Teodiceja

Teodiceja je sasvim ljudski pokušaj spekulacije i razmišljanja, pa čak i strategija obrane Boga (koji je po filozofskim i religijskim načelima NUŽNO dobar, svemoguć i sveznajuć) od raznoraznih optužbi koje se ondnose uglavnom na pitanje zla u svijetu. Zadnja optužba koja vapi u nebo je ova slika koja govori više od 100 000 riječi…

Kada se slegne emotivna oluja koju ova i slične slike pokreću u nama, i to sasvim opravdano, možemo prionuti pomnom razmatranju upravo ove slike. I još o gotovo bezbrojnom mnoštvu ovakvih slika.

Kako ljudi reagiraju (pretpostavljam da je emotivna reakcija kod svih ista) na ovakve događaje, na ovakve slike? Društvene mreže, razni komentatori i obični ljudi, svi se ovih dana referiraju na ovu sliku s jako mnogo pitanja, a mnogi od njih u priču odmah uključuju i Boga. I tako i treba biti. Oni koji vjeruju smatraju da Bog vodi ovaj svijet, da ga drži u svojoj ruci – da brine o njemu o da je na neki način uključen u unutarsvjetska zbivanja. I upravo otuda glavno teodicejsko pitanje: ako je Bog DOBAR, SVEMOGUĆ i SVEZNAJUĆ, a navodno prisutan u svijetu kojega je on stvorio i kojim upravlja, otkud ovakva slika, ovakav događaj? Čitajući nekoliko komentara ateističkih prijatelja, pa i onih koji su neutralni (a ovakve slike i implikacije koje one sa sobom inherentno nose stavljaju tu neutralnost u pitanje), postaje sasvim jasno i razumljivo zašto su ti ljudi ateisti ili neutralni (agnostici) po pitanju Boga. Smatram da niti jedna zdrava osoba ne može (p)ostati vjernik uz ovakve slike i događaje a da zadrži svoj koncept Boga, ako nije preživjela Križ. Ateizam postaje sasvim opravdan, dapače, postaje imperativ, ukoliko smo kao ljudska bića pristali na nutarnji integritet, jedino ako promatramo svijet i Boga u njemu bez Križa.

Kako to izgleda bez Križa?

Ako je Bog po definicij dobar, svemoguć i sveznajuć, a očigledno postoji zlo u ovom svijetu (u teologij i filozofiji razlikujemo metafizičko, fizičko i moralno zlo, ali o tome valjda drugom prilikom…), tu nešto ne štima. Ako je Bog dobar, onda bi trebao nešto napraviti da dobro nadvlada zlo i da se ovakve slike više nikada ne ponavljaju (a nažalost ponavljaju se iz dana u dan…). Možda jest dobar, ali ne može napraviti ništa po pitanju zla…? Ali onda nije svemoguć (a zanimljiva stvar s tim Bogom je da ili ima sve atribute ili ih nema uopće.. budući je on actus purus a ovaj latinski pojam označava apsolutno savršenstvo Božjeg bića) jer, opet očigledno, ne može ništa napraviti s tim zlom… Možda, reći će neki prepobožni, možda on u stvari ne zna da to zlo postoji u ovom našem svijetu? Možda, ali onda nije sveznajuć. Problem s tim zlom je dakle taj što Boga stavlja u neugodnu poziciju, pa onda Bog treba nas odvjetnike kako bismo umovanjem barem djelomično zamutili vodu… I najdalje do čega smo došli jest to da možemo reći: ok. Bog jest dobar i sveznajuć, pa zna da postoji zlo u svijetu koje ne želi jer je dobar, ali nažalost ne može ništa puno napraviti po tom pitanju jer, eto posotoji ta sloboda koja je uzrok i početak zla (moralnog zla, da ne bude zabune). Ili pak: da. Bog jest sveznajuć i zna za to zlo, ali je i svemoguć pa ga može rješiti kad god to poželi, ali budući da mi to zlo trpimo, Bog očigledno nije dobar i ne želi to napraviti (lišiti nas zla). Ili treći klasični odgovor: Bog jest dobar i jest svemoguć, ali nažalost (jer je zlo očito u svijetu) ne zna da ono postoji, pa što bi On rješavao problem koji za njega ne postoji?

Ovako predstavljen Bog ni meni nije drag, pa kako će biti ostalim ljudima koji se nazivaju ateistima…? Bog ili ima sve atribute zbog svoje apsolutne savršenosti, ili nema ni jedan, odnosno ili Njega nema. Ateizam je, kako rekoh, u svijetu bez Križa, jedini logičan i razumski opravdan stav.  Kakvu razliku unosi Križ u cijelu priču?

Svijet u kojem postoji Križ može biti dvoznačan. To može biti Križ koji je negdje daleko i davno, Križ koji nema ama baš nikakve veze s mojim životom, s mojim stanjem u svijetu. Tada je Križ još jedan u nizu religijskih mitskih elemanata, simbola ili događaja koji su se dogodili jaaako davno. Komparativna analiza svih religija upućuje na to da sve one ophode jako sličnim elementima i sve imaju svoje posebnosti (jeste li znali da je kršćanska biblija 70% židovske tore, a muslimanski kuran 70% kršćanske biblije?) koje ih čine različitima. Križ je tek ta posebnost kršćanstva, ništa više…

Postoji i svijet u kojem taj Križ označava (ili još bolje, jest) polugu kojojm je sve što postoji pomaknuto, promjenjeno. Percepcija, osjeti i osjećaji, modeli mišljenja, kategorije, odnosi… Sve. Svijet u kojem je Bog, koji je taj svijet stvorio, kojega drži u svojoj ruci i kojim upravlja,  pribijen na drvo – bespomoćan i spokojan. Mrtav baš poput djeteta na slici. Bog koji je niti dobar, niti svemoguć, niti sveznajuć. Bog koji je mrtav.

Smisao patnje. Salvifici doloris i Felix culpa idu skupa!