi ideja i popularnih motivacijskih govornika koji mogu ali u pravilu nisu „nakačeni“ na religijski konfesionalno oslonjene temelje svojih izlaganja. Stoga moram reći kako sam poprilično optimistično usmjeren kada je u pitanju buđenje vjere u sebe kod mladih generacija koje tek dolaze, a sve u kontekstu pastorala mladih u našim biskupijama i radom s mladima na sveučilištima (posebno ističem Osijek, Split, Dubrovnik i Zagreb – Skac-ove, studentske kapelane, Duhos, Nadzemlje…). Ono što se doagađa u pastoralu mladih i studenata posljednjih godina, nudi utemeljen optimizam, kako za Crkvu, tako i da društvo i za Domovinu.
Neupitna je činjenica da mladi ljudi danas do vjere u sebe mogu doći na razne načine (i to da, nažalost, to često bude na kraju vjera u nešto treće…nažalost), ali najsigurniji je put onaj koji vodi kroz Drugoga. Budući sam povjerovao Kristu, koji me je stvorio i koji me poznaje bolje nego se sam poznajem, a koji neizmjerno vjeruje u mene, temelj moje vjere u mene je u rukama Kristovim. To je povjerenje koje On meni iskazuje i koje, kada ga prihvatim, pruža adekvatnu snagu, hrabrost i volju da prihvatim sebe onakvim kakav uistinu jesam.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 