Osobno poznajem i iznimno poštujem Marka Vučetića. Skupa smo studirali na poslijediplomskom studiju teologije u Splitu. Marko taj studij nikada nije dovršio. I koliko god mi je Marko drag, draža mi je istina. A ta istina kaže da Marko više nije katolik. I to nije problem po sebi (iako meni jest). Problem je ono što iz te činjenice proizlazi, a što je u njegovu nedavnom nastupu u emisiji Razgovor s razlogom na Hrvatskoj radioteleviziji postalo bolno očito. A taj intervju sam gledao dvostrukim očima. Očima nekoga tko mu je bio kolega i prijatelj. I očima nekoga tko mu je omogućio saborski mandat i ovaj filozofski eksperiment koji mu daje interpretativne leće kroz koje analizira javni diskurs. Marko je bio zastupnik u Hrvatskom saboru u kojega je ušao preko liste Mosta nezavisnih lista. I sada, iz pozicije bivšeg političara i sveučilišnog profesora filozofije na Sveučilištu u Zadru, promatra i analizira političare. Ali ne promatra ih izvana. Promatra ih iznutra. A budući da je bio jedan od njih, zbog čega ih može promatrati iznutra, onda iz te perspektive promatra i samoga sebe – odnosno, promatrao se dok je i sam bio političar. I zato mi je sada jasno zašto je bivši političar i zašto je postao je medijski komentator i influencer. Nova ikona ljevice u Hrvata.
Kaže Marko u tom intervjuu da je političar, misleći pri tome i na sebe dok je bio jedan od njih, slabo biće. Biće koje je odustalo od strukture vlastitog jastva. Zakržljala novorođenčad koja potrebuje inkubator PR agencije kako bi ju taj inkubator oblikovao u formu prihvatljivu biračima. Političari, kaže, ne ulaze u politiku onakvi kakvi jesu. Ulaze u nju kroz inkubacijsku fazu, preoblikovani, prilagođeni, preparirani. I baš kao takvi, preparirani, prolaze na izborima. Baš kao što je i sam prošao. Jer upravo je njegov ulazak u Sabor bio takav. Neću reći da je u Sabor ušao tako što je zavarao mene, koji sam ga smatrao i još uvijek ga smatram prijateljem, i druge, nego je iskoristio priliku i rekao u pravome trenutku prave riječi. A sve kako bi mogao mirno izvršiti svoj filozofski eksperiment. Kaže da povijest ne može iskustveno doživjeti. I tu je u pravu. Povijest se ne može simulirati. Ali ovu malu povijest vlastitog inkubacijskog oblikovanja itekako je doživio. I zato njegova analiza političara nije samo pojmovna. Ona je iskustvena. On zna kako izgleda kada PR postane babica identiteta. Kada forma prethodi sadržaju. Kada maska prethodi licu. On je njegov proizvod. I kao takav više nije katolik. A to, po svemu sudeći, proizlazi iz njegova nerazumijevanja kršćanstva. Ili iz njegova nedorečenog susreta s njim. Poput Nietzschea, i Marko stoji na pragu razumijevanja, ali ostaje zakinut. Ostaje vani. U stvari, sam izlazi kroz vrata Crkve. Samo-ekskomunicirao se. I zato promašuje cijelu loptu. Loše za jednog filozofa. Ali, uzevši u obzir njegova duhovnog sugovornika i gurua, nije ni čudno.
Marko kaže da je moral individualizirana stvar. Da se moral tiče mene, a ne drugih koje ne smijem prosuđivati. Nietzsche je oduševljen. Ali ja se pitam što na to kaže njegova supruga? Pogotovo kada je u pitanju odgoj njihove djece. Jer ako je moral samo moja stvar, onda je i moj odnos prema drugome isključivo stvar mog unutarnjeg doživljaja kojeg ne smijem nametati drugome, pa bio i on krv od krvi moje. A brak? A obitelj? A zajednica? Jesu li i one samo agregati individualnih moralnih monada koje su sadržajno prazne? Nebitni aglomerati ispražnjenog smisla? Vjerujem da Marko takvim drži naciju ili narod, pa možda čak i institucionaliziranu religiju, ali misli li isto i o braku i obitelji? Nietzschea mogu razumjeti. Nije bio oženjen. Odgojen bez snažne muške figure unosio je vlastite lomove u svoju polomljenu filozofiju. Ali Marko jest muž i otac. I zato mi je čudno da moral svodi na individualnu avanturu. Jer kršćanstvo – koje je napustio, ali koje i dalje kritizira – nikada nije bilo privatni projekt samousavršavanja. Za to imamo stoicizam. Kršćanstvo je uvijek bilo stvar zajednice, tijela koje zauzima prostor i odnosi se prema drugim tijelima. Ono se uvijek ticalo bratske korekcije (Mt 18,15-20), pa i moralnog prosuđivanja. I tu dolazim do njegove najveće kategorijalne pogreške koja kaže da je identitet, bilo koji identitet, svet i nepovrediv.
Čovjek bi od eminentnog filozofa očekivao slojevitije predstavljanje identiteta. Očekivao bi razlikovanje između ontološke danosti i egzistencijalne konstrukcije. Između osobe i uloge. Između bića i maske. A dobili smo mrvice. Tezu da Bog mora potvrditi kontingentno formiran identitet – bez iznimke koja bi mu, Marku mislim, mogla zapeti u grlu. I onda ispada da, ako kritiziram identitet druge osobe, ne samo da nisam dobar nego uopće nisam ni ne mogu biti kršćanin. „Svatko tko se poziva na kršćanstvo ne može moralno prosuđivati drugoga.“ Mašala. Kao da je kršćanstvo individualistička avantura. Kao da je identitet samo izvedenica univerzalne ljudskosti koju dijelimo in re, bez ontološkog uporišta kao post rem. A Marko zna – jer to predaje – da takva univerzalnost post rem bez realnog temelja nema ontološku težinu. Ona je koncept. Nije stvarnost. Moguće je da se zbunio, pa otuda kategorijalna greška. Događa se. I zato mi se njegov intervju, za razliku od njegove akademske filozofije, čini više kao prazan koncept nego kao nešto stvarno. Kao forma bez sadržaja. Kao prosopon – maska. I tu se vraćamo na početak. Na inkubator. Na PR koji oblikuje prihvatljivu javnu figuru. Na filozofa koji, kritizirajući političare da su odustali od vlastitog jastva, možda nesvjesno potvrđuje vlastitu inkubacijsku fazu – samo sada u medijskom prostoru.
Jer mainstream mediji vole ovakve filozofe. One koji kršćanstvo svode na nemogućnost moralnog suda. One koji identitet uzdižu do razine apsoluta, ali bez ontološkog temelja. One koji su dovoljno radikalni da budu zanimljivi, ali dovoljno prilagođeni da budu emitirani na javnoj televiziji. Možda Marko tu masku skine kada prijeđe kućni prag. Vjerojatno ju skine. I između usisavanja i pranja suđa – i samome mi je tako – potvrđuje moralne prosudbe koje njegova supruga artikulira kada su u pitanju njihova djeca, usmjerava ih kamo ona pokaže, korigira, poučava. Bar se nadam da je tako, jer bez prosudbe nema odgoja. Bez razlučivanja nema ljubavi. Bez istine nema identiteta.
I zato, koliko god mi Marko bio drag, draža mi je istina. A istina kaže da je njegov problem s političarima zapravo problem s vlastitim iskustvom forme bez stvarnog sadržaja. I da njegov problem s kršćanstvom nije u kršćanstvu, nego u nerazumijevanju da identitet nije nešto što Bog potvrđuje izvana, nego nešto što On stvara iznutra, a što izvana biva narušeno grijehom. Da, grijehom. Smije li to filozof uopće reći? Ako ne smije, tim gore po činjenice. Sve ostalo su inkubatori. I maske.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 