Događaj i riječ

Mnogo je pitanja na koja vjerovatno nikada nećemo dobiti jednoznačan odgovor, pa je to mnogima i jedini razlog da pitanja uopće ne postavljaju. Druga je stvar kako mnoga pitanja jednostavno bivaju bespotrebna jer u pitanje dovode ono očigledno, zdravorazumsko, općeprihvaćeno. Tautološki potencijal pitanja (točnije, predmnijevanog odgovora) je uvelike zanemaren kulturom koju brine know how tj. onaj kako, a da uopće mnogi ne uviđaju opasnost tehnologizacije i instrumentalizacije gotovo svega što zakuplja prostornovremensku dimenziju svijeta. Kada se to dogodi, ustaljeni protok vremena i prostora i njegov vidljivi učinak, nizanje realnih uzroka s pripadajućim posljedicama, stječe prevlast nad zbiljom ograničavajući ju na izgovoreno, izmjereno i uvijek isto i dosadno ponavljanje jednoga. Tumačenje postane bespredmetno jer je sve transparentno. I upravo se tu krije protest suvremene umjetnosti koji se može u mnogo točaka i na razne načine povezati s proročkim protestom prvenstveno Staroga Zavjeta, ali i s cjelokupnosti povijesti spasenja, sve do centralne točke Svega – Isusa Krista.

U ovom tekstu namjeravam razmatrati Događaj i Riječ shvaćene u kršćanstvu i u suvremenoj umjetnosti koja je upravo događaj (performans) uzela kao svoj izričajni model. Taj izričaj nije govorenje riječi koja tumači događaj na kojega se referira, nego je on krik koji nariče za nečim davno izgubljenim, protjeranim i ograničenim tako da Riječ uopće nema mjesta (usp. Lk 2, 7). To da je riječ protjerana označava uklanjanje okvira razumijevanja događaja koji onda ostaje nijem i nezabilježeni jednokratni prekid bivstvovanja svijeta uniformiranog bez značenja, podatnog ophođenju u sada vremenitog proteka pukog vremena koje se računa kao nizanje događaja povezanih više ili manje pukom voljom beztjelesnog objekta. Ako smo tijekom prevlasti kršćanstva i izgubili tijelo iz vida, onda smo ponovnim pronalakom istoga izgubili subjektivnost (dušu). U svakom slučaju smo na gubitku, a ono što iznenađuje je novost Događaja Riječi koji ujedinjuje oba gubitka u kenotički shvaćenu činu uzdignuća, ukazujući, na križanju poprečne i vodoravne grede, puninu Istine koju je čovjek svojim neposluhom izgubio.

Za kršćastvo upravo Događaj i Riječ (ili Događaj Riječi) igraju ključnu ulogu u razumijevanju čovjeka, svijeta i Boga. Možemo to promatrati dvojakao – kao singularnost i kao unaprijed određeno prethođenje. Razlika proizlazi iz povijesnosti Objave i punine vremena koja dolazi na vrhuncu iskustvenog hoda i rasta Pozvanog naroda. Ono što je unaprijed određeno prethodi sadašnjosti, ali se u istom trenuktu nadaje kao početni korak prema tumačenju onoga što ovoj sadašnjosti prethodi. Točka Alfa i Omega, početak i kraj upravo je središte svega, zaglavni kamen.

Tumačeći objavu Boga, sveti su oci prve Crkve uvijek polazili od samog čina stvaranja. Bog, želeći stvoriti svijet, Drugo koje se razlikuje od Njega samoga, čini ujedno i prvi korak samoobjave, očitovanja sebe Drugome i Drugačijem darujući tome Drugome slobodu i izvjesnu autonomiju razumijevanja sebe, povijesnosti, Boga. Bog se očituje svemu i upravo je sam čin stavranja objava Boga koji želi Drugoga, Drugačijega, svijet. I to se događa Riječju Božjom ( …i reče Bog…). Bog govoreći stvara. Stvarajući prvi put govori.

Kako je vrijeme teklo i kako su se događaji vezali na kauzalnom lancu povijesti, Bogu je bilo uskraćeno pravo progovarati, govoriti, jer Drugo i Drugačije, stvoreni svijet sada stvara svoju glazbu, govori svoje riječi, zvuči slobodom i autonomijom stvorenja. Sklad traje samo bljesak munje (Simone Weill). Glazbena harmonija stvorenog svijeta narušena je šutnjom, grijehom slobodna čovjeka, vrhunca stvaranja, onog istinskog Drugog naspram Boga kojemu je sličan, te je upravo ta sličnost ključni temelj drugosti. I Adam govori i riječju imenuje stvorenje, imenuje svijet koji s njim počinje muzicirati slobodno, autonomno. Glazba svijeta nadglašava tihi govor stvarateljskog Boga. Ljudske riječi stupaju na scenu povijest i tumače događaje, protek vremena, sebe, druge, svijet, boga. Riječ Božja izgnana je iz svijeta, nadglasana govorom Čovjeka, pjesmom prirode i strahom drugosti. Čovjek govori bogove, govoreći stvara. U svojem govorenju ne čuje govor Drugoga, govor prirode, tijela, šutnju. Kao što se dogodilo s prostorom, čovjek jednostavno ne može trpjeti prazninu, prazan prostor, pustinju, tako i na području riječi, čovjek jednostavno ne podnosi mir, tišinu, šutnju, govor koji je tako blag i tih da stvara. Potrebno je napuniti prazni prostor, ispuniti ga objektima koje praktično koristimo i tako im uzimamo nutarnji život, dušu, glazbu, riječ (A. B. Šimić). Stvari postanu nijeme uz sav naš govor i praktičnu upotrebu. Također, potrebno je ispuniti šutnju, dati riječima značenje, praktično značenje (L. Wittgenistein), govoriti neprestano i stvarati govorenjem objekte koji su nijemi. Slušanje je dopušteno samo onima koji su podložni. Riječ je postala dokolica vlasti, onih koji čine da nešto bude ili ne bude. Postala je službena, na dvoru, prijateljica nekolicine obrazovanih, silnih, jakih… I ta riječ tumači, stvara, uništava, dopušta, oslobađa. Riječ je postala stvarateljska, stvara društvo, kulturu, religiju. Postala je autoritarna, utemeljujuća, praktična, prazna.

I zanimljivo je vidjeti da u takvim unutarsvjetovnim odnosima vlasti, moći i autoriteta, čemu legitimnost daje upravo izgovorena riječ, tumačeći događaj i stvarajući društvo/kulturu/religiju, ona Prva Riječ, ona Tiha Riječ, Oblikovateljska i Stvaralačka Riječ Događaja, pronalazi ljude spremne na slušanje, spremne na tišinu, spremne da ih ta Riječ koja je bila u početku i koja je govorenjem sve stvorila, oblikuje. Ta im riječ omogućuje da čuju glazbu stvari, objekata, tijela, prirode. Ona ih uvodi u tajni život stvari, nutarnji život. Ona im tumači Događaj, Povijest (povijest spasenja koja postoji pararelno sa svjetvonom poviješću), Čovjeka i objavljuje Boga.

Neki ljudi čuju poziv. Pozivom započinje slušanje jer neki ljudi ipak čuju, neki su ljudi ipak spremni otići u prazno, napustiti svoj dom (Abraham), slušati tihu tišinu, lagani povjetarac (Ilija). Takve ljude Bog opunomoćuje da Govore njegove Riječi (Mojsije, Izaija i ostali proroci…). Prorok je oblikovan Riječju, i Riječ stoji na početku poziva, na početku spremnosti za slušanje tišine, prihvaćanja praznine svijeta i stvari u njemu (Ps. 119). Riječ postaje zapisana riječ tumačenja Događaja, Riječ postaje riječ izgovrena kralju, svećeniku, narodu. Riječ postaje riječ koja mora trpjeti, biva progonjena, izgnana, zataškivana, nadglasana, nečujna, i uvijek ostaje tiha Riječ. Ostaje uvijek do kraja neizreciva, pregovorena (krivo izrečena ili saslušana), jer Riječ  je trebala Tijelo. I Riječ je Tijelom postala… (Iv 1.1).

Središte i početak su jedna te ista točka koja prethodi svemu i središte je svega. Ukratko je to sadržaj tajne utjelovljenja, jer Riječ bijaše u početku, bijaše kod Boga, bijaše Bog, i sve po njoj posta, i u njoj bijaše život (Iv 1.1-4). Postala je Tijelom i događaj kojega moramo tumačiti riječju je postao Događaj Riječi. Konačna objava Boga Riječju Događaja. I više ta Riječ nije tiha, nije nečujna, nije neprimjetna jer se zaodjenula Tijelom, postala je Događaj Riječi koji ostaje kamen zaglavni. Unosi jasnoću nutarnjeg života u svijet i doslovnost. Riječ govori neprestano Događajem.

Stoga, razumjeti kršćanstvo znači razumjeti riječi i događaje kao povezane nizove posljedica s primjerenim uzrocima, i k tome razumjeti Događaj Riječi kao uprisutnjenje i očitovanje posred tog niza riječi i događaja, Središte i Početak, te nemogućnost svođenja cjelokupne Povijesti na uzročno-posljedične veze i nizove događaja koji trebaju tumačenje u riječi.

Umjetnost postmoderne ima potrebu izaći izvan okvira, sići s pozornice, izaći izvan muzeja, izložbenih prostorija, gdje su prije ljudi morali hodočastiti kako bi utažili svoju glad za Lijepim. Skladno s vremenom i mentalitetom svijeta u kojem živimo, umjetnici su, kao i umjetnost općenito, osjetili pritisak koji društvo, industrijska revolucija, politički sustavi i nametnute ideologije posreduju čovjeku koji, zaokupljen egzistencijalnim poteškoćama, problemima i pritiscima gubi osjećaj za lijepim i glad za istim utažuje materijalnim dobrima, statusom, karijerom… Svijet je postao ozbiljan a ozbiljnost nije prijateljica s Lijepim. Kreativnost se svodi na ponavaljanje zadanih obrazaca ponašanja. Kvantitativno a ne kvalitativno. Umjetnik i umjetnost moraju s jedne strane reagirati, ali su također i sami uvjetovani kontekstom i kulturološkom kretnjom. Lijepo je iščezlo iz svijeta, riječ je izgnana iz događaja i slika je ispražnjena (D. Dragojević).

Otkriće tijela, što je jedan od temeljnih i fundamentalno bitnih elemenata suvremene umjetnosti dovelo je do toga da smo zaboravili subjetk, subjetkivnost, duh (dušu). Ostajemo, pa i sama umjetnost, često samo na materijalnome, tjelesnome, formalnome i zaboravljamo riječi, ne čujemo zvuk svih stvari, muziku formi (A. B. Šimić). Umjestnost je događaj (performans) koji neponovljivo i neprotumačeno ukazuje na gubitak, nemoćna pored prolaznosti i sljubljena s osjećajem odsutnosti objekta prikazivajući upravo objekt sam, tj. prazninu istoga (primjer: K. Maljevičev Crni kvadrat na bijeloj podlozi, i kasnije radikalnije: Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi). Umjetnost je izašla izvan okvira, izgnala riječ i ispraznila sliku. Stoga i ne čudi da, kao što je to bio slučaj i sa Starozavjetnim prorocima koji su, da bi privukli pažnju ljudi i usmjerili ih na tihi Stvoriteljov govor, morali poduzuimati neke nesvakidašnje akcije, govore, događaje, da sada i oni umjetnici koji su uvidjeli kako je iz svijeta izgnana Ljepota, kako je umjetnost izgubila gotovo sve, koriste tako šokantne, nesvakidašnje, do apsurda dovedene događaje, koncepte, performanse, sve kako bi ozbiljnog i egzistencijalnim brigama pritisnutog čovjeka doveli pred vrata Lijepoga. Vrisak je danas jedini glas stvaralačkog Duha kulture, vrisak boli i vrisak bjesa. Vrisak kojemu je tijelo riječ i zvuk i kamen i pokret i boja. Vrisak jedini moguć da otvori uši ljudi koji ne znaju da postoji Duh. (A. B. Šimić) Upravo izgnanstvom riječi, povratiti Riječi samoj mjesto koje joj pripada – da tumači Događaj, svijet, Čovjeka i Boga. Povratiti Ljepotu svijeta ne-ljepotom umjetnosti, vriskom-Riječ, događajem-Događaj, vratiti Čovjeka, Krista i Boga svijetu, Objaviti Radosnu Riječ jezikom i riječima koje više nisu tu. Otkriti muziku formi pukom šutnjom i vriskom bespredmetnog i praznog objekta, dovesti logiku posjedovanja (E. Fromm) do njenih krajnjih konsenvenci. Radikalno? Nadasve. Alternativno? Jedini put i jedina istinska alternativa. Krist nas je tome podučio i kada bismo njega stavili u središte, sve bi ostalo došlo na svoje mjesto.

Stoga je suvremena umjetnost, koja je i sama pristala na izgnanstvo riječi iz nje same, u mogućnosti doprinijeti njenom povratku, jedino ukoliko se ukorijeni u Riječi koja je Događaj kvalitativno beskrajno drugačiji od bilo kojeg događaja, i koji povijest, vrijeme i prostor sažimlje u jedan jedini Događaj Riječi.