Film Seven pounds talijanskog redatelja Gabriela Muccinoa progovara o pitanju, mogli bi smo tako reći, mogućnosti iskupljenja u svijetu bez Boga. Radnja filma nas vodi u posljednja dva tjedna života Bena Thomasa (Will Smith) koji na kraju skončava samoubojstvom u sobici jednog motela. Ben (odnosno Tim Thomas, ali se u filmu predstavlja kao njegov brat Ben koji je porezni službenik) je uspješan poduzetnik i izumitelj koji skrivi prometnu nesreću u kojoj pogine sedmero ljudi, među kojima i njegova zaručnica. Nakon tog traumatičnog iskustva, Ben se odluči iskupiti tako što odabire sedmero ljudi kojima će pomoći – transplantacijom svojih organa.
Ovdje se redatelj očigledno inspirirao na Shakespeareovu Mletačkom trgovcu – koji je tražio funtu mesa, odnosno ljudskog tijela kao odštetu za krivnju koju je pretrpio – tako se i Ben odluči da dadne sedam funti kao otkup za svoje grijehe. Uža radnja filma se odvija oko Bena i mlade žene Emily (Rosario Dawson) kojoj je za daljnji život nužna transplantacija srca. Nakon što je spasio petero ljudi od gotovo sigurne smrti, Ben se, a sve nakon što se uvjerio kako Emily i Ezra zaslužuju njegovo srce, odnosno, oči (rožnicu), ubije pustivši meduzu u kadu koju je prethodno napunio vodom i ledom. Prethodno također osigurava da srce i oči dobiju oni ljudi koje je odabrao. No, da film koji progovara o tako dubokim emocijama i veoma bitnim pitanjima ne bude toliko dosadan, Emily i Ben se sve više emocionalno i fizički zbližuju, i čini se u jednom trenutku kako će Ben odustati od svog plana, no to se ne događa. Emily dobiva njegovo srce (tek naknadno saznavši da je to njegovo srce), a Ezra njegove oči, tako da film završava njihovim susretom u kojem tješe jedno drugo. Iako se čini zaokruženim i da nudi neke odgovore, završna scena filma u kojem Emily sama i u suzama čita Benovo posljednje pismo, ostavlja otvorena vrata raznim interpretacijama.
Pitanja koja otvara ovaj film su mnogobrojna, a na većinu sam film se nudi odgovore. Pitanje iskupljenja, smisla života, opravdanosti samoubojstva i njegovog vrednovanja, zatim pitanje doslovnosti i granica koncepcije života, pitanje ljubavi kao moći iskupljenja, pitanje žrtve i sustavnog nasilja, i mnoga druga pitanja su koja danas uvelike ostaju neodgovorena iz razloga što ljudi ne računaju s Bogom, jer „egzistencija, kada Bog nije tu, postaje bolesna i da čovjek tako ne može opstati.“(Benedikt 16) U takvoj situaciji se samoubojstvo nameće kao čin potvrđivanja vlastite slobodne volje, i to upravo u činu razaranja svoje egzistencije i svoje slobode, nakon kojeg više nema nikog da bude ponosan na svoje slobodno djelovanje. Ono što Ben čini za života potvrđuje ulogu pojedinca kao jedinog i konačnog autoriteta koji sam izabire ljude kojima će pomoći, sam se uvjerava u to da upravo ti ljudi zaslužuju pomoć i u konačnici sam odlučuje o svojoj, ali i o sudbini drugih ljudi.
Pitanje smisla života ostaje zatvoreno unutar granica svijeta i kao takvo biva odgovoreno samo parcijalno, u fragmentima. No, čak i u tim fragmentarnim odgovorima ljubav nije smatrana smislom i konačnim ciljem ljudskih bića. Gledajući površno na, primjerice, odnos Bena i Emily, a imajući u vidu Kristov govor o najvećoj ljubavi koja postoji (tko dade svoj život za drugoga), može nam se učiniti da je Benov čin samožrtvovanja uistinu najveći izričaj ljubavi, no tome nije tako. Razlog je slijedeći. Ben to ne čini iz ljubavi prema Emily, nego iz ogorčenosti i mržnje koju osjeća prema sebi samome. Ukoliko u ovakvim primjerima i situacijama ne budemo vodili računa o onome što leži iza samog čina (actus humanus) – nakane slobodnog djelatnika (subjekta), i ako ostanemo unutar okvira koncepcije kvalitete života, onda moramo donijeti pozitivan zaključak i sud prepun hvale za Benov čin. No, ukoliko imamo u vidu suprotnu koncepciju svetosti života, i ukoliko smatramo da moralnost čina određuje prvenstveno nakana, onda ovaj čin samožrtvovanja moramo osuditi kao nemoralan i prozvati ga pravim imenom – samoubojstvom, jer samoubojstvo se protivi ispravnoj ljubavi prema sebi i istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu (KKC br. 2281).
Možda se sustavno nasilje društvenog uređenja najjasnije dade iščitati iz scene u kojoj Ben spašava Connie i njeno dvoje djece od siromaštva i njenog nasilnog dečka. On dolazi do socijalne radnice (Holy) kojoj je prije donirao dio jetra, te traži od nje da mu izbaci ime, bilo koje ime iz sustava kome je potrebna pomoć. Nakon što saznaje kome treba pomoći, Ben im daje svoju kuću i nešto novca da započnu novi život. Na taj način on umiruje svoju savjest ignorirajući činjenicu mnoštva drugih imena u sustavu koja su potrebna pomoći. Također treba napomenuti da nema odgovora na pitanje zašto je pomogao Connie, a ne nekom drugom. Samovolja pojedinca je konačan temelj obrazloženja odluke. Nema nekog objektivnog kriterija. Učinivši tu jednu dobru stvar, ustvari je samo pojačao moć sustava i učvrstio njegovu logiku. Pravo dobro djelo bilo bi mijenjanje sustava iznutra, ali ovom filmu i nije namjera kritizirati današnji sustav liberalnog kapitalizma, nego ga promovirati kroz priču koja nema striktno određenu poruku.
Ovaj film pokazuje jedan sustav vrijednosti unutar kojega afirmira slobodu pojedinca kao temeljnu karakteristiku današnjeg društva. One teme koje se provlače kroz film, i koje se nude kao poruke koje bi trebale djelovati odgojno i modelirajuće, teme su koje se tiču svakog pojedinačnog ljudskog života. Film (kao umjetnički izričaj) od nas traži da se stavimo u jednu ulogu i tako propitkujemo svoje (između ostalih i) moralne stavove. No, ono što je namjera filmova (općenito, pa onda i ovoga analiziranog) nije, promovirati jedan moralni stav kao ispravan, nego afirmirati slobodu pojedinca kao jedini autonomni konstrukt formiranja jednog moralnog stava. Zbog ovog nastojanja film je (možda i neizravno) upleten u jedan ideološko/svjetonazorski rat koji se vodi između religiozne i sekularne (ateističke) sfere društva. Svjedoci smo, danas više nego ikad prije, otvorene borbe na području ljudskog života koja se vodi između kulture života i kulture smrti. Oba tabora imaju svoja utemeljenja koja su unutar obzorja tog tabora epistemiološki opravdana, ali su ujedno i isključiva, tako da se čini nemogućim uspostava konstruktivnog dijaloga (postoji li treća strana koja bi ove dvije mogla dovesti za isti stol?). Iz tog razloga ovaj sekularni tabor na sve načine pokušava doprijeti do što većeg broja ljudi, i čini mi se da je u tome poprilično uspješniji od religijskog (kršćanskog) tabora. Taj otvoreni rat skriva i neke temeljne oznake današnjeg društva.
U filmu postoji jedna skrivena (jer nije implicitno prikazana) nit koja sve povezuje u jednu skladnu cjelinu, a danas se shvaća kao velikodušan, hvale vrijedan čin. Radi se o altruizmu kojeg prihvaćaju i jedan i drugi tabor kao nešto sasvim pozitivno i dobro. Ali razlika nije u izvanjskoj formi tog altruističnog čina, nego u njegovu sadržaju. Ono što nam omogućava da u gotovo identičnim slučajevima uvidimo jednu veoma bitnu razliku jest inzistiranje na nakani djelatnika. Dok koncept kvalitete života (kao i kultura smrti) ne računa s nakanom, jer dobro je ono što se dobro završi, drugi tabor inzistira upravo na nakani koja onda boja čitav čin kao moralno nedopustiv ili moralno poželjan. U ovom filmu upravo je nakana ta koja od konkretnog altruističkog čina čini moralno nedopustiv čin.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 