Nakon svega rečenog, smatram da je potrebno ukratko skicirati moguću budućnost koja nas očekuje, a što je nezahvalan poduhvat jer je teško artikulirati jednu ideju koja bi proizašla iz poprilično uskog kuta gledanja kojeg sam prikazao u prva dva posta. Stoga ću se odmah ograničiti na ove naše lokalne prilike, neke članke koje sam pročitao i na jako kratko ali životno osobno iskustvo u pitanju kršćanske inicijacije.
Otkrivanje tople vode
Nekako mi se čini da svi sve znamo, od povijesnog razvoja koji nas je doveo ovdje gdje danas jesmo kada je u pitanju kršćanska inicijacija, uzroci koji su tome prethodili, narav same inicijacije i svega već spomenutoga, ali opet se samo vrtimo u krug otkrivajući uvijek iznova toplu vodu, metaforički govoreći. No, s druge strane je možda i nužno govoriti o svima poznatim stvarima jer se očigledno stvari ne pomiču nabolje, pa se niti uopće pomiču te naša pastoralna praksa i dalje inzistira na „funkcionalnom modelu religijske socijalizacije (koji) zasigurno ne odgovara istini inicijacije.“(Žižić) Takva praska danas postaje teret i razlog sve većeg (praktičnog) napuštanja kršćanstva i Crkve pogotovo mladih ljudi koji nakon krizme crkve zaobilaze u širokom krugu jer „masovna sakramentalizacija nije više jamstvo vjere.“(Razum) Zato je možda potrebno ponavljati uvijek iznova iste stvari kako bi se odgovorni u Crkvi potaknuli na djelovanje i mijenjanje stvari prema željenom cilju, a to je istinska obnova kršćanske inicijacije pa i župnog pastorala.
U međuvremenu potrebno je nastaviti djelovati i snalaziti se kako tko umije, jer svi pomalo uviđamo da je ovakav model neodrživ. No, da sve ne bude negativno, postoje svijetli primjeri koji mogu poslužiti kao paradigmatski modeli na temelju kojih bi se mogao, barem za naše lokalne prilike, izgraditi jedan konzistentan i održiv model kršćanske inicijacije. Radi se o dva pokreta unutar Crkve koji snažan naglasak stavljaju na zajedništvo (svako iz svoje perspektive) vjernika unutar čeg se odvija komunikacija vjere, smisla i identiteta. Radi se o karizmatskom i neokatekumenskom putu.
Izgraditi zajedništvo
Čini mi se realnim i obećavajućim inzistirati na obnovi crkvenog zajedništva, jer bi taj put uistinu mogao donijeti novost (koja i nije ništa nova u kršćanstvu) u jačanju i samoj izgradnji kršćanskog identiteta. Dva pokreta koja, svaki na svoj način, su to uspjela pokazuju da je to možda put Crkve 21. stoljeća. Karizmatski i neokatekumenski put su uspjeli izgraditi snažno zajedništvo vjernika koje više nije ograničeno na teritorij župe, a koje je snažno utemeljeno u sakramentalnom životu i samim sakramentalnim slavljima. Iako posjeduju svoje posebnosti, čini mi se da su usmjereni prema istom cilju, a uloga koju inicijacija za njih ima je od presudne važnosti jer povezuje konkretnu zajednicu i konkretnog pojedinca u odnos koji izgrađuje identitet i koji ima snažne posljedice i na praktični život vjernika (i zajednice) ali i na obrednu dimenziju same inicijacije koja se očituje u slavljenju sakramenata.
Mijenjati paradigmu
Temeljni problem ipak nema toliko izravne veze sa svime do sada izrečenim, jer se tiče hrabrosti i, usudio bih se reći vjere, odgovornih ljudi koji potpomognuti Duhom Svetim vode Kristovu Crkvu. Koliko god mi puta ponavljali stvari koje nisu dobre, koje su postale teret te ujedno ukazivali na moguća riješenja i modele, dok se ne skupi dovoljno hrabrosti da se neke stvari krenu mijenjati, sav nam je govor uzaludan. Sve dok se ne provedu konkretne mjere koje idu u smjeru obnove pastorala, paradigmatskog zaokreta i inzistiranju na ozbiljnosti inicijacijskog procesa, stvari se neće pomaknuti s mrtve točke.
Pitanje koje je jako važno jest koji je željeni cilj kršćanske inicijacije, što se konkretno njome želi postići. Onda će naši modeli ovisiti o odgovoru na to pitanje, te će biti zadan okvir unutar kojega možemo djelovati, razvijati modele i načine postizanja tog cilja.
Stoga ću za kraj presložiti neke konkretne korake koje smatram da bi se trebali ozbiljno uzeti u razmatranje kada je u pitanju kršćanska inicijacija. Ali prije toga odgovor na postavljeno pitanje. Ciljevi kršćanske inicijacije su uvođenje u Otajstvo i izgradnja osobnog identiteta vjernika kroz odnos prema tom Otajstvu posredovano zajednicom vjernika; povećati osobnu pripadnost Crkvi i Kristu konkretnog vjernika; motivirati vjernike za osobnu angažiranost u pitanju evangelizacije; te nadasve interiorizacija vjere i posredovanje vjerničkog i sakramentalnog iskustva. Imajući u vidu navedene ciljeve, smatram kako su postojeći modeli kršćanske inicijacije nedostatni, te je potrebno napraviti nekoliko važnih koraka.
Kao prvo trebalo bi odustati od gotovo prisilne sakramentalizacije ljudi (pogotovo mladih) koji svojim praktičnim životom ne slijede svoja (navodna) životna uvjerenja. Mislim da prikrivena uvjetovanja kada su u pitanju sakramenti inicijacije, nemaju smisla (to da se inzistira na školskom vjeronauku kao uvjet za podjelu sakramenta krizme) i da samo udaljavaju mlade od Crkve i Krista.
Treba odustati od trenutnih modela kršćanske inicijacije jer nisu prikladni prostoru i vremenu u kojem ljudi žive i razumijevaju sebe, druge, svijet i Boga. Uvijek treba sačuvati ono što se pokazalo korisnim, ali ta korist ne smije biti razlog inzistiranju na modelu koji jednostavno više ne koristi, dapače, smeta.
Treba personalizirati pristup. To mi se čini ključnim zahtjevom koji nužno slijedi ukoliko bismo se odrekli masovne i nekritičke sakramentalizacije. No, ovo za sobom povlači mnoge druge stvari za koje mi se čini da su tabu u našoj mjesnoj Crkvi. Prvenstveno se tu radi o ulozi Crkve u našem društvu. Čini mi se kako se prevelik naglasak stavlja na nevažne, sekundarne stvari i da na taj način propuštamo izvršiti poslanje koje nam je zadano. Treba odustati od forsiranja (što mi se čini da se u javnom prostoru često čini) postotka društva koji se deklariraju/izjašnjavaju katolicima. Iako razumijem da je to iznimno važno, to ipak nije bitna stvar koja bi uvijek morala biti u prvom planu kada se govori o Crkvi. Zatim je tu i forsiranje (iz naših, crkvenih krugova) samo pozitivne slike Crkve. Razumijem da je danas Crkva napadana (možda) više nego ikada u povijesti i da je svijet medija sasvim nenaklonjen Crkvi. Ali i sama Crkva mora biti nenaklonjena prema sebi kada je u pitanju grijeh koji je u njoj, a kojeg nikada ne smije pravdati. Na kraju je i redoslijed sakramenata upitan, ali koji unutar ovog personaliziranog pristupa dobiva jednu sasvim novu i drugačiju dimenziju.
Nijedna od ovih stvari nije doktrinarno pitanje, i svaka se može i mora dovesti u pitanje u svrhu unaprijeđenja modela i metoda kršćanske inicijacije. Ako samo pogledamo ono što papa Franjo čini, možemo uočiti možda početak željene promjene koja ide prema ostvarenju postavljenih ciljeva. Iako žrtva izgleda prevelika (odustajanje od položaja i utjecaja kojeg Crkva ima u našem društvu, izlaganje kritici, nerazumijevanju i marginalizaciji…) smatram da je nužna jer se u središte kršćanstva mora vratiti osoba, konkretni čovjek sa svojim slabostima, manama, križevima, sa svojom poviješću, identitetima i nagnućima, ali kojeg Crkva treba uvesti u odnos s Osobom koja ima moć i snagu uvijek činiti novo, savršeno.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 