Ovim tekstom želim kritički ispitati jedan oblik optimizma koji se, gotovo istodobno na različitim razinama društvenog života, počeo snažno pojavljivati nakon jasne razgraničavajuće crte koja je debela cijele tri godine, naime od kraja drugog svjetskog rata (1945) do svečanog proglasa Deklaracije o ljudskim pravima UN-a (1948). Naime, nakon tmurnog ratnog razdoblja koje je čitave generacije oblikovalo temeljnim iskustvom razaranja, gubitka i duboke civilizacijske nesigurnosti, u mnogim se područjima kulture, religije, politike i znanosti, počeo širiti optimistični ton izrazitog povjerenja u budućnost. Kao da je sama činjenica da je čovječanstvo preživjelo tako duboku katastrofu svjetskih ratova već predstavljala svojevrsni dokaz da povijest nakon atomske bombe ne može ići nego u smjeru napretka. Tako se osjećaju i ljudi koji dotaknu dno – mogu, nakon doticanja tla, samo ići gore, napredovati i rasti. Takav se optimizam, promatran na psihološkoj razini pojedinca, čini sasvim razumljivim pa čak i zdravorazumskim jer nakon dugog razdoblja tame i nesigurnosti čovjek spontano traži znakove svjetla i spreman je u njih povjerovati možda i više nego što bi to učinio u stabilnijim okolnostima. Međutim, već na ovom mjestu postaje potrebno uočiti važno razlikovanje između psihološke dinamike pojedinca i dugoročnih procesa koji oblikuju kolektivni i globalni društveni razvoj, jer ono što je na osobnoj razini razumljivo i gotovo terapijski opravdano, ne mora nužno biti jednako opravdano kada se pretvori u opću interpretaciju povijesti i društvenog razvoja. Upravo zato želim postaviti jedno šire pitanje koje se proteže kroz posljednjih otprilike stotinu godina, počevši od razdoblja nakon svjetskih ratova koji su čitav svijet bacili u stanje duboke moralne i egzistencijalne depresije. Ako je, naime, optimizam koji se tada pojavio trebao predstavljati novu orijentaciju povijesnog razvoja, svojevrsnu kolektivnu odluku da čovječanstvo ide prema stabilnijem, pravednijem i racionalnijem svijetu, tada je legitimno zapitati se u kojoj se mjeri današnje globalno stanje doista može razumjeti kao rezultat takve optimistične vizije. Jer današnji svijet, unatoč golemim tehnološkim i institucionalnim transformacijama posljednjih 70tak godina, nipošto ne ostavlja dojam svijeta koji je jednostavno i uvjerljivo izrastao iz jednog optimističnog pogleda na društveni razvoj. Ne daje dojam boljeg svijeta niti boljeg društva nego je to bio slučaj sa svijetom na samom početku ovog optimističnog razvojnog procesa. Možda se u međuvremenu dogodila jedna strukturna greška, jedan djelić slagalice koji je ostao izvan vidokruga i kao takav ne omogućuje da se slagalica dovrši onako kako je njeno slaganje u početku zamišljeno i projektirano.
Dokle god promatramo neposredni povijesni kontekst iz kojeg je taj optimizam izrastao, njegovo temeljno usmjerenje prema napretku čini se razumljivim pa čak i u određenoj mjeri opravdanim. Nakon katastrofa svjetskih ratova činilo se razumnim vjerovati da čovječanstvo, poučeno vlastitim iskustvom razaranja, posjeduje i sposobnost i volju da izgradi stabilnije i humanije globalne strukture. U tom se duhu osnivaju nove međunarodne institucije, među kojima posebno mjesto zauzima Ujedinjeni narodi, zatim se formulira Opća deklaracija o ljudskim pravima kao normativni temelj jedne univerzalne etike, a u europskom prostoru nastaje politički projekt koji će kasnije poprimiti oblik Europske unije. Paralelno s time pojavljuju se i brojne druge međunarodne asocijacije i institucije koje obećavaju stabilniji svjetski poredak, kao da se kroz institucionalno umrežavanje čovječanstva postupno približavamo stanju u kojem rat i masovno nasilje više neće biti strukturalna konstanta povijesti. Premda se rijetko izričito govorilo o raju na zemlji, retorički horizont tog razdoblja ipak je sugerirao nešto vrlo slično, vjeru da su napredak, racionalna organizacija društva i globalna suradnja sposobni dugoročno proizvesti svijet koji će biti bitno humaniji od svega što je povijest dotad poznavala. Međutim, kada se s određene povijesne distance, odnosno, danas osvrnem na krajnje rezultate tog projekta, odnosno na stanje svijeta u kojem danas živimo, ne mogu izbjeći dojam da je stvarnost u mnogim aspektima znatno ambivalentnija, pa ponekad i obeshrabrujuća. Jer, s jedne strane doista je nastupilo ono što bi se moglo nazvati svojevrsnom paradoksalnom situacijom obilja, jer dok veći dio čovječanstva danas uživa razinu materijalne sigurnosti kakva u povijesti gotovo nikada nije postojala, medicinski napredak dramatično je produžio životni vijek, transport i komunikacije omogućuju razinu mobilnosti i povezanosti kakvu prethodne generacije nisu mogle ni zamisliti, pa se u tom smislu može reći da su objektivni uvjeti života – barem u tehničkom i materijalnom pogledu – doista bolji nego ikada prije. Ipak, unatoč toj materijalnoj i tehnološkoj ekspanziji, sve je teže oteti se dojmu da se subjektivno iskustvo života u mnogim segmentima pogoršava, pa tako s druge strane imamo mlađe generacije koje često djeluju izgubljeno i dezorijentirano, stope samoubojstava u mnogim društvima ostaju visoke – pri čemu se i fenomeni poput eutanazije ili masovne prakse pobačaja mogu barem djelomično promatrati kroz prizmu jednog šireg odnosa prema vlastitom životu, financijska nesigurnost sve češće zahvaća i slojeve koji su donedavno smatrani stabilnima, a globalna politika, umjesto da postupno konvergira prema stabilnom poretku, često izgleda fragmentiranije nego prije, s trajnim sukobima koji se stalno iznova pojavljuju na različitim dijelovima svijeta. U tom smislu današnja stvarnost ne izgleda osobito uvjerljivo kao konačni rezultat onih velikih obećanja koja su optimistični narativi pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća nudili gotovo kao neupitnu perspektivu kraja povijesti.
Ako želimo pronaći područje na kojem se poslijeratni optimizam možda najjasnije i najvidljivije očitovao, tada se čini da je to upravo područje politike. Upravo je politika, u svojoj radikaliziranoj i ideološki zatrovanoj formi, bila jedan od glavnih uzroka traume koja je obilježila prvu polovicu dvadesetog stoljeća, pa je razumljivo da se nakon završetka tog razdoblja pojavila snažna potreba za svojevrsnom političkom katarzom. Paradoksalno, mir koji je otvorio prostor za takvu katarzu bio je omogućen sredstvom koje je samo po sebi predstavljalo vrhunac razorne moći. Pojavom nuklearnog oružja, čija je brutalna demonstracija u završnici rata pokazala da nasilje može biti obuzdano jedino prijetnjom nasilja još većih razmjera, svijet je ušao u jednu drugu fazu vlastitog razvoja. I upravo se u tom paradoksu (fight fire with fire) počinje oblikovati nova politička svijest. Kao da je čovječanstvo, suočeno s mogućnošću vlastitog potpunog uništenja, napokon dopustilo vlastitoj savjesti da progovori i da jasnije nego prije postavi pitanje što je u političkom djelovanju doista dobro, a što zlo. Iz takvog raspoloženja nastaje odlučnost da se politička energija, koja je dotad razarala svijet, sada usmjeri prema izgradnji stabilnijeg i humanijeg globalnog poretka. U tom kontekstu postupno se oblikuje ideja da se trajni mir može osigurati samo ako narodi i države postanu međusobno dovoljno i suštinski povezani tako da rat postane ne samo moralno neprihvatljiv nego i praktično besmislen i nemoguć. Upravo iz takvog načina razmišljanja nastaju različiti oblici međunarodne političke integracije i globalističkih stremljenja prema kojima bi svijet trebao postati svojevrsno globalno selo u kojemu su različite kulture, narodi i civilizacije povezani gustim mrežama političke, ekonomske i kulturne suradnje. Jedan od ranih i simbolički vrlo važnih primjera takve logike jest nastanak Europske zajednice za ugljen i čelik, projekta iz kojeg će se kasnije razviti Europska unija, a čija je temeljna ideja bila gotovo inženjerski jednostavna, jer ako države koje su stoljećima ratovale međusobno povežemo kroz zajedničke ekonomske interese, osobito u sektorima ključnim za ratnu industriju, tada će rat postati iracionalan jer bi svaka strana zapravo uništavala vlastitu ekonomsku osnovu. Paralelno s tim institucionalnim povezivanjem postavlja se i normativni temelj novog globalnog poretka u obliku Opće deklaracije o ljudskim pravima, zamišljene kao minimalni zajednički nazivnik univerzalnog bratstva svih ljudi, dok se demokracija nudi kao politički mehanizam koji bi takav poredak trebao trajno održavati – sustav u kojem svatko ima pravo sudjelovati, birati i biti biran, te na taj način postati aktivni sudionik zajedničkog projekta izgradnje boljeg svijeta. Promatrano iz perspektive tog razdoblja, svijet je doista počeo nalikovati velikom gradilištu na kojem su se političari vidjeli kao projektanti nove globalne arhitekture, dok su ekonomisti, poduzetnici, znanstvenici, akademici, umjetnici i svećenici – svatko u svojoj domeni – djelovali poput inženjera koji marljivo rade na realizaciji tog projekta. Još samo nekoliko koraka, činilo se tada, i golemo gradilište ljudske povijesti pretvorit će se u uređeno igralište na kojem će buduće generacije živjeti znatno bezbrižnije nego bilo koja prije njih.
Sličnu potrebu za svojevrsnom moralnom i intelektualnom katarzom pokazalo je i područje znanosti, koje je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća također nosilo teret vlastitih ambivalentnih postignuća. Naime, znanstvena istraživanja i teorijski razvoj nisu samo omogućili spektakularna otkrića koja su produbila naše razumijevanje prirode, nego su u određenim povijesnim okolnostima pridonijeli i projektima koji danas s pravom izazivaju moralnu nelagodu, od ideja eugenike do konačne realizacije nuklearnog oružja kroz Projekt Manhattan i uporabu atomskih bombi nad Hirošimom i Nagasaki. Suočena s takvim nasljeđem, znanost se nakon rata sve odlučnije okreće vlastitoj obnovi. Umjesto da bude tek instrument političke moći ili ideoloških eksperimenata, ona nastoji ponovno uspostaviti svoj identitet kao disciplinirani put prema istini i kao izvor znanja koje, pravilno primijenjeno, može olakšati i unaprijediti život suvremenog čovjeka. U tom smislu započinje razdoblje intenzivnog teorijskog i empirijskog razvoja u različitim granama znanja: u biologiji se učvršćuje Sintetska teorija evolucije koja integrira genetiku i darvinističku evoluciju, medicina sve jasnije prepoznaje genetske predispozicije za različite bolesti, fizika produbljuje razumijevanje stvarnosti kroz razvoj kvantne mehanike, dok paralelno nastaju temelji suvremenog računarstva i istraživanja u području umjetne inteligencije. Takav niz otkrića i teorijskih pomaka postupno stvara dojam da znanost ne samo da posjeduje izvanrednu spoznajnu snagu nego da je možda i najpouzdaniji vodič kroz kompleksnost modernog svijeta, pa znanstvenici u tom razdoblju stječu gotovo posebnu društvenu reputaciju. Kao da su postali najugledniji građani tog novog globalnog sela koje se tek počinje oblikovati. S tim znanstvenim samopouzdanjem gotovo se organski povezuje i ubrzani tehnološki razvoj koji zahvaća sve sfere društva i svakodnevnog života. Jer teorijsko znanje, koliko god bilo sofisticirano, dobiva svoj puni društveni značaj tek onda kada se pretvori u praktične primjene – u konkretne uređaje, sustave i infrastrukture koje mijenjaju način na koji ljudi žive, rade i komuniciraju. Upravo u tom smislu primijenjena znanost, osobito tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, počinje igrati sve važniju ulogu u oblikovanju modernog svijeta, jer ona teorijske uvide pretače u tehnologije koje olakšavaju konstrukciju i proizvodnju, unapređuju medicinsku dijagnostiku i terapiju, ubrzavaju transport i stvaraju potpuno nove oblike komunikacije. Taj proces dodatno se ubrzava pojavom interneta koji postupno postaje infrastruktura globalne povezanosti i razmjene informacija, čime tehnološki razvoj dobiva gotovo civilizacijsku dimenziju. Promatrano iz perspektive tog razdoblja, činilo se kao da se golemo gradilište poslijeratnog svijeta sada konačno približava fazi u kojoj projekt zadobiva svoje glavne inženjere – znanstvenike. Dok su političari i međunarodne institucije crtali opće planove budućnosti, primijenjena znanost i tehnologija preuzimale su ulogu onih koji te planove pretvaraju u konkretne strukture svakodnevnog života.
Premda bi se na prvi pogled moglo učiniti da su svećenici i religijske institucije u tom novom poslijeratnom rasporedu snaga postupno gurnuti na marginu javnog života, stvarnost je ipak bila nešto složenija. I religija je, na svoj način, pokušala pronaći inženjersko mjesto na velikom gradilištu novog svijeta, a taj se pokušaj možda najjasnije vidi u događajima i procesima koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća unutar same Katoličke crkve. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima Drugi vatikanski koncil, koji nije bio samo unutarnja reforma crkvenog života nego i pokušaj da se Crkva aktivnije uključi u širi povijesni trenutak obilježen međunarodnim optimizmom i vjerom u mogućnost globalne suradnje. Paralelno s time razvija se i snažniji optimistički naglasak kroz socijalni nauk Katoličke Crkve, čije enciklike i teološke refleksije sve otvorenije promišljaju pitanja međunarodne solidarnosti, društvene pravednosti i globalne odgovornosti, često polazeći od pretpostavke da se poslijeratni institucionalni poredak može razviti u smjeru stabilnijeg i pravednijeg svijeta. U tom smislu religijski diskurs ne stoji izvan projekta koji su političari i ekonomisti pokušavali realizirati, nego ga u velikoj mjeri i moralno podupire i blagoslivlja, kao da želi pružiti etičku i duhovnu legitimaciju optimističnoj viziji međunarodnog poretka. Takvo usmjerenje posebno dolazi do izražaja kroz naglasak na ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, koji se počinju razvijati gotovo paralelno s globalnim političkim i ekonomskim integracijama. Osnivanje institucija poput Svjetskog vijeća crkava te poticanje dijaloga između različitih kršćanskih denominacija, ali i između religija općenito, uklapa se u širi projekt stvaranja svijeta u kojem će razlike postati povod suradnje, a ne sukoba. U tom kontekstu postkoncilski razvoj teologije naglašava pojmove poput dijaloga, suradnje i inkulturacije, ideju da se religijska poruka može i treba susresti s različitim kulturama i društvima bez nužne konfrontacije, čime teologija na određeni način ulazi u isti povijesni vlak progresivnog optimizma koji su već pokrenuli politika i znanost. Ako su političari osmišljavali globalne institucije, a znanstvenici gradili tehnološku infrastrukturu budućnosti, religijski su akteri nastojali ojačati moralne i duhovne stege bratstva i jedinstva te iste globalne građevine, uvjereni da takav projekt – projekt svijeta u kojem se poštuje dostojanstvo svakog čovjeka i vjerski osjećaji pripadnika svake religije – može postati stabilan temelj trajnog mira. U tom smislu religija nije samo pasivno promatrala nastajanje novog poretka, nego je pokušala ponovno zauzeti mjesto na pozornici povijesti, sada osvijetljenoj reflektorima jedne izrazito optimistične vizije globalne budućnosti.
Ako, dakle, kao temeljnu pretpostavku novog globalnog poretka prihvaćamo ideju da svaka religija mora biti poštovana, jer je sloboda vjeroispovijesti prepoznata kao jedno od temeljnih ljudskih prava, tada se gotovo spontano nameće zaključak da pluralizam i sloboda pojedinca postaju osnovne odrednice globalnog sustava koji pokušavamo izgraditi. U tom smislu pluralizam ne znači samo suživot različitih religijskih ili kulturnih identiteta, nego podrazumijeva mnogo širu društvenu logiku u kojoj je sloboda pojedinca postavljena kao vrhovni princip regulacije javnog i privatnog života. Tako postupno nastaje situacija u kojoj se sloboda širi na sve sfere ljudskog djelovanja: od mode i načina odijevanja, preko građanskih prava i ekonomskih izbora, pa sve do kulture, umjetnosti i načina na koji pojedinac razumije vlastiti identitet. Posebno osjetljivo područje u tom procesu postaje pitanje ljudske spolnosti, koja se sve češće interpretira kao prostor individualnog samoodređenja koji zahtijeva društveno priznanje i načelno neosuđivanje. Međutim, sloboda koja je trebala biti temelj pluralizma postupno počinje nagrizati same uvjete njegova postojanja, jer pluralizam kao društveni poredak ipak pretpostavlja određene granice, okvire i zajedničke a objektivne kriterije koji omogućuju razlikovanje između različitih pozicija. Kada ti kriteriji nestanu, pluralizam se počinje pretvarati u nešto što sve više nalikuje relativističkoj ravnodušnosti, u kojoj različitost više nije strukturirana nego jednostavno raspršena. Posljedice takvog razvoja možda se najjasnije vide u području kulture i umjetnosti, gdje se ideja slobode često interpretira kao potpuno oslobađanje od svake normativne mjere. Ako su klasični estetski kriteriji – simbolički predstavljeni, primjerice, idealom zlatnog reza – nekada predstavljali pokušaj pronalaženja objektivnog sklada u umjetničkom izrazu, suvremeni razvoj konceptualne umjetnosti – predstavljen atonalnom glazbom – često ide u suprotnom smjeru, svodeći umjetničku vrijednost na subjektivni doživljaj ili individualni ukus o kojem se, kako se to ponekad kaže, ne raspravlja. Sličan se proces može primijetiti i u drugim područjima. Kultura, utemeljena na slobodi pojedinca kao jedinom kriteriju, tako govori o oslobođenju osobnog identiteta od genetskog naslijeđa i bioloških zadanosti, znanost kroz razvoj tehnologije sve više približava čovjeka svijetu digitalnih sustava kao da ga postupno pretvara u svojevrsnog tehnički nadograđenog subjekta (kiborg), dok religijski diskurs nerijetko pokušava pronaći nove načine izražavanja humane duhovnosti u prostoru virtualne stvarnosti i svjetskog bratstva i jedinstva. U međuvremenu se i sama politika našla u neobičnoj situaciji, jer nekadašnji projektant velikog društvenog gradilišta postupno gubi središnju ulogu, dok sve snažniji utjecaj preuzimaju globalne tehnološke korporacije čiji ekonomski i tehnološki kapaciteti sve više oblikuju infrastrukturu svakodnevnog života. Tako dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj su se inženjeri – ekonomisti, poduzetnici, kulturni djelatnici, svećenici i znanstvenici koji su trebali realizirati projekt poslijeratnog optimizma – na neki način pogubili na vlastitom gradilištu. Nacrt je postao nejasan, a sama građevina počinje poprimati oblik koji se teško može povezati s prvotnim obećanjem. Komunikacija među inženjerima je postala otežana, ako ne i nemoguća. (Post 11,7) Ideja svijeta kao uređenog igrališta na kojem će se bezbrižna djeca igrati danas ponekad zvuči gotovo kao ironija povijesti ili, ako se želi upotrijebiti teološki jezik, kao neobičan smisao za humor Boga, jer djeca koja su trebala naslijediti to igralište sve češće to igralište vide i razumiju samo kroz ekran pametnog telefona ili tableta, i to već u dobi u kojoj bi tek trebala učiti što znači igrati se.
Sve nas to, čini mi se, dovodi upravo do trenutka u kojem se danas nalazimo. Ako, naime, pred očima zadržimo obećanje koje je poslijeratni globalistički optimizam postavio pred čovječanstvo – obećanje svijeta u kojem će međunarodne institucije, znanstveni napredak, kulturni pluralizam i religijski dijalog postupno izgraditi stabilan i human društveni poredak, tada današnja stvarnost često izgleda poput prizora koji evanđelist opisuje riječima o kući podignutoj bez čvrsta temelja: kada su naišli vjetrovi i bujice, srušila se i bijaše to velika razvalina. (Mt 7,27) Upravo zbog toga postaje gotovo neizbježno pitanje gdje se dogodila pogreška. Koja je to strukturna slabost dovela do toga da golemo gradilište, koje je gotovo osam desetljeća okupljalo političare, znanstvenike, kulturne stvaratelje i religijske vođe, nije rezultiralo obećanim igralištem na kojem bi bezbrižna djeca živjela sigurnije i slobodnije nego ikada prije. Drugim riječima, zbog čega se čini da slagalica, unatoč ogromnom trudu i resursima uloženim u njezino sastavljanje, i dalje ostaje nepotpuna. Rekao bih da se ključna pogreška možda nalazi već u prvom koraku tog procesa, a kada je prvi korak pogrešan, svaki sljedeći korak samo povećava udaljenost od cilja. Osobito ako želimo hodati sve većom brzinom. Ali, i ovo je drugi vid pogreške, i da je riječ o zanemarivanju temeljne antropološke činjenice postojanja zla koje prebiva u svakom čovjeku, a posredno i u svakoj instituciji ili društvenoj strukturi koju takav čovjek gradi. U teološkom žargonu to zovemo grijehom. S druge strane, čini se da je tom previdu pridonijela i jedna druga vrsta nedostatka, naime nedostatak vremena. U klasičnim grčkim tragedijama trenutak spoznaje, trenutak u kojem likovi shvate razmjere vlastite pogreške, uvijek je praćen svojevrsnom pauzom koja omogućuje katarzu koja se čini dostupnom tek dugim i bolnim pogledom u bezdan ljudske zlobe i njezinih posljedica. Ta pauza ima važnu funkciju jer omogućuje da se emocija i pogled pročisti razumijevanjem, da se predstojeći optimizam i društvena euforija suoči s realizmom. Razlika između optimista i pesimista možda je upravo u tome što pesimist, premda ga se često optužuje za defetizam, jednostavno dulje gleda u činjenice, u svijet i u sebe samoga (obraća pažnju, obraćenje kao metanoia), dok optimist često želi preskočiti taj neugodni samosvjesni korak i što prije prijeći na izgradnju nove nade, a bez da obraća pažnju. Upravo se to, čini mi se, dogodilo sredinom dvadesetog stoljeća kada su politika, znanost i kultura požurile ostvariti vlastitu katarzu još dok atomske bombe nisu dotakle tlo Hirošime i Nagasakija. Kao da sama katastrofa okončanja svjetskog rata već predstavlja dovoljno pokajanje za sve prethodne zablude. Religija je u tom procesu, paradoksalno, također požurila. Umjesto da inzistira na dugom i ozbiljnom suočavanju (obraćanju pažnje) s grijehom, na onome što bi u sakramentalnom jeziku bilo izrečeno s ispovijedi kao prvim korakom svakog istinskog ozdravljenja, ona je preskočila taj trenutak i požurila ponuditi ono što bi simbolički nalikovalo bolesničkom pomazanju, odnosno posljednjom pomasti, želeći ostati relevantna i potrebna u novom svijetu koji se tek počeo oblikovati. Inače je ispovijed prvi sakrament (ide ispovijed, bolesničko pomazanje pa euharistija kao popudbina) s kojom se ljude ispraća na drugi svijet. Religija je preskočila taj prvi korak želeći čim prije udijeliti bolesničko pomazanje (posljednju pomast) čovječanstvu, iako je čovječanstvo preživjelo bolest i ugrozu, pa je onda nastavila kao da se ništa nije dogodilo, otvorivši svoja vrata euharistijskom zajedništvu sa svijetom i drugim religijama. Zato, jer nije učinjen prvi korak kako i koji treba, čovječanstvo nije ispraćeno na drugi svijet, nego je ostalo zarobljeno istim strukturama grijeha koje su ovaj puta svoje konačne učinke naplatile s kamatama i na rate, tek danas. Time je izostala dubinska refleksija o grijehu koja bi možda ublažila pretjerani optimizam i podsjetila da nijedna institucija, nijedna znanstvena teorija, nijedan politički sustav ili religijsko bratstvo ne mogu sami po sebi ukloniti tamu ljudskog srca. Kada se toj žurbi pridoda i činjenica da su projektanti i inženjeri velikog poslijeratnog projekta ubrzali njegovu realizaciju, oduzimajući si vrijeme potrebno da provjere čvrstoću temelja i dosljednost nacrta, nije teško razumjeti zašto danas živimo s posljedicama tog nestrpljenja i tog zaborava. A svijet u kojem živimo i društvo koje nas oblikuje, ma koliko god bio ukrašen filterima ugrađenim u kamerama naših pametnih uređaja i softverima aplikacija koje nam posreduju društvo i svijet, ipak nije svijet vrijedan divljenja. Ostaje, stoga, otvoreno pitanje hoće li naša generacija iz toga nešto naučiti: hoćemo li dopustiti da nas nova tehnološka obećanja, možda i razvoj opće umjetne inteligencije, jednostavno vrate na svojevrsne tvorničke postavke, ili ćemo napokon zastati, napraviti onu davno preskočenu pauzu i otvorenih očiju pokušati prepoznati onaj dio slagalice koji je od početka nedostajao: grijeh za koji je plaća smrt. Optimizam, onaj koji je pretjeran i nekritičan, ubija.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 