Živjeti u suvremenom svijetu, a biti pripadnik jedne religije koja je u svojim temeljima izgrađena na nasilju, diskresitira čovjeka koliko i religiju, te uvelike izražava neprilagođenost suvremenom društvu koje inzistira na toleranciji i demokratičnosti. One religije koje u svojem nauku sadržavaju i trunčicu nasilja bivaju danas podvrgnute raznim kritikama i negativnim komentarima koji zahtjevaju napuštanje tih religija i njihovo potpuno odbacivanje. Jedan potpuno artikulirani zahtjev koji ide u tom smjeru dolazi od novog ateizma koji, nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. godine, zahtjeva dokidanje institucionalizirane religije u zapadnim demokracijama.
S druge strane, religije su same, a nadasve kršćanstvo, već i prije osjetile potrebu novog čitanja svojih svetih spisa, a pogotovo onih djelova koji progovaraju o nasilju, bilo božanskom, bilo ljudskom. Strahote i neviđena zlodjela dvadesetog stoljeća samo su još više učvrstile kršćanstvo da se odrekne nasilja kao sredstva provođenja Božje volje. U tom kontekstu je veoma važna gesta svetog Ivana Pavla II., koji je 12. ožujka 2000. godine javno molio Boga i ljude za oproštenje svih grijeha Katoličke crkve počinjenih kroz povijest. Time je Katolička crkva konačno skončala s nasiljem u Božje ime, ali i dalje njenim kritičarima ostaje inspirativno navoditi biblijske tekstove koji su puni nasilja, bilo onoga što ga ljudi čine u ime Boga, bilo izravno Božjeg nasilja nad ljudima.
Nasilje je u današnjem društvu sasvim nepoželjna pojava koja nije podložna toleranciji, ali o kojoj se ipak u javnim medijima, na konferencijama organiziranim od strane UN-a ili pak UNICEF-a, često govori, te se cjelokupna pažnja usmjerava na konkretne, pojedinačne izljeve nasilja, koje je ipak, paradoksalno, usprkos silnom nastojanju društva i pojedinaca toliko pristuno i zastrašujuće rasprostranjeno u društvu. Ističu se pozitivne vrijednosti na svakom koraku i uvodi se nulta tolerancija na nasilje među raznim skupinama ljudi – od vrtića, do nogometnih stadiona. Takvom mentalitetu je teroristički napad iz 11. rujna 2001. godine bio konačni pokazatelj kamo je potrebno (još) usmjeriti pažnju u spriječavanju nasilja. Riječ je o institucionaliziranim religijama zapadnog svijeta. Odjednom su tržište preplavile knjige takozvanih novih ateista koji glasno i sasvim agresivno zahtjevaju dokinuće religija.
Novi su ateisti upravo u religiji uvidjeli ključ i razlog nasilja (prvenstveno terorizma i sasvih konkretnih izljeva nasilja, primjerice onoga koje je pogodilo Francusku i Pariz 2005. godine kao i zadnja ostvarena prijetnja ISIL-a), te su u svojim knjigama tu razinu odgovornosti podigli s konkretne na apstraktnu (objektivnu), te su tako željeli pokazati kako su upravo religije odgovorne za dublje društvene podjele koje rezultiraju nasiljem. Svaki je vjernik u njihovim publikacijama smatran potencijalnim teroristom. Njih prvenstveno brine porast vjerskog fundamentalizma i religijska nesnošljivost koje mogu uzrokovati globalnu katastrofu jer je u temeljima religija mržnja prema ovom svijetu i jedna bolesna maštarija njegovog kraja u vatri (pok. Hitchens). Pojava globalnog terorizma inspirirana Islamom, kao i nasilne radnje kršćanskih fundamentalista, prvenstveno u SAD-u, mogle bi ići u prilog toj konstataciji o religiji kao uzroku svog nasilja, ali takav pogled je sasvim površan, jednodimenzionalan i u konačnici predstavlja ideološki pogled koji jedino u religiji vidi uzročnika sveg nasilja što jednostavno nije istina.
Nezaobilazna tema u suvremenoj kritici religija su sveti spisi koji obiluju nasiljem i opisom Boga kao iracionalnog nasilnika. Pogotovo je novim ateistima drago citiranje Starog zavjeta, a opisi kršćanskog Boga dostižu uistinu zahtjevne interpretativne napore. Za Dawkinsa, primjerice, Bog Starog zavjeta je vjerovatno „najneugodniji od svih izmišljenih likova: ljubomoran i ponosan na to; sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta; osvetoljubiv, krvoločan, etnički čistač; ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik.“ Sam Harris smatra da, iako je Islam odgovoran za globalni terorizam, kršćanska slika Boga nije nimalo bolja, te da je samo kršćanstvo „najrazornije, najštetnije i najviše natražnjačko.“ Za istog autora Biblija bestidno slavi nasilje, stoga zaključuje da „svatko tko vjeruje da Biblija nudi najbolje vodstvo koje imamo po pitanju morala, ima neke vrlo čudne ideje ili o vodstvu ili o moralu.“ Možda Christopher Hitchens ide najdalje i smatra da su sve svete knjige prepisane jedne od drugih, uopravo i iz razloga sadražaja istih jer sve progovaraju o nasilnom Bogu i svetom nasilju, te stoga zaključuje da su sve objavljene religije iste, i kada društvo shvati obamne samo jedne religije, i sve će obmane drugih religija biti jasne.
Suvremeni zahtjev nenasilja baca kritičko svjetlo na institucionalizirane religije Zapada koje u svojim svetim tekstovima sadrže opise božanskog i ljudskog nasilja, te ih ujedno donekle diskreditira i prvenstvo daje nekim istočnjačkim tradicijama koje, uvezene na Zapad, čine okvire new ageovske duhovnosti čija je temeljna crta usklađenost s liberalnim svjetonazorom i potrošačkim mentalitetom, a koja opet u sebi ne sadrži toliko božanskog nasilja. Stoga je potrebno vidjeti kako se kršćanstvo ophodi s nasiljem koje je sadržano u Bibliji i kako suvremena teologija interpretira te tekstove i nasilje u ime Boga.
Promatrajući Bibliju kao cjelinu, često imamo osjećaj da se tu radi o dvije gotovo nepovezive tradicije koje isključuju jedna drugu jer je nasilje Starog zavjeta gotovo u potpunosti anulirano u objavi Novog zavjeta. Kao da su po pitanju nasilja Stari i Novi zavjet isključivi. No, ono što je posrijedi i što objašnjava takav utisak je sama obajva (odnosno, njena povijesnost) koja se kao proces Božjeg samoočitovanja događa u konkretnom vremenu i prostoru, te donekle biva uvjetovana čovjekom i njegovom konkretnom kulturom. Rast objave do punine u Kristu s jedne strane, i ljudsko shvaćanje objave koje je se također razvijalo, s druge strane, daju okvir unutar kojeg je moguće Bibliju promatrati pod vidom jedne skladne cjeline.
Objava Starog zavjeta odvijala se tijekom iznimno dugog vremenskog razdoblja. Ona prati život Izraelaca u konkretnim povijesnim i kulturološki uvjetovanim situacijama i okruženju koje bismo mogli opisati kao nasilju sklono i podložno. Stoga i ne iznenađuje mnoštvo svetopisamskih tekstova Staroga zavjeta koji govore o nasilju jer je ono bilo svakodnevnica i nešto svepisutno što je bilo pripisivano čak i božanstvima i njihovom svijetu. U Starom zavjetu imamo otprilike šestotinjak tekstova koji govore o ljudskom nasilju, a oko „tisuću tekstova govori o tome da Bog strogo kažnjava krivce i osvećuje nasilije. Starozavjetna je povijest puna nasilja koje djeluje u svim pravcima.“ (Schneider) Nasilje u Starom zavjetu, gledano onako površno i bez nekog dubljeg poznavanja povijesnih prilika i nekog teološkog osvrta na isto, može izgledati (i jest) iracionalno i neopravdano. No, čim u obzir uzmemo širi i dublji pogled, uočavamo jednu drugu, donekle racionalno opravdanu stvarnost. Mjesta koja govore izravno o Božjoj srdžbi i nasilju, u Starom zavjetu možemo podijeliti na četiri skupine koje upućuju na razvoj starozavjetne slike Boga od onoga koji sam djeluje nasilno, do onoga koji sam trpi nasilje i ne želi na njega reagirati. Slika nasilnog Boga u Starom zavjetu pripada donekle i ratničko – nomadskom mentalitetu Izabranog naroda (barem u njegovim plemenskim počecima), tako da Karen Amstrong smatra da je Jahve prvotno bio plemenski Boga rata (K. Amstrong) čija će sama transformacija u simbol transcendentalne moći biti donekle nasilan prces praćen bolom i borbom. Tu transformaciju uvelike obilježava i institucija Saveza ili slobodnog izabiranja Božjega sebi naroda, prema kojem se onda postavlja zaštitnički, te nerijetko nasilno djeluje prema njegovim neprijateljima. To se posebno očituje u vremenu izraelske borbe i okupacije kaananske zemlje koju im je Bog dao u posjed. Veoma je važna forma svetog rata koja je usko povezana s liturgijom jer se narod okuplja i na taj način uprisutnjuje Boga koji ga vodi u bitku. „Od najranijih početaka rat je bio uključen u teološku interpretaciju biblijske hermeneutike jer je predstavljao iskonski topos iskustva Jahvine opredjeljenosti za pravdu i pravo na vrlo konkretan način, a s druge strane iskustva tako zauzetoga Boga predstavljala bi i prava vjerska iskustva iz perspektive naroda.“ (B. Luić) Mnoštvo je ovakvih prikaza ratova u kojima Bog ima glavnu riječ i uglavnom svi pripadaju najstarijim slojevima biblijskih tekstova. Slika nasilnog Boga usko je vezana uz povijesno – društveni kontekst u kojem se nalazio Izabrani narod. Kada je trebalo osvajati zemlju, Jahve je bio Bog rata. Kada je napokon uspostavljeno kraljevstvo, ulogu vođe preuzima kralj i organizirana vojska koja djeluje uz Božji blagoslov. U vremenima kada Izrael krši norme Saveza, Bog ga pripušta okolnim narodima koji ga potom osvajaju. I samo ustoličenje Jahve kao jedinog Boga židovskog naraoda (monoteizam) prošlo je kroz nasilje i nasilne akcije pojedinih proroka (primjerice Ilije), kraljeva i svećenika, kao i samog Boga koji se, takoreći, morao izboriti za sebe, kao što je to bio slučaj i sa Izabranim narodom koji je nasilnim putem morao sebi osigurati prostor egzistencije.
Novi zavjet, iako u potpunosti prihvaća nenasilnu poziciju, ipak progovara i o nasilju, prvenstveno u apokaliptičkim tekstovima, u govoru o sudu svijeta i konačne bitke opisane u Otkrivenju. Također, sadržaj novozavjetnih tekstova kao da je ograničen nasiljem – na početku pokolj nevine dječice, a na kraju konačna bitka i poraz Zvijeri, dok središnji dio čini nasilje razapianjanja. Ono što ipak treba uočiti je uloga koja se u svom tom nasilju dodjeljuje Bogu koji se stavlja na stranu žrtve, jer „umjesto perspektive progonitelja, evanđelja zauzimaju perspektivu žrtve.“ (M. Volf) Ako je Bog konačno progovorio osobno u Kristu, onda je i jasno njegovo opredjeljenje kada je u pitanju način njegova osobnog djelovanja u svijetu. No, neki kritičari kršćanstva i u objavi Novog zavjeta vide polagano pripremanje kozmičkog terora koji označava konačno uništenje ovoga svijeta. Razlog tog kozmičkog terora bio bi u Božjem sudu koji označava osudu grijeha i njegova začetnika, te uništenje istoga.
Bogu se svidjelo, kaže dogmatska konstitucija o božanskoj obajve Drugog vatikanskog sabora Dei Verbum u broju dva, da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje ljudima koji po Kristu, a u Duhu Svetom imaju prisutp k Ocu čime postaju zajedničari božanske naravi. Ta objava, započeta s praocima, a dovršena u Kristu, događa se djelima i riječima koji su iznutra povezani jer riječi tumače Božja djela u povijesti spasenja, a djela očituju i potkrepljuju božanski nauk (DV 2). Objava se razvija, raste, mogli bismo reći dvostruko. Naime, raste ljudsko shvaćanje Božje volje i tumačenje njegovih djela u povijesti, dok se ujedno događa i pojačavanje intenziteta same objave jer u konačnici Bog osobno progovara u Kristu, te na taj način zaključuje svoju samoobjavu pokazavši nam svoje pravo, istinsko lice. Upravo zbog ovog dvosmjernog (dijaloškog) karaktera objave, jer čovjek nije tek pasivni promatrač i primatelj objave, nego u njoj aktivno sudjeluje pristajući uz nju posluhom vjere (DV 5) ili ju odbacujući, možemo razumjeti supostojanje raznih slika i predodžbi Boga, kao i različitih poimanja njegove uloge u svijetu i odnosa prema čovjeku. No, sve se to dokida (stavlja u drugi plan) objavom Novog zavjeta u kojem nam Bog, osobno i nedvosmisleno kaže tko je i kakav je uistinu, te taj događaj Isusa Krista postaje ključ čitanja cjelokupne objave koja u sebi sadrži, od svojih početaka, kontinuitet objave nenasilnog Boga.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 