U jednom širem kontekstu, inicijacija može označavati mnogo toga, stoga je i potrebno malo suziti područje promatranja, te kasnije konkretizirati stvari kako bi se problem detaljno obradio i kako bi se ponudila neka konkretna riješenja. Ono što svakako treba naglasiti je povezanost, odnosno, upućenost inicijacije prema identitetu kojega izgrađuje. Taj odnos identiteta i inicijacije se može promatrati na subjektivnoj/osobnoj razini i na razini zajednice. Kao što zajednica u koju subjekt biva iniciran, uveden, prima identitet posredstvom same zajednice, također i on sam kasnije, pa i tijekom samog rituala/obreda utječe i mijenja, izgrađuje identitet zajednice u koju biva uveden. Ujedno treba naglasiti obzor smisla koji je jako bitan i u samoj inicijaciji (jer subjekt biva uveden u taj obzor i prihvaća prethodno zadani smisao koji se tijekom inicijacije otkriva u pravom svjetlu – odnosno, onako kako ga zajednica komunicira) koju oblikuje i kojeg (smisao) inicijacija komunicira i posreduje.
Inicijacija općenito
Iako je govor o inicijaciji općenito, u ovom djelu teksta ću se ograničiti na kulturu i na obrede prijelaza jer su oni jako bitni i paralelni s onim što smatramo sakramentalnom inicijacijom.
Kao takva, inicijacija se uglavnom tiče uvođenja djece u svijet i donose odraslih u zajednici, te u velikom postotku se odnosi na područje seksualnosti i lova, ali ne nužno samo kod arhaičnih kultura/društava. Ujedno je sasvim relevantna i za nastajanje i održivi razvoj kulture, društva i civilizacije. Prvenstveno označava formu ili žarište kulturnog ozbiljenja i načelo humanizacije. Inicijacija je uvjet izgradnje identiteta koji se događa posredstvom obrednog (uglavnom trostrukog) procesa otuđenja, povratka (smrti i novog života – odnosno odbacivanje djetinjeg i prihvaćanje odraslog identiteta pojedinca) i prihvaćanja zajednice i prihvaćanja u zajednicu. Ona dakle označava prijelaz – iz smrti u život, iz djetinjstva u odraslu dob. Inicijacija tj. obredi i rituali prijelaza ostvaruju dubinske promjene jer osoba ulazi u novu životnu zbilju, u novu egzistenciju.
„Ritualom se izlazi ususret uzajamnoj potrebi i pomoći pojedinca i društva: inicirani pomažu mladoj osobi u opasnom i bolnom prijelazu iz djetinje u odraslu dob, dok s druge strane novo-inicirani revitaliziraju zajednicu i time joj omogućuju opstanak. Inicijacija kod toga nema samo psihološku, odnosno, sociološku funkciju, nego prožima ukupno sposobnosti u novom statusu, uključujući i ophođenje sa svetim.“(I. Štengl) Inicijacija je stoga nužno usmjerena i prema pojedincu ali i prema zajednici, te povezuje to dvoje u jedan životvorni odnos izgradnje i strukture identiteta. Identiteta nema bez inicijacije. Stoga ni kršćanskog identiteta nema bez kršćanske inicijacije, tj. inicijacije u Otajstvo.
Kršćanska inicijacija
Identitet vjernika izrasta prvenstveno iz osobnog odnosa vjernika s Bogom, ali opet ni tog odnosa nema bez posredovanja zajednice vjernika. Stoga je upravo inicijacija, kao što je to općenito pravilo, nužna za izgradnju vjerničkog, kršćanskog identiteta, te je, budući je samo kršćanstvo zapalo u krizu, ujedno i kršćanski identitet ugrožen, a time i kršćanska inicijacija.
Kršćanska inicijacija, u odnosu prema nekim drugim inicijacijama, nije posebna po tome jer bi se radilo o nekoj strukturno drugačijoj ili bitno različitoj inicijaciji, nego upravo po njenoj strukturnoj sličnosti (istosti) s izvan kršćanskim inicijacijama. Ovo je važno jer nam omogućava uočiti neke inicijacije koje su danas mnogo uspješnije od kršćanske inicijacije, u vidu da jasnije i bolje strukturiraju identitet suvremenog čovjeka te na taj način možemo teološkim istraživanjem vratiti kršćanskoj inicijaciji ono što joj nedostaje i što smo nekako izgubili. Posebnost kršćanske inicijacije je Otajstvo u koje uvodi pojedinca, zajednicu, te kojima onda strukturira identitet. Specifična je razlika dakle u sadržaju, jer inicijaciju općenito možemo promatrati kao formu, obred ili ritual, stoga je kršćanska inicijacija forma i proces prihvaćanja vjere (Žižić), ulaska u vjeru, u zajednicu vjere.
Ujedno, u odnosu inicijacije i identiteta, pojedinca i zajednice, sama inicijacija „nije posljedica otajstvenog identiteta kršćanskog obreda nego njegov dio u čijem okrilju antropološka istina biva očitovana, zajamčena i omogućena kristološkom inicijativom.“(Žižić) Ona je u tom odnosu nužan preduvjet, kako zajedništva, tako i identiteta, te joj je glavna svrha uvod u otajstvo, točnije u slavlje tog otajstva, a ne toliko priprava za sakramente. Kada bolje pogledamo i samu terminologiju i pojmovlje unutar teološkog govora o sakramentima (koji je često lišen svoje konstitutivne liturgijske dimenzije i značenja) uočavamo pojmove poput primati i (po)dijeliti, što samo najjasnije očituje prevlast juridičkog – kanonsko/pravnog govora koji je posljedica prevlasti s jedne strane neoskolastičke sinteze i zaborava, s druge strane, patrističke žive teologije liturgijskog slavlja.
Stoga bi danas, kada govorimo o kršćanskoj inicijaciji, bilo možda svrsishodnije ustrajati u ponavljanju onoga što ona nije, da bismo pripravili teologiju i pojmovlje za artikuliranje jednog teološkog govora koji bi jasno (koliko je to moguće) rekao što kršćanska inicijacija u svojoj biti jest. „Kršćansku inicijaciju ne možemo stoga promatrati kao jednostavan odgojni proces koji promiče prihvaćanje temeljnih kršćanskih vrednota; ni kao didaktički proces usmjeren na stjecanje znanja ili usvajanja određenog ponašanja na osobnoj, društveno-religioznoj razini; ne možemo ju smatrati ni kao jednostavni pravni čin koji traži svoje opravdanje u sociološkim razlozima ili jednostavan obred koji omogućava pravno-religijsku pripadnost jednoj zajednici; kršćanska inicijacija nije ni moralistički sustav koji promiče jasne norme kršćanskog ponašanja.“ (Razum)
Kriza i konkurentne suvremene inicijacije
Budući se kršćanska inicijacija shvaća uglavnom ovako kako je to objašnjeno u posljednjem citatu da se ne bi trebala shvaćati, danas živimo u vremenu duboke krize kršćanskog identiteta, inicijacije i u konačnici samog kršćanstva. Tu smo gdje jesmo i stvari razumijemo kako razumijemo, samo je pitanje uočavamo li pogreške i što činimo da ih ispravimo?
Također smo svjesni da u kontekstu sekularnog društva koje je lišeno religioznoga, postoje mnoge alternativne inicijacije koje služe kao nadomjestak religioznoj/kršćanskoj inicijaciji koja je svedena na puku razinu pedagogije vjere. Time kršćanska inicijacija gubi korak i bitku s ostalim alternativnim inicijacijama koje su u sebi zadržale ono bitno, nužno koje im daje prednost, a to je obrednost i praktična komponenta koja strukturira i izgrađuje razumijevanje svijeta (L. Wittgenstein) i identitet pojedinca. K tome se unutar projekta moderne identitet svodi na sferu individualnoga, emancipiranog i autonomnog subjekta, dakle lišenog čvršće i bitne poveznice sa zajednicom, društvom, što uvelike otežava kršćanstvu, koje je zajednica vjernika (Crkva), život i natjecanje s ostalim inicijacijama koje su potpuno suobličene svijetu i društvenom kontekstu. Ova se dimenzija najjasnije očituje u inicijaciji u kozumerističko, potrošačko društvo. I opet je to svođenje kršćanske inicijacije na pouku, zanemarujući ili barem nedovoljno povezujući tu pouku s praktičnim životom (osim u smislu primanja i davanja pojedinih sakramenata što je više nesvagdanje događanje, a ne slavljenje otajstva posred svakodnevnog života i prakse) ujedno i suobličeno potrebama i kriterijima svijeta, i redukcija kršćanske inicijacije – u stvari jedno te isto. Ovom bitnom momentu slobodno možemo pridodati i druge probleme koji se bitno tiču kršćanske inicijacije, a odnose se i na dob iniciranih, rasporedu sakramentalnog slavlja sakramenata inicijacije, društveni kontekst, nedostatak prakse, tj. stvaranja spektakla od konkretnih sakramentalnih slavlja (primjerice krizma)…
Konkretna kriza kršćanske inicijacije, ali i uspješnost nekih alternativnih inicijacija, pa i postmodernih simbola identiteta, samo pokazuje kako je sama inicijacija usprkos raznim kulturnim varijacijama i obrascima, trajna antropološka konstanta. Znajući to, i uočavajući strukturno pozitivne stvari koje uočavamo u alternativnim inicijacijama, možemo zapaziti one elemente koji nam mogu pomoći u iznašašću konkretne kršćanske inicijacije koja će imati snagu i sposobnost izvući cjelokupno kršćanstvo iz krize, ako omogućimo uspješnije strukturiranje i izgradnju kršćanskog identiteta. Vjerojatno budućnost kršćanstva leži upravo u oživljavanju kršćanske inicijacije.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 