Završilo je božićno liturgijsko vrijeme. Pravi liturgijsko-teološki moment da nešto napišem i o krštenju, tom sakramentu početka, budući je završetak božićnog vremena obilježeno blagdanom Krštenja Gospodinova. No, prije nego se upustim iznijeti ukratko teologiju krštenja, zadržao bih se malo više na tom blagdanu koji, ne znam je li tako kod vas ostalih, kod mene uvijek iznova potiče ono pitanje zašto. Zašto se Isus krstio (ili dao krstiti)?
Kako bih izbjegao izravni odgovor na ovo dijelom krivo postavljeno pitanje, a upučujući upravo na ovu malu kategoričku pogrešku, krenut ću od jezika i semantike (ipak mi je L. Wietgenstein jedan od dražih filozofa…). Oduvijek sam se čudio ljudima koji, bilo u svakodnevenom govoru ili u raznim govorenjima na stručnim i manje stručnim skupovima, ne uviđaju važne razlike između uzroka i razloga, između pitanja zašto i radi (čega). Tu sam razliku oduvijek osjećao i sebi posvješćivao, a upravo sam nedavno i pronašao (jer prije nisam ni tražio) zadovoljavajuću formu objašnjenja. „Radi je prijedlog i veznik kojim se izriče namjera i cilj radnje, a zbog je prijedlog i veznik kojim se izriče uzrok.“ Radi se dakle o dva poprilično različita značenja ovih dvaju prijedloga i veznika. Jedan usmjerava našu pažnju u prošlost, a drugi u budućnost. Jedan izriče/označava namjeru (koja se može smjestiti doduše i u prošlost, ali je uvijek usmjerena nečemu što će (tek) biti) i cilj, drugi uzrok (i vjerovatno povod koji predstavlja konkretan prijelomni događaj/moment nakon/u/tijekom kojega se događa (pro)uzročen događaj) koji dovodi do ostvarenja željene namjere ili cilja.
Stavljeno u ovaj kontekst, pitanje o tome zašto se Gospodin krstio dobija svoje teološko mjesto koje ću samo okvirno naznačiti. Ako uzmemo strukutru ili model razumijevanja ovog konkretnog događaja kao uzrok–povod–razlog, onda na postavljeno pitanje možemo odgovoriti slijedeće: Isus se krstio kako bi svoj božanski identitet (koji je uzrok) obznanio u događaju teofanije (povod očitovanja identiteta koji je uzrok samog događaja) koji je rezultirao jasnim navještajem (što je konačni cilj ili namjera događaja): „Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.“ Prema ovom modelu objašnjenja dgađaja Gospodinovog krštenja imamo dakle uzrok–povod–razlog ili identitet–teofaniju–navještaj. Uzrok ovog krštenja je Isusov božanski identitet kojega smo u ovom božićnom vremenu intenzivnije razmatrali u njegovoj skrovitosti betlehemske štalice i jaslica. Konkretni povod samog događaja je teofanija koja ukazuje na namjeru i cilj krštenja, a to je navještaj Radosne vijesti. Važno je naglasiti ovaj vremenski uzročno-posljednični tijek događaja, koji se u ovom slučaju teološki može i mora promatrati kao singularan, tj, kao neodjeljiv od sva tri momenta predloženog modela. Uzrok, povod i razlog ovog krštenja postaju jedna točka prostor-vremena koja ujedno ukazuje iznad prostor-vremena. Ta točka je osoba Isusa Krista. I upravo je to ono što fundamentalno obilježava svako krštenje, svaki sakrament Crkve danas u vremenu i prostoru. Uzrok, povod i razlog sakramenta je jedna osoba, jedna točka u prostor-vremena koja ukazuje na procjep unutar same stvarnosti, samog prostor-vremena, procjep koji nam daje uvid u ono nad-prostor-vremensko.
Suvremena idelologija i filozofski pristup stvarnosti koja nas okružuje, svim se silama nastoji nametnuti kao ona koja poštuje prostor-vremenski tijek događaja naslaganih na uzročno-posljedični lanac koji poštuje uočavanje diskontinuiteta i razlike između uzroka, povoda i cilja/razloga. Točnije, ona se trudi ukinuti kategoriju razložnosti (ta evolucija je siljepi urar i prirodna znanost nam ne dopušta da u nekom uzroku uočavamo razloge i ciljeve), a time ukida i kateogiju smislenosti. Ostaje samo na zašto (u vidu uzroka), ili još točnije, na pitanju kako. I onda mi se danas čini da smo i mi unutar Crkve prihvatili ovaj pristup i ovo odbacivanje kategorije razložnosti i smisla. To se najjasnije vidi upravo u našem shvaćanju sakramenata, napose krštenja, krizme, euharistije (i braka). Razlog tome je praktični smisao ovih sakramenata, tj. njihov utjecaj na praktične živote vjernika.
Krštenje je prvi sakrament kršćanske inicijacije, točka/događaj u kojem je sadržan jedan početak vjerničkog života. U njegovoj liturgijskoj, teološkoj i pastoralnoj kompleksnosti sadržan je, mogli bismo tako reći, čitav nauk i život Crkve. Izvorna jedinstvenost sakramenata krštenja, krizme i euharistije upućuje upravo na ovu zadnju konstataciju (uzgred budi rečeno, ovo jedinstvo ovih triju sakramenata danas je prisutno u pravoslavnim crkvama). Danas je, što zbog pastoralne prakse, a što zbog ostalih relevantnih čimbenika, ovo jedinstvo raspoređeno na duži period koji predstavlja razdoblje inicijacije koje završava sakramentom krizme.
Možda najdublju teologiju krštenja možemo pronaći u psvlovskim spisima i njegovoj teologiji opravdanja. Ono što treba naglasiti je slijedeće: krštenje pretpostavlja vjeru, vjera pretpostavlja (u „naravnom“ proteku stvari i vremena – dakle, bez nekih nad-naravnih događaja) navještaj i poduku (Dj 8, 35-38), a sve skupa označava inicijaciju. Kada, dakle, izgubimo navještaj iz vida, cjelokupno kršćanstvo i Crkva padaju u vodu. Postaju besmislena (obredno-ritualna) ljuska ili oblik/forma života. Postaje, kao nažalost i sakramenti danas, prazna obredna forma, ispražnjena svojeg sadržaja, lišena one točke koja upravo u/kroz/po/na prostor-vremen (onoj točki prostor-vremena gdje se nalazi osoba Isusa Krista) nadilazi sam prostor i vrijeme. Sakramenti postaju obredi i rituali koji nemaju svoje teološko uporište, svoj eklezijalni kontekst (iako se događaju u crkvi) ni svoju vertikalnu kretnju. Nadam se ovoj temi i ujedno problemu posvetiti jedan od skorih tekstova ovdje na blogu…
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 