Izlazak sunca

Kada ste zadnji put gledali izlazak sunca?

Kako sam odlučio spavati manje, zadnje vrijeme se budim oko 6, i budući je vrijeme izrazito naklonjeno dugim šetnjama, već nekoliko dana na obali mora dočikam izlazak sunca. Zanimjlivo je to kako na percepciju izlazka sunca utječu tako svakidašnje i relativno banalne stvari poput sna kojega si sanjao trenutak prije buđenja, sjeta ili koji drugi osijećaj, ili pak vremenska prognoza. Gledati izlazak sunca kada je potpuno vedro, bez sumaglice i malih ali upornih oblaka, nije isto kao i gledati izlazak ukoliko sumaglica ili oblaci postoje.

U prvom slučaj sunce izlazi skokovito, nenadano, odjednom. U trenutku proviri samo centimetar iza planine i već dok nisi postao potuno svjestan da sunce izlazi, ono je već gore, slobodno od tla. Tada uglavnom shvatiš da te peku oči i da i nije baš pametno gledati u sunce izravno. Ljudi su to davno shvatili, a Platon je to dobro prvi opisao u svojoj prispodobi o špilji…

Drugi slučaj  izlazka sunca također ima svoje čari i ljepote. Kako se nazire mala sumaglica i pokoji oblak, sam trenutak izlazka sunca ne može se sa sigurnošću detektirati. Još i prije samog izlazaka, sunce “zapali ” okolne oblake i sumaglicu svojim sjajem, tako da se cjelokupan obzor izlazećeg sunca koje još nije provirilo iznad planine zapali i užari. Odjednom uočiš sunce kako ponosno stoji iznad planine koja ga je rodila i oblaka koji su sada poprimili bijelo-ružičastu boju svježeg proljetnog jutra usred jeseni. Iako je ovaj izlazak poetičniji i romantičniji, čovjek se osjeti prevarenim i izigranim. Kao da je sva ta ljepota sakrila onu “pravu stvar” zbog koje sam tu gdje jesam.

Rasprav o pobačaju na TV Jadranu

Čemu se sada prikloniti i koji izlazak sunca izabrati (kada bismo mogli birati?) kao onaj koji je bolji? Onaj koji dolazi iznenada, ostavlja kratkotrajno čovjeka bez daha i izaziva bol u očima, ili onaj koji traje kudikamo duže, izigleda poetičnije i ostavlja dojam nesigurnosti? Koliko to god mazohistički izgledalo, kada sam u prilici birati između dvije relativno slične stvari (kao što su ovi izlazci sunca), biram onu koja uzrokuje više boli, a manje laži.

Dana 11. studenog 2015. godine sam u emisiji TV Jadrana “Osvrt” razgovarao s gospođom Mirjanom Kučer, iz feminističke udruge Domine, o pravu na abrotrus/pobačaj. Emisiju koja je svoj prvi dio posvetila toj temi i našem razgovoru, možete pogledati na ovom linku koji je gore istaknut.

Rekao sam ono što sam mislio i stojim iza svake riječi, s time da potpuno razumijem suprotni stav. Razumijem ga ali mi je potpuno neprihvatljiv. Zašto? Pa iz istog razloga zašto radije biram prvi izlazak sunca umjesto drugoga.

Rasprava o abortusu (barem kada je Sud za ljudska prava u Strasbourgu u pitanju, i barem oni slučajevi koje sam pogledao dok sam se pripremao za emisiju) više naliči na izlazak sunca opisan u drugom slučaju. Lako je zapaljiva i prije nego se dotakneš same srži problema (ako se samu srž problema uopće i dotakne…). Traje duže nego što bi trebala, izgleda poetičnije, romantičnije i ljepše jer je snažno nabijena emocijama i viteškim suprostavljanjem mišljenja te, naravno, ostavlja dojam nesigurnosti jer uvijek misliš da si još nešto mogao reći, ili reći mnogo jasnije i konciznije. Kao i kod izlazka sunca, rasprava o abortusu počinje prije i traje duže nego što uistinu jest, a onda odjednom vidiš da je stvar prošla, već postala povijest i da jednostavno nisi shvatio/uhvatio bit (stvarno vidio izlazak sunca). Shvatiš u jednom trenutku da si izigran i da sve to što se događalo nije prava stvar jer je ljepota ugođaja, argumenata i nadmudrivanja s drugim i drugačijim sakrila tu pravu stvar/sunce/ljudski život.

Zato smatram da rasprava o abortusu, kada želimo sagledati pravu stvar koja je u pitnju, kao i kada gledamo sunce izravno kako izlazi iza planine, mora boliti. Mnogo. Tada je ta bol pokazatelj istinitosti i rasprave i autentičnosti onih koji raspravljaju, i s jedni i s druge strane.

Svijet bi bio mnogo ljepši kada bismo svi manje izigravali jedni druge, a najviše sami sebe, i kada bismo podnosili i dijelili svoje bolove i boli drugih. Uzajamno! Drugačije ne ide.