U ponedjeljak 15. siječnja 2018. godine u Splitu se održala jedna javna rasprava. Radi se o javnoj raspravi koja je pobudila veliki interes javnosti, medija i ekspertnih FB komentatora koji se nisu libili iznositi svoje „stručno“ mišljenje o predmetu javne rasprave. A taj predmet se tiče moguće gradnje župne crkve u kotaru Split 3.
Ovaj tekst je moj mali doprinos toj javnoj raspravi kojega uopće ne zanima sam predmet javne rasprave, naime gradnja ili ne crkve na predviđenoj lokaciji. Ovaj tekst želi analizirati postupanje svih aktera uključenih u raspravu, od medija, gradskih vlasti, građana, pa i same Nadbiskupije. Zanima me što nam svima ovaj „slučaj“ o gradnji crkve, može reći o Crkvi.
No, prije same analize dužan sam uvodne misli koje će kontekstualizirati ovaj tekst, njegovu nakanu i smisao.
U suvremenom svijetu imamo dva pogleda na Crkvu, a ako ćemo gledati malo šire, onda i na religiju općenito. Jedan pogled dolazi od ljudi unutar određene religijske zajednice ili u ovom slučaju Katoličke crkve. Drugi pogled dolazi izvana, od ljudi koji su ili indiferentni ili kritički nastrojeni prema ideji religije. Od ovih drugih, kao ogledne primjere ističem S. Žižeka i D. Dennetta čije ću poglede na religiju i Crkvu ukratko iznijeti ne navodeći točno navode pojedinih autora. Kao prvo, ovom pogledu izvana je zajedničko to da religiju ili Crkvu promatraju kao jednu od mnogih institucija u svijetu, potpuno zatvorenu u horizontalnost i imanenciju svijeta (jer taj pogled općenito predstavlja uglavnom ateističko-agnostički pogled na svijet, pa o nečem „višem“ ne može ni načelno biti govora). Religija je u takvom svijetu jedno mjesto otpora (ili bolje rečeno, jedno od mjesta otpora, uz mnoge druge…) današnjem prevladavajućem neoliberalnom kapitalizmu (teologija oslobođenja, primjerice, koja se okupira idejom socijalne nejednakosti u društvu). Ona je na strani siromašnih i potlačenih do te mjere da se njeni zaređeni službenici uključuju u oružane sukobe štiteći sirotinju. Institucionalizirane religije su jednostavno, društvene institucije koje koriste svoje resurse u borbi protiv društvene nepravde i siromaštva, te na taj način izravno i konkretno doprinose kvaliteti života ljudi. Ujedno, budući je društvena institucija, ona se mora natjecati s drugim društvenim sustavima i institucijama za svoje mjesto u društvu. A čim imamo natjecanje i selekciju (između alternativnih društvenih institucija koje nude borbu protiv socijalne nepravde, primjerice), imamo i evoluciju, tako da mnogi predviđaju daljnju evoluciju religija u benigne društvene sustave koji će uglavnom biti posvećeni karitativnom radu i osiguravanju društvene kohezije na globalnoj razini.
Pogled iznutra na religiju ili Crkvu može donekle u sebi sadržavati sve ovo što pogled izvana kaže za religiju, ali u sebi uključuje bitnu razliku u polazišnoj točci. To se najjasnije očituje u tome što religiozni ljudi (među njih uključujem sve – od zaređenih službenika do uvjerenih vjernika, pa i onih samo deklarativnih) vode računa o vertikalnoj dimenziji svijeta, a transcendirajuća uloga religije je pretpostavka koja se uzima kao condicio sine qua non. Teolozi, primjerice, neprestano naglašavaju da je uloga religije i Crkve nadilaziti društvene podjele i uvjetovanosti kako bi neometano bila u mogućnosti izvršiti svoje poslanje. Crkva jest i mora biti depolitizirana, desocijalizirana i vjerna Evanđelju i svojem poslanju. Ovo, naravno, ne znači da Crkva mora postati sekta, odijeljena od ostatka svijeta i društva, nego znači da joj uvijek i svugdje pred očima mora biti Krist i njegov nalog: idite i učinite sve narode mojim učenicima (Mt 28,19). I zanimljivo je da se više javnog, medijskog prostora daje govoru o religiji koji dolazi izvan same religije, što se potpuno točnim pokazalo i u ovom „slučaju“ od javne rasprave. No, tome i mora biti tako, budući sekularna javnost i nije pozvana govoriti o religiji/Crkvi iz prvog lica, stoga je veoma problematično, barem za mene i moje poimanje uloge i poslanja Crkve u suvremenom svijetu (da, aludiram na GS), kada sama Crkva o sebi u javnom diskursu govori iz pozicije „izvana“ pristajući na horizontalizaciju i socijalizaciju same sebe.
I upravo se to, čini mi se, dogodilo u ovom „slučaju.
Na stranu to što su se mediji raspisali tako kako su se raspisali, ili pak što je javna rasprava u Banovini protekla tako kako je protekla (više je bilo protivnika izgradnje crkve, i bili su glasniji nego zagovornici gradnje koji isto nisu ostali nijemi…), pa čak i brojne FB komentare „stručnih eksperata“ i političkih agitatora, ali jednostavno moram reagirati na priopćenje koje je u javnost pustila Splitsko-makarska nadbiskupija, i to iz slijedećih razloga koji nisu baš crno-bijeli, da se razumijemo.
Kada se sagleda čitav „slučaj“ kao i kontekst u kojem se odvija, onda je barem začuđujuća reakcija Nadbiskupije iz koje se jednostavnim čitanjem teksta priopćenja dade zaključiti da je njegova jedina uloga i svrha opravdati „lice Crkve“ i njen ugled/ulogu u društvu i javnosti.
Struktura tog teksta je slijedeća: 1. kratki uvod u meritum stvari – javnu raspravu oko izgradnje župne crkve (s jasno izraženim čuđenjem i žaljenjem što se nitko od medija nije sjetio kontaktirati i „drugu stranu“!!!); 2. kratak povijesno-zakonodavni presjek čitavog „slučaja“ (s jasno izraženim općepoznatim -i nepotrebnim dokaza- odnosom KPJ prema Crkvi); i 3. nešto što bismo mogli nazvati „pravdanjem“ pred svijetom (s jasno izraženim stavom da je samo Gospodin Bog dobar i da se ne hvalimo svojim dobrim djelima).
Svakome je jasno da u kontekstu javne komunikacije, onaj koji komunicira određenu misao, mora tu misao prilagoditi svojoj publici kako bi ga razumjela, no, ono što se ovdje dogodilo jest upravo to, i upravo je to pogrešno/krivo u cijeloj priči. Meni je prihvatljivo da u kontekstu javne rasprave Crkva ističe dobra djela koja čini, napore da osigura pravednije i bolje društvo naglašava, no da u priopćenju o izgradnji župne crkve u samo jednoj rečenici spomene liturgiju (i objektivnu potrebu župljana), i to onako, ovlaš, pa čak i uz ispriku, jer će nova crkva i pastoralni centar služiti (uz liturgiju) i svemu navedenome (svim, taksativno nabrojenim dobrim djelima), kao da se, kada je u pitanju liturgija radi o nečem sporednome u poslanju Crkve (SC 10). E, upravo mi je ovo neprihvatljivo.
Smatram da je ovo bila odlična (nažalost, propuštena?) prilika da se upravo njenoj publici Crkva (barem ona splitska) jasno i nedvosmisleno približi (jer se uistinu radi o potrebi Crkve, odnosno potrebi vjernika) svojim vjernicima, a da onima koji su samo publika, navijesti Raspetoga i Uskrsloga, a opet Prisutnoga u Euharistiji što će se slaviti u toj župnoj crkvi za spasenje svih. Ovako ispada da je Crkva (a tu konkretno mislim na hijerarhiju, lokalnu) prihvatila sebe onakvu kako ju opisuju ljudi izvan nje same, pa kao takva djeluje u pluralnom demokratskom društvu, ističući svoja dobra djela kako bi (sebi ili drugima?) opravdala izgradnju župne crkve.
Što bismo onda mogli reći o Crkvi, kada ovaj „slučaj“ sagledamo iz ovog kuta? Ono što ja mogu zaključiti, a što sam drugdje potkrijepio i nekim teološkim promišljanjima, je to da Crkva u Hrvata (time i naša lokalna Crkva, točnije, crkvena hijerarhija) na sebe gleda, prije kao na još jednu društveno-socijalnu instituciju nego li kao na Mistično tijelo Kristovo. Čini mi se da je crkvena hijerarhija kao središte i egzistenciju Crkve, prihvatila one karakteristike i oznake koje se definiraju kao svojstva Crkve ad extra (ono pojavno, socijalno, društveno), dok je onaj istinski identitet, egzistenciju i poslanje ostavila po strani. Smatram da je nužno teološko i eklezijalno buđenje iz ovoga sna koji traje zadnjih 20tak godina i koji nas neće nigdje dobro dovesti. Radi toga i ovaj tekst i pomalo drugačiji pogled na „slučaj“ izgradnje župne Crkve u kotaru Split 3 u Gradu Splitu.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 