Prošlu nedjelju slavili smo svetkovinu Presvetog Trojstva. I to mi se čini sasvim dovoljno reći da svatko valjda tko ovo čita zna o čemu se radi – muka za naše vrle propovjednike. Bogu hvala na Augustinu i drugim Ocima pa i tada možemo nešto suvislo reći, iako mi se čini, a tome ću posvetiti puno prostora ovdje kroz vijeme koje je pred nama, da propovjedi naših dušobrižnika, svećenika i biskupa često i u vremenu kroz godinu pričinjavaju svojevrsnu muku i nelagodu. (Ako se kome da tražiti i pročitati jedan moj članak u ovom zborniku radova – a naslov je i više nego šokantan – neka slobodno izvoli. Naslov članka je Zloupotreba ambona? Kada crkvena hijerarhija propovijeda ideologiju) https://www.scribd.com/doc/247162616/Religija-Odgovornost-i-Tranziciona-pravda
Uglavnom, propovijed će biti tema nekih skorih tekstova, a sada bih ovdje kratko podjelio jednu zanimljivu zgodu. U nedjelju dakle, kako je bila svetkovina Trojstva, svećenik čita antifonu prije Evanđelja “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu…” a barem pola crkve upada “Kako bijaše na početku…” i onda su, vidjevši da je ovaj nastavio čitati nešto drugo, ponizno ušutili. Iako se ovo može činiti simpatičnim, mene je ipak duboko potreslo i nagnalo na razmišljanje koje ovdje želim podjeliti.
Vjerjem da svi znamo za Pavlovljev uvjetovani refleks (klasično uvjetovanje). Znači da pas počinje sliniti kada se upali svjetlo ili kada začuje zvuk zvona (najčešće se radi o ova dva slučaja), a ne tek kada vidi ili osjeti hranu. To znači reagirati (uvjetovano nagonski) kada nemaš realni objekt na koji bi trebao reagirati. Pas počinje sliniti bez objekta (hrane) koji inače (nagonski) potiče njegovu slinu. E sada, kod ljudi je potrebno malo konkretnije kontekstualizirati stvari. I odmah moram reći da je ovaj tekst uvelike nepromišljen, nastao u jednom dahu kao reakcija na ono što se te nedjelje dogodilo u crkvi.
Ljudi, budući su samosvjesna bića, mogu kontrolirati svoje prirodne nagone, pa za njih (nas) ne vrijedi izravno i doslovno ono što se događa sa ostatkom živoga svijeta. Što je svijest (ili samosvijest) je drugo pitanje, a ono što je važno jest naravna ljudska sposobnost kontroliranja priodnih nagona. Opet, ono što se dogodilo jučer pokazuje da možda stvari i nisu tako jasne kako se čine. Ili upravo ukazuje kako stvari jesu takve kakvima se čine, samo mi to sebi ne želimo prznati.
To što je bar pola crkve nerezonski (dakle skoro potpuno nesvjesno) odgovorilo svećeniku kada nisu trebali 8i što nisu trebali), govori mi da su ti ljudi tu uvjetovani. Reagiraju na principu Pavlovljevog refleksa – klasično uvjetovani. Bez razmišljanja reagiraju, pri čemu ne uzimaju u obzir kontekst u kojem se njihova reakcija odvija (da nije nesvjesna? Pa zar katolik na Euharijstiji ne bi trebao biti svjestan onoga što se tu događa?). To samo znači da ni sami nisu svjesni konteksta, tako da je skroz upitno koliko i kako su prisutni u tom kontekstu (ovog puta se radilo o slavljenju Euharijstije), što onda povlači pitanje koliko su katolici u nas uopće svjesni konteksta u kojem žive, djeluju, miču se i jesu. Ili to znači da ih je bar pola nesvjesno, katolički uvjetovano, indoktrinirano ili već što, pa onda ni od društva (u kojem je 86% katolika, dakle pola njih je 40tak% društva) ne možemo ni očekivati ništa drugo nego samo uvjetovanu, nesvjesnu i nekontekstualiziranu reakciju (poput primjerice glasanje za HDZ na svakim izborima)? Neka za sada ostane ovaj upitnik na kraju s jednom još kritičkom notom: a što je s klerom?
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 