Potraga

Da ljudski život ne prođe beznačajan, svaki je čovjek dužan tragati za istinom, kaže Deklaracija o slobodi vjerovanja Drugog vatikanskog sabora u broju 1., kojim Crkva otvara jedno novo poglavlje odnosa prema raznim pristupima i modelima potrage za svetim (odnosno slobodi vjerovanja). U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, Sabor u broju 41., govori kako čovjek nikada neće biti ravnodušan prema problemu religije, nego će uvijek nastojati saznati značenje i smisao njegova života i smrti.

Nakon ovih konstatacija, Sabor uvijek zaključuje, na tragu Augustina, da je jedino u Bogu, koji je čovjeka stvorio na svoju sliku, odgovor i cilj ove potrage, jer „si nas stvorio za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ (Augiustin) No, razlika koja se uočava između Augustinovog i suvremenog vremena je u ljudima koji su danas nesigurni i nevjerni, te kao takvi niječu mogućnost Božje opstojnosti, ili ga radije poimaju kao neku životnu silu imanentnu svijetu. Ono što je važno uvidjeti nalazi se u činjenici da ljudi sačinjavaju vrijeme u kojem žive, te da su upravo oni odgovorni za okružje i društveno uređenje koje onda ravna njihovim životima, jer „mi smo vremena. Kakvi jesmo, takva su vremena.“ (Augustin)

Današnje vrijeme apsurdnosti stoga mnogo govori o današnjem čovjeku koji, negirajući mogućnost transcendencije, svodi Boga u granice svijeta i tako osuđuje samoga sebe na beskrajnu potragu koja nikad ne prestaje jer ovaj svijet određuje stalna promjena svih njegovih dijelova, ali i svijeta kao cjelinu. U takvim uvjetima i Bog mora biti nešto promjenjivo (odnosno, Bog bi tada bio sama Promjena), tako da čovjeku ostaje samo prihvaćanje čina traganja bez nekog vrijednog pronalaska. No, čovjek koji računa s transcendencijom i objavom te transcendencije, cilj svoje potrage stavlja izvan, iznad svijeta, te se taj cilj pokazuje kao nepromjenjiva svrha cjelokupnog ljudskog života kojoj imamo pristup u nutrini. Današnji čovjek negira Objavu i time dovodi do pomutnje suvremenog društva koja se „sastoji u ukidanju beskrajne provalije kvalitativne razlike između Boga i čovjeka.“ (Forte) Onaj jaz, praznina koja postoji između Boga i čovjeka danas iščezava pred obećanjima i doktrinom sinkretističkih, new ageovskih učenjaka i gurua koji uopće ne uočavaju dijalektiku imanencije i transcendencije koju čovjek može uočiti jedino svjetlom objavljene istine jer jedino posredstvom Objave „nije Bog razriješen u svijet, niti je svijet poništen u Bogu.“ (Forte)

Smatram da sam donekle ukazao na ulogu čovjeka koja je veoma važna za samu potragu, jer upravo čovjek svojim nastojanjima i djelovanjem može uvelike oblikovati potragu koja nas uzdiže iznad svega ostalog što postoji. „Čovjek je jedina životinja koja zna da je samo životinja… i, prema tome, jedina životinja koja ima mogućnost da se ne ponaša kao životinja.“ (M. Foley) Možda bismo danas trebali ustrajati na ovoj činjenici, te inzistirati na prevladavanju pukog dinamizma potrage koji je svrha sam sebi i tako usmjeriti sva naša traganja cilju kojem smo upućeni?

Ukoliko se taj cilj nalazi negdje izvan svijeta, ukoliko je transcendentan svijetu, onda on postaje nedostižan i nedostupan čovjeku koji sam ne može iskoračiti izvan svijeta. Takva bi radnja u sebi uključivala izvjesni napor i ustrajno nastojanje, što u konačnici ne mora svaki put rezultirati uspjehom, no u današnje vrijeme, „zbog neprestane izloženosti zabavi, mnogi su postali nesposobni zadržati zanimanje za nešto, a kamoli za transcendentnost.“ (M. Foley) Razmaženo i suviše lijeno čovječanstvo tako se zadovoljava unutar svjetskim ispunjenjem i samoostvarenjem, te i samu transcendenciju želi pronaći, ne izvan ili iznad svijeta, nego unutar samog svijeta. Mislim da je potrebno na ovom mjestu uputiti na Jaspersa i njegovo poimanje transcendencije koje će nam pomoći da razumijemo o odbacivanju koje transcendencije se tu radi. Kada govori o sveobuhvatnosti, Jaspers razumije razne mogućnosti koje se odnose na tu sveobuhvatnost. Tu je prvo ono subjektivno poput empirijske opstojnosti, zatim svijesti uopće, duha i egzistencije što uprisutnjuje sveobuhvatno. Na objektivnoj razini sveobuhvatnog, Jaspers govori o svijetu i transcendenciji koja je dvojaka (jedanput kao sveobuhvatnost, a drugi put kao prava transcendencija, naime, transcendencija sveobuhvatnosti same). Od tih načina pojavljivanja ili mišljenja sveobuhvatnog, imanentni su momenti sveobuhvatnog: empirijska opstojnost, svijest uopće, duh i svijet, dok se kao transcendentno pojavljuju egzistencija i prava transcendencija. Od dvije transcendencije, prava je transcendencija danas odbačena, dok su svi ostali vidovi sveobuhvatnog, i subjektivni i objektivni, koji su po sebi imanentni svijetu (osim egzistencije), proglašeni za transcendenciju, a oni to u sebi nisu. Tako, primjerice, New age izgrađuje jedan sustav lažne transcendencije, jer one unutar svjetske, imanentne pojavnosti sveobuhvatnoga proglašava transcendentnim, što je samo drugo ime za panteizam. Uz materijalizam, panteizam i potrošački mentalitet i nije čudo što društvo odbacuje tradicionalni (kršćanski) govor o transcendenciji koja je osobni Bog koji je potpuno drugačiji i izvanjski svijetu.

Potraga za Bogom u suvremenom svijetu tako pronalazi sam svijet kao cjelinu i čovjeka kao dio te cjeline koja je sama jedno veliko, sveprožimljuće Biće koje je Jedno sa sobom, čime je i čovjek jedno sa Svime. Tako primjerice, transcendentalna meditacija (TM), u svom nazivu koristi pojam transcendentalno koji onda označava sveobuhvatno (koje je svijetu imanentno), kako je to Jaspers nazvao, dok uopće ne sadrži ni djelići ispravnog (autentičnog) poimanja transcendentnosti.

Potraga za svetim je tako uvelike različita u okruženju i društvu koje poznaje i priznaje transcendenciju, te tako cilj svoje potrage postavlja izvan svijeta, od one potrage koja završava u granicama imanencije (koja izgleda beskonačna, te ju možemo proglasiti transcendencijom), odnosno u panteizmu. Kršćanstvo je stoga posve različito od suvremenih religioznih ili duhovnih kretanja jer, kao i ostale religije objave, cilj svoje potrage smješta u osobnog Boga koji je Drugi i drugačiji od svijeta.

Kršćanstvo je dakle religija pronalaska koja je, kao što je to bio slučaj s Augustinom i njegovim pronalaskom Boga, prije dar odozgor, iz Objave, nego što je rezultat nekakvog ljudskog mišljenja, osjećanja ili traganja. Stoga i teologija i filozofija poznaju tu temeljnu razliku između prirodnih (naravnih) religija i onih religija nadnaravnog, religija objave, iako i te religije objave u sebi uključuju izvjesnu prirodnost. Smatram da je taj vid prirodne religioznosti u potpunosti opravdan, no, ipak je sam po sebi nedostatan, te ne može u potpunosti ispuniti i zadovoljiti čovjeka koji „nije u stanju potpuno razjasniti čudnu sjenu koja se nadvila nad pitanjem vječnih stvarnosti te da, kako bi došlo do pravoga odnosa s njime, Bog mora preuzeti inicijativu dolazeći u susret i progovarajući čovjeku.“ (Ratzinger)

Ako želimo realno gledati na svijet i ispravno se odnositi prema njemu i bićima u njemu, onda moramo na njega gledati očima koja su postavljena, da tako kažem, izvan njega, a jer smo i sami dio cjeline, jedan djelić svijeta, takav nam je pogled nemoguć, stoga nas kršćanstvo, kao religija Objave „uvijek iznova tvrdoglavo podsjeća na jednu nepobitnu činjenicu: samo natprirodno ima zdrav pogled na prirodu“ (G. K. Chesterton), tako da samo natprirodno, transcendentno može izreći svu istinu o sebi upravo činom objave kojom završava naša potraga tako što smo sami pronađeni kao što je to bilo i s Augustinom. Prostor te potrage u kojoj bivamo uvijek pronađeni je povijest koja je „mjesto i oblik božanske objave“ (Forte) koja se ipak ne može u potpunosti izreći u povijesti, nego će se „nužno nuditi u vremenu da bi se priopćavala umu i srcu ljudi u obliku koji im je primjeren i razumljiv.“ (Forte) Ako je današnji čovjek zatvoren za Istinu koja se objavljuje, koja mu se nudi na način koji mu je razumljiv i prihvatljiv, onda je takav čovjek osuđen na vječno traganje bez nekog specifičnog cilja i usmjerenja, a takvo bismo stanje mogli poistovjetiti s jedinim neoprostivim grijehom, naime, hulom na Duha Svetoga koji konkretizira vječnost i beskonačno, te ga kao takvo nudi čovjeku koji taj dar, zaslijepljen i ohol, odbacuje. On jednostavno ne želi biti pronađen!