Fenomen novog ateizma nastaje kao donekle nekoordinirana, gotovo spontana alergijska reakcija nekolicine autora anglosaksonskog akademskog svijeta koja je pokrenula širu javnu i akademsku raspravu, a sama potaknuta događajima koji su obilježili noviju povijest. Riječ je o izvršenoj prijetnji terorističkih napada na prepoznatljive simbole kulture i moći zapadne civilizacije, a uzroci su nanovo probuđeni vjerski fanatizam i sukob političkih sustava. U tome događaju, novi su ateisti (najprominentniji su svakako R. Dawkins, D. Dennett, S. Harris i pokojni C. Hitchens,) prepoznali prijetnju koja dolazi iz religioznih krugova, te su stoga kritici religije posvetili mnogo više prostora u svojim publikacijama, od kojih su knjige većinom bili bestseleri. Kao temelj svojega svjetonazorskog opredjeljenja postavili su znanost, točnije Darwinovu teoriju evolucije, i to upravo u trenutku kada su religije (točnije kršćanstvo) bile najotvorenije prihvaćanju i usvajanju unutar okvira svojeg svjetonazora teorije koja je od samog svojeg početka obilježena napetošću i neslaganjem religije i znanosti.
Novi se ateisti „bude“ nakon 11. rujna, te ubrzo počinju agresivnu i militantnu propagandu protiv religije i svih sustava vjerovanja. U njihovim knjigama i stavu, bilo koji vjernik je smatran potencijalnim teroristom, i to nije važno kojoj vjeri ili religiji konkretni vjernik pripada. Prvo što ističu je uvjerenje da religija kao takva predstavlja realnu prijetnju za društvo i čovjeka. Religija truje sve (Hitchens) što dotakne. Ona je čarolija (Dennett) koja sputava napredak čovječanstva kojeg drži zatočenog i potlačenog autoritetu (Harris) crkve koja obmanjuje mase propovijedajući pogubnu iluziju (Dawkins). Novi ateisti zahtijevaju od kulture i društva da vjeru u Boga, na kraju i samoga Boga, podvrgnemo znanstvenom istraživanju, i uvjereni su da ga Bog neće preživjeti. Danas kada znanost prodire u svaki kutak materije i života, te nudi prihvatljivija rješenja od religijskih, žalosno je, smatraju novi ateisti, da nismo proveli takvo istraživanje koje će nam pobliže objasniti narav i korisnost religije i vjere, kao što je znanost to učinila kada su u pitanju neki drugi fenomeni. Tako danas živimo u izvjesnom neznanju o religijama, a na to novi ateisti žele upozoriti. Samo istraživanje religije bilo bi indiferentno jer „razumjeti način na koji djeluje jednako je toliko uvod u veće poštovanje prema njoj i preduvjet za njezino bolje funkcioniranje kao što je to i pokušaj da je se razmontira.“ (Dennett) Što bi se dogodilo s religijom ovisi o rezultatima koje bi to istraživanje ponudilo. I kada bismo uvidjeli sve karakteristike religije, a ako više ne bi ispunjala svoju svrhu, tj. ne bi nam bila više vrijedna, lako bismo ju mogli zamijeniti nečim drugim. Treba naglasiti da unutar evolucijske paradigme ne postoji vrijednost koja bi bila odijeljena od funkcionalnosti i korisnosti za nositelja te vrijednosti. Vrijednost je ono što je korisno, funkcionalno, te kao takva ovisi o dobrobiti koju daje. Svaka vrijednost je instrumentalna, a ne suštinska (jer takva – suštinska vrijednost – u evolucijskom svjetonazoru ne postoji), pa tako i vrijednost religije proizlazi iz činjenice da je ona u početku bila korisna i funkcionalna za ljude, a danas se čini kako služi samoj sebi a ljudima više šteti nego im pomaže. I religija je, kao i sve ostalo prirodna pojava i kao takva spada pod objekt prirodnih znanosti. Ono pak što o religiji znamo, kažu novi ateisti, upućuje nas na preispitivanje naših stavova spram njoj. Religija ne utemeljuje moral, ne izgrađuje ovaj svijet nego ga zanemaruje usmjeravajući ljude prema onostranosti. Dapače, svjedoci smo kako religija, odnosno religiozni ljudi, mogu donijet smrt i uništavanje, mukom i trudom svih nas sagrađene današnje kulture. Šteta koju su učinile, a i dalje čine religije je prevelika da bi se u ovom povijesnom trenutku više tolerirala. Brojna su područja ljudskoga inficirana religijom (od spolnosti, odgoja djece, znanosti i zdravstva…) koja koči razvoj i onemogućava slobodno istraživanje i znanstveni rad, a ugled i zaštitu koju religija uživa u društvu i zakonodavstvima raznih razvijenih zemalja je zbunjujuća i nezaslužena prema novim ateistima.
Novi ateisti, nasuprot ispraznih religijskih utemeljenja, nude čisto darvinističko utemeljenje smisla života i objašnjenja temeljnih i nosivih pojmova ljudske kulture poput morala, religije, smisla, slobode, ideje, užitka, itd. Religiozna utemeljenja, ako su nekad i vrijedila, danas u (post)modernom dobu samo sputavaju čovječanstvo, stoga ih trebamo odbaciti kao i samu religiju. Dennett, na primjer, smatra kako su sva dosadašnja utemeljenja koja ne vode računa o Darwinovoj teoriji zastarjela, te da više ne objašnjavaju racionalno utemeljenje pojedinih fenomena. Dawkins suprotstavlja znanost religiji i ukazuje kako religija ništa ne objašnjava za razliku od znanosti koja jedina do kraja može objasniti svijet i čovjeka, te da evolucija jednostavno objašnjava mnogovrsnu raznolikost živih organizama, pa i njihovu složenost, i stoga bi pogreška bila negirati evolutivni proces zbog izrazito složenih i na prvi pogled neobjašnjivih organizama, te na tom mjestu ustupiti primat Božjem djelovanju. Čak i religija podliježe evoluciji jer je očigledan sustavni razvoj pojedinih religijskih sustava.
Nakon poprilično burnog početka, izgleda da je nakon 15tak godina Novi ateizam pomalo, kao globalni pokret, pao u drugi plan, ali, kao što se to događalo i s drugim društvenim fenomenima, smo zato svjedoci artikuliranih novo-ateističkih argumenata u javnom diskursu u RH posljednjih godinu-dvije (dakle s popriličnim zakašnjenjem). Prominentni opinion maker-i, uglavnom povezani s lijevim spektrom političke scene, upućeni znanstvenici koji dobivaju značajan javni prostor i mnogi drugi u javnom diskursu iznose njihove argumente kako bi došli do svojih, uglavnom političkih, ciljeva poput raskidanja Vatikanskih ugovora, promoviranja Zdravstvenog odgoja i reforme obrazovanja, sekularizma i drugih…Ono pak što mene zabrinjava, jest nedostatak glasa druge strane, nedostatak javne rasprave, javnih događaja na kojima bi upućeni mogli javno komunicirati i kritizirati ideje koje pronalazimo u javnom prostoru. Trebamo li se za to izboriti, biti uporni ili dosadni, ili je dužnost (neovisnog) novinarstva audiatur et altera pars?
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 