Oduševljen ovom prepiskom preko portala autograf.hr, odlučio sam dati i mali i skromni doprinos ovoj raspravi s vjerom da će se uključiti i neki drugi, relevantniji ljudi… Ovo je jedan vid mojeg reagiranja na odgovor (sada to mogu i ovako reći, budući smo se napokon upoznali i uživo, iako već duže vremena baštinimo zanimljive FB rasprave) Marijane Bijelić teologinji Anni Marie Gruenfelder. U metodološkom smislu sam preuzeo Marijanin model. Tekst pod navodnicima je njen, a ostalo moj osvrt na izrečeno… Uživajte i naravno da, ukoliko nešto od onoga što sam napisao ne drži vodu, bio bih zahvalan da me se uputi u pogreške koje sam iznio…
“Prvo, teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji. Ako govorimo o konfesionalnom vjeronauku, čiji je oblik zacementiran Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, moramo katoličkom vjeronauku prići kao činjenici sa zadanim osobinama koje ne možemo tek tako mijenjati, a ako netko priželjkuje drugačiji vjeronauk i vjeruje da je tako nešto moguće, onda bi ta osoba trebala osmisliti i predložiti način na koji ćemo postojeće stanje zamijeniti alternativom.”
Nisam siguran da postoji relevantno istraživanje koje bi potvrdilo bilo jedan, bilo drugi navod ovdje iznese. Kao prvo, postoji od ministarstva odobren kurikulum koji jest okvirno ograničen sadržajem Ugovora, ali svakako nije zacementiran, budući ga HBK može mijenjati kao ono tijelo odgovorno za njegovo predlaganje, kao što to može napraviti i ministarstvo ukoliko se utvrdi da neki elementi nisu pedagoški ili što slično… Živo me zanima koliko su puta gospoda iz Protagore i ostalih asocijacija koje zastupaju interese i mišljenja nevjernika, predlagali ministarstvu (službenim a ne medijskim putem) izbacivanje ili reviziju određenih dijelova iz kurikuluma katoličkog (naravno) konfesionalnog vjeronauka. Ono što vjeronauk treba biti, naravno, nije u skladu s onim što vjeronauk jest u školama (ovdje jedan moment kritike crkvenoj hijerarhiji koji smatra da ni ona nije usmjerena onome čemu bi trebala biti…) budući isti ovisi o mnogo varijabli koje su dijelom objektivne a dijelom subjektivne. Objektivni moment se tiče obrazovnog sustava u cjelini, a subjektivni svakog vjeroučitelja i vjeroučiteljice… Stoga niti ne stoji konstatacija kolegice Gruenfelder, ali niti Bijelić.
„Uz to, sama praksa vrlo često pokazuje da se vjeronauk poučava u svom krajnje ideologiziranom obliku, pri čemu se učenike tjera da neprovjerene i sporne (često itekako političke) tvrdnje prihvaćaju kao činjenice bez propitivanja ili mogućnosti odbacivanja takvih tvrdnja uslijed njihove neutemeljenosti.”
Upravo ova rečenica govori o napetosti između onoga trebalo bi biti i onoga jest… Kršćanstvo, kao ni konfesionalni vjeronauk nije (u svojoj biti) ideologija, iako to može biti (kao u ostalome i sa svim drugim momentima ljudskog društva) kada se zloupotrebi.
„Drugo, tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode.“
Mislim da su obje kolegice pretjerale s nepotrebnim iskazivanjem vjere u našu djecu koja bi sa sedam do dvanaest, pa ako hoćete i šesnaest godina, trebala biti sposobna za kritičko mišljenje. Jasno je da postoje neki momenti „buđenja kritičkog genija“ tamo negdje oko četrnaeste-šesnaeste godine kada sve ono što konstituira svijet jednog adolescenta, dolazi u pitanje, ali govoriti o momentu kritičkog mišljenja kako ga kolegice prezentiraju (još uz to spominjati epistemologiju i gnoseologiju…?) čini mi se sasvim preoptimistično. Držim mogućom mogućnost da sam u krivu…
„Ovo pak budi prilične nedoumice – kako vjeronauk (ili bilo koji drugi predmet) može ikoga naučiti primjeni prirodnoznanstvene metode na predmet za čije propitivanje naprosto ne postoji izgrađena valjana prirodnoznanstvena metoda?“
Eto odmah potvrde (iako ne vjerujem da je kolegica Bijelić baš na to i mislila) o mogućnostima i sposobnostima djeteta od sedam do šesnaest godina. Pitanje odnosa humanističkih i prirodnih znanosti mi se čini ipak prekompliciran za mlade (neiskvarene – u smislu indoktriniranosti?) umove. Govoriti o metodološkim ograničenjima prirodnih znanosti, nije lako ni studentima treće godine filozofije, a kamo li djetetu…
„Evidentno je klerikalno teološko posezanje za ovim područjima čija je glavna namjera jačanje crkvenog utjecaja i moći, odnosno guranje crkvene ideologije u javne znanstvene i obrazovne institucije RH na račun sekularne znanosti, uključujući i filozofiju, što za posljedicu ima sustavnu diskriminaciju i jačanje klerikalnog utjecaja i privilegija na račun svih ostalih građana, osobito skupina koje Katolička crkva tradicionalno diskriminira.“
Nije da se ne slažem s ovom tvrdnjom (barem u manjem njenom dijelu), nego mi se čini neopravdanim unositi svoje osobno mišljenje (ili iščitavati) u motivaciju onog drugog. Kao da ja, koji sam sa strane ili izvana, definiram motive djelovanja nekog drugog (ne stupivši u izravni i iskreni dijalog s tim drugim kako bih otkrio – a ne unio svoje – istinske njegove motive). To sam spomenuo i na jednom okruglom stolu na kojem sam nedavno sudjelovao. Imao sam dojam da ljudi, koji su navodno slušali raspravu i mene kao dio iste, u stvari ne čuju mene nego svoje ideje i misaone konstrukte za koje drže da su moji (došli su na taj okrugli stol s idejom što ću ja reći i onda u cijelo vrijeme rasprave oni raspravljali sa svojim idejama o tome što ja govorim, a nisu raspravljali sa mnom…). Nema dijaloga tamo gdje sam ja došao s unaprijed definiranim stavom kojega će mi tek izložiti sugovornik, pa onda ne čujem njega, nego u stvari čujem sebe.
Za ovaj dio oko religijske kulture i onoga što ona može osigurati („Zar predmet religijske kulture, u okviru kojeg bi se učenici upoznavali s razvojem religije i različitim religijama (ali i s drugačijim životnim filozofijama), ne bi puno bolje pridonio upoznavanju različitosti od konfesionalnog vjeronauka na kojem se djecu uči da je jedna religija istinita, a svi drugi svjetonazori više ili manje pogrešni?“) bih se potpuno složio, no samo mi nije jasno zašto kolegica Bijelić već nije spomenula nauk II. Vatikanskog ekumenskog sabora koji je relevantan po ovom pitanju i potpuno je drugačiji od onoga kojeg kolegica Bijelić implicira Katoličkoj crkvi danas.
„Ne znam kako teologinja Gruenfelder nije upoznata s činjenicom da se Republika Hrvatska, potpisavši sa Svetom Stolicom Ugovor o suradnji na području obrazovanja i kulture, odrekla kontrole sadržaja i provedbe nastave vjeronauka koja je stavljena pod kontrolu crkvene hijerarhije i kanonskog prava.“
Ovo jednostavno nije istina (možda imamo problema s definiranjem nekih stvari, pa se nadam da će se pažljivijim iščitavanjem Ugovora to otkloniti…). U Ugovoru na području odgoja i kulture jasno stoji slijedeće:
- pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.
- koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koja iz toga proizlaze.
- održava kvalitetno i u skladu s propisima crkvenoga i državnoga zakonodavstva.
- što se ostaloga tiče obdržavat će odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i poštivati stegovne odredbe odgojne ustanove u kojoj djeluju.
- poštivati zakone Republike Hrvatske.
- u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.
- Visoke ugovorne strane zajedničkim će dogovorom rješavati moguća međusobna razilaženja koja se tiču tumačenja ili primjene odredbi ovoga Ugovora.
- U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.
Mislim da je u ovih nekoliko crtica koje su kopirane iz Ugovora sve bjelodano i jasno, te da sve što Crkva poduzima na temelju ovog Ugovora potpada također pod zakonodavstvo RH. Stoga slijedeći navod kolegice Bijelić ne drž vodu:
„U slučaju da jedna od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.”
U svakom slučaju, iznimno mi je drago da postoji ovakva prepiska (jedan vid javne rasprave) kojoj mogu dodati malo (ulja?) na vatru. Mislim da je važno da kao društvo nikada ne odustanemo od dijaloga (koji je uvijek, barem kako ga ja vidim, metoda a ne cilj!) kojim ćemo produbljivati saznanja o određenoj tematici i na taj način obogaćivati jedni druge.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 