Nova godina počela je u nedjelju 1. prosinca jutarnjom svetom Misom. Iako će neki, kojima je draže, a i sami se drže ne ovog tehničkog poimanja vremena nego onog prirodnog u kojem dan traje od zalaska do zalaska sunca, reći da se „prijelaz“ dogodio u subotu navečer. Ono što je meni osobno jako zanimljivo u liturgiji Crkve, pa onda i u samom poimanju liturgijskog vremena, jest završetak godine velikom proslavom Krista kralja. I upravo su završetak i početak liturgijske godine tako tijesno sjedinjeni kao da Crkva želi reći samo jedno: Krist jest jučer, danas i sutra! Dvije najudaljenije točke na kružnici su ujedno i one najbliže jedna drugoj.
Čini mi se da je upravo došašće vrijeme koje tako očigledno u prvi plan stavlja inkulturacijsku snagu kršćanstva koje, uzimajući sekularne ili poganske forme pojavljivanja nekog profanog sadržaja (pa i onog božanskog), udahnjuje Novi život i novi Sadržaj (Lk 5,38?) u već postojeće obličje ili formu. Uzmite samu grčku riječ Parousia, koja je u grčko-rimskom svijetu značila carevu prisutnost ili njegov dolazak/pohod određenom mjestu, njegov službeni posjet. Pavao ju, a onda i Ivan, koristi da označi i naznači Slavni Kristov dolazak, te tako usmjerava naše živote u iščekivanje, čekanje. I mi sada u vremenu došašća ili adventa (latinski adventus, dolazak) upravo čekamo i strpljivo iščekujemo, ali ne samo ono što također ukazuje na inkulturacijsku dimenziju kršćanstva koje je donekle preuzelo rimsku formu svetkovine Dies natalis Solis Invicti (a to bi bilo povijesno rođenje Krista koje prikazujemo jaslicama), nego još više drugi slavni Kristov dolazak. Zašto, što i kako čekati? Jednostavan odgovor daje nam upravo Crkva i u svojoj liturgiji i u svojem poimanju vremena: čekamo Krista kralja, svetkovinu (ali ne samo svetkovinu) kojom završava godina. Ali mi nismo ljudi koji volimo jednostavne stvari. Nama treba nešto više, ozbiljnije, kompliciranije.
Često mi se čini da mi težimo, odbacivši jednostavnost koja nam je pružena na dlanu i bez ograda, prihvaćati one stvari koje nam se čine zanimljivijima, interesantnijima, kompliciranijima, nedostižnima i zabranjenima (Post 3,6), dok ne uočavamo kako se malo po malo, ali skroz sigurno, udaljujemo od Izvora, Života i Puta koji nam je tako jasno ucrtan na karti našeg (barem vjerničkog) života. I upravo ova naša težnja nas danas odvlači dalje od Krista.
Danas svjedočimo tome da je i svijet poduzeo svoje inkulturacijske poteze, te nam tako prvo ne dopušta čekati (Božić je već tu u reklamama i dućanima), a onda nam ne da ni dočekati Krista kojeg je protjerao iz našeg blagdanskog ugođaja. Ovo samo ukazuje na to da je proces inkulturacije po sebi ambivalentan, odnosno, neutralan u svojoj naravi te se može primijeniti u raznorodnim situacijama/slučajevima (mene osobno jako zanima, a samim time sam i nešto čitao oko toga, komunizam kao religija, ili pak nogomet kao religija).
Inkulturacijska, odnosno, evangelizacijska (danas već neko vrijeme govorimo i o novoj evangelizaciji) nastojanja Crkve (Mistično Tijelo Kristovo sa svim Njegovim udovima) danas mi se čine plaha, sramežljiva i, jednako ako ne i najvažnije, u velikoj mjeri promašena, odnosno, neprilagođena svijetu, društvu i čovjeku koji danas živi svoj život. Hijerarhija Crkve se zatvorila sama u sebe te i mnogi naši biskupi ne vide dalje od svojeg nosa. Klerici u strahu i s velikim nepovjerenjem strepe pred laicima (vjernicima) koji, reflektirajući svoju vjeru i svoj konkretni život, a osluškujući poticaje Duha (1. Sol 5,19) žele, mogu i hoće djelovati na svakom području života, no često i sami svjesni svoje nespremnosti i neznatnosti ostaju pasivni. Znam da je ovo izrazito paušalna i svakako da do kraja nije utemeljena ocjena evangelizacijske i inkulturacijske djelatnosti Crkve, ali ona predstavlja jedan pokušaj rušenja mentalnih, duhovnih pa onda i materijalnih barijera i prepreka koje smo sami izgradili Tijelu. Ne radi li to isto i naš Pastir danas?
Stoga neka ovaj advent/došašće, uistinu bude usmjeren paruziji, a to može biti jedino ako iskreno vjerujemo. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. Zašto stvari komplicirati?
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 