Nedjeljnja čitanja (1)

11. listopada 2015. Mk 10, 11-30

Nedjelja kao svaka druga. Misa kao svaka druga. Mnogi (mladi) odlaze u crkvu jer su ih drugi (uglavnom stariji) prisilili, mnogi jer ide se, mnogi jer su navikli, a neki i malobrojni jer su gladni. Gladni Riječi Božje i Kruha.

I tamo se ponavlja uvijek isti ritual na koji smo svi navikli, što je uobičajeno. I to što se tamo neka čitanja svake nedjelja mijenjaju, postalo je uobičajeno. I to što će nam sada popovi s olatara radije govoriti za koga da glasamo, ili kad dođu i prođu izbori, kako ovaj svijet nevalja i kako ide k vragu…postalo je uobičajeno. Ništa se revolucionarno tih nedjelja ne događa, misa ko misa. Kako glup način provođenja nedjeljnog jutra. Ja, da sam jedan od te mase ljudi kojima je svaka nedjelja ista, svaka misa ista, ne bih to mogao podnijeti. Jednostavno bih prestao ići, dolaziti, slušati i gubiti vrijeme nizašto. Ljude mogu donekle ipak i razumjeti, ali svećenike ne.

Danas je Riječ bila jako zanimljiva, skroz aktualna (kao što je i uvijek slučaj), ljudima bliska i pogodna da ih šokira. Ja stvarno ne znam koliko je svećenika danas šokiralo svojom propovijedi ljude koji su došli u crkvu jutros. A stvarno me zanima.

Ono što nam govori današnja Riječ jest to da postoje dvije logike, dva puta. I jedan od ta dva puta traži način kako baštiniti život vječni. Drugi put jest upravo život vječni. Što mi je činiti? Zanimljiv odgovor: ne čini! Ko je tu lud? Dolazim pitati know-how ostvarenja svojeg životnog cilja, onoga čemu je cijeli moj život usmjeren, a dobijem odgovor da ne činim to i to. Pa to sam znao i sam, valjda. Ok, onda mogu zaključiti da ne činim nešto i da mi je to dovoljno? Ne. To nije dovoljno. To je samo prvi level u ovoj životnoj igri. I taj level nije ništa novo – niti u ovoj situaciji, niti kada je Mojsije razbio Ploče, pa se morao vraćati opet po njih na brdo. To je ono što mi ljudi jednostavno jesmo i do čega i sami možemo doći.

E, kada dođemo do onoga što nam je činiti, onda nastaju problemi. I možda to nije samo slučaj s devama i iglama, odnosno s bogatašima i životom vječnim, nego sa svima nama… Možda jednostavno nismo sposobni činiti. Možda se trebamo odreći činjenja? Ovo se vjerovatno čini besmislenim… a možda i jest.

U današnjoj Riječi tako imamo Nekoga tko pita što mu je činiti da baštini život vječni. Odgovor je: ne čini ovo, ne čini ono… (druga od dvije Ploče). I Bogu hvala da smo kao ljudi skloniji ne činiti nego činiti. Prolazimo prvi test. Problemi nastaju kada trebano učiniti samo jednu stvar (prva od dvije Ploče), i ona ne mora biti tako konretizirana ili doslovno shvaćena. U prvom čitanju je predstavljana mudrost. „A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.“

Tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje…