Malo je reći da ove dvije osobe imaju sidrene uloge u našem društvu, a obje osobe su bijeli muškarci na poziciji moći, samo što spadaju u različite kategorije moći. I dok je biskup Mate Uzinić na poziciji moći temeljem sakramentalnog pečata i strukture Crkve koja jest hijerarhijski uređena, Marko Perković Thompson je na drugačijoj poziciji moći temeljem bila naroda i društva koje se sve dublje i deblje zakopava u ideološke rovove. I, ironija jest u tome, dok su oba muškarca pripadnici Katoličke crkve u Hrvatskoj, nalaze se u suprotnim rovovima. Nisu na istoj strani. Barem ne percepcijski kada je u pitanju društvena javnost. Jer, dok obični mali katolici, koji se smatraju većim katolicima od jednog pape, a kamoli neće od jednog biskupa, okupiraju desni rov u kojem im budnicu svako jutro, a pogotovo ono pred izbore, pjeva MPT, obični mali sekularisti, ljevičari i progresivci okupiraju lijevi rov u kojem ih svako jutro jedan biskup Katoličke crkve ne poziva na obraćenje. Ali ih zato blagoslivlja i postupa blago s njima kako bih ne bi osudio. Šizofreno, zar ne? Još ako tome dodamo ministranta Sinišu Hajdaša Dončića koji, kao dobar ministrant puše u isti rog kao ovaj biskup pozivajući katolike da budu normalni katolici i usprotive se ultrakonzervativcima, ali i tonca, odnosno, tonskog tehničara Andreja Plenkovića koji osigurava ovu jutarnju budnicu po potrebi – odnosno, onda kada zeleni invertirani aktivist Tomislav Tomašević zabrani javna okupljanja, u maniri SS-a, iako su njegovi inicijali ipak i samo TT, kako bi se proslavio uspjeh hrvatskih sportaša, onda tek dobijemo puni okus ove rapsodije okusa, mirisa i boja naše društvene kaljuže. Jer, kako drugačije prispodobiti ovu šizofrenu situaciju u kojoj se kao društvo nalazimo? Biskup Katoličke crkve ima tretman zvijezde u sekularnim medijima, a jedan pjevač imam status polu-božanstva u narodu. Katoličkom narodu. Narodu koji voli isticati svoju vjeru u Isusa Krista i vjernost Katoličkoj crkvi utemeljenoj u svetom pradjedovskom zavjetu.
A ono što je najgore u svemu, jest činjenica da nije problem u – imenom i prezimenom – navedenim likovima ove naše rapsodije društvene stvarnosti. Problem je u nama. U narodu – tom mitskom biću kojega nitko nikada vidio nije, s kojim nitko nikada nije vodio smislene bitke ili proživljavao vrhunce euforičnog osvajanja petih, šestih ili sedmih mjesta sportaša, ili pak prva odličja olimpijaca koji su se ovaj put natjecali u znanjima iz STEM područja. Jer kada se trezveno analizira sadržaj i forma navedenog biskupa i pjevačke zvijezde, onda tu nema ništa upitno niti zabrinjavajuće. Ali ima sve zabrinjavajuće i upitno kada ti navedeni likovi supostoje suprotstavljeni jedan drugome u ovoj društvenoj šizofrenoj kaljuži.
Na više mjesta i više načina sam na ovoj stranici pisao o biskupu Mati (dovoljno je samo googlati ključne riječi: biskup; Mate; Uzinić; adekvatna teologija) i onome što se percepcijski i sadržajno događa s njegovim biskupstvom. Stoga ću ovdje samo ponoviti neke uvide, a više ću se osvrnuti na ono što se događa – sadržajno i percepcijski –s MPT-om. Long story short, a kada se adekvatno teološki analizira ono što biskup Mate govori i čini, onda se može zaključiti da čovjek jednostavno vrši svoju službu onako kako Crkva kaže da ju treba vršiti. Nema ničeg skandaloznog u toj činjenici, i kada je u pitanju sadržaj kojega biskup posreduje svojim riječima i djelima – na jednoj dubljoj razini koja zahtjeva zrelu osobnu vjeru i poznavanje te iste osobne i vlastite vjere – on ostaje ortodoksan, pravovjeran jedan kroz jedan, što bi se reklo. Problemi s biskupom nastaju zbog činjenice da nije svaki biskup otok za sebe. Njegovo poslanje i služba se ne vrši u zrakopraznom prostoru, nego u prostoru ispunjenom vjerom onih koji vjeruju i nevjerom onih koji ne vjeruju. Ponekad mi se čini da biskup toga ne bude svjestan, pa mu se češće dogodi da propovijeda o njihovoj nevjeri, a govori homiliju ljudima – vjernicima – koji s njime su-slave Euharistiju. S druge strane govori o vjeri u raznim intervjuima, a obraća se ljudima koji ne vjeruju i koji ga ne mogu razumjeti u hermeneutičkom ključu ortodoksne a zrele vjere. Pa, kao što sam ranije u više tekstova predlagao, ako netko blizak biskupu Mati čita ove tekstove koje ovdje objavljujem (ili ako ih i sam Mate čita), molim vas da mu ukažete na ovu kategorijalnu pogrešku koju, nadam se i želim vjerovati, nesmotreno čini. Neka se ispuni što je pisano i sve će biti uredu. (Lk 22,32)
Kada je u pitanju MPT, onda je ovo – koliko mi se čini – prvi tekst posvećen tom fenomenu, a nije da nije bilo poticaja da se i o njemu adekvatno teološki očitujem. I u kontekstu ove analize, ili je možda bolje reći dijagnoze, treba izričitog računa voditi o one dvije razine, naime, sadržajnoj i percepcijskoj. A možda mogu početi s dodirnim elementom u ovoj cijeloj priči, a to je prvi (od dva) koncert MPT-a u Rijeci nakon koje je biskup potvrdio ono što je na tom koncertu rečeno. Radi se o izjavi MPT-a da Rijeka treba Isusa. I sada trebamo nastranu staviti činjenicu da MPT to nije rekao, barem ja nisam nigdje vidio/čuo tu izjavu s koncerta, jer valjda je dostatno da to bude izrečeno s pozornice za vrijeme njegovog koncerta pa da mu bude sadržajno pripasano kao vlastita izjava – iako mi to više zvuči kao nešto što bi Petar Buljan mogao/trebao reći. Ali to nije sada toliko bitno. Bitno je da je to dodirna točka ovoj dvojici bijelih muškaraca na poziciji moći. Pjevač je rekao da Rijeci treba Isus, a biskup se s time složio. I tu nema ništa dramatično niti upitno. Kao ni kada naši političari – sve odreda katolici kao što smo vidjeli u slučaju predsjednika SDP-a –kažu da su osobno protiv pobačaja, ali…, pa što god dodaju nakon ovoga ali, njihova je stvar koja s Crkvom nema ama baš nikakve veze. A kakve veze ima biskupovo ali, nakon što se složio s pjevačem da Rijeci treba Isus? Odnosno, ono što ide nakon toga ali. Kaže biskup: ali kakav Isus? Ako ovo ne ukazuje na percepcijski problem, ili ovaj problem kategorijalne pogreške koja kaže da se biskup muči s identifikacijom stada kojemu je pastir, jer mu se češće dogodilo da o vjeri govori nevjernicima, a vjernicima o njihovoj nevjeri, onda ne znam što bi moglo biskupu otvoriti oči da to spozna i prihvati kao problem koji perpetuira, sada izgleda gotovo trajne nesporazume u kojima se on osobno, a onda i mi kao Crkva, zateknemo. Biskup je iz vida izgubio onaj zajednički temelj koji kaže da izvan Crkve nema Isusa. Iz vida je izgubio činjenicu da je Isus samo jedan, i to uvijek – jučer i danas i sutra – isti. Ili ga nema. Pa se onda morao, brže-bolje objašnjavati o tome da Isus MPT-a i njegov Isus možda i nisu jedan te isti Isus? Nažalost po njega, u ovom slučaju mu u prilog ne ide služba koju vrši, jer uz sakramentalnu strukturu hijerarhije, postoji i horizontalni osjećaj vjere ukupnosti vjernika koji ne može biti u krivu. I ako postavimo jednog biskupa nasuprot sensus fiedlium, onda u tom slučaju biskup gubi. I ne, ovdje ne stavljam ovu izjavu u kontekstu društvenih rovova o kojima sam ranije govorio, jer bi to značilo sukob hijerarhije Crkve i Naroda Božjeg, a u kontekstu čega bi MPT bio na pravoj strani Crkve nasuprot njenog biskupa. Jok. Ovdje samo želim izreći tu teološku istinu o vrijednosti sensus fidelium, onako kako ju Crkva sama razumije. I pri tome sam se udaljio od onoga što sam htio reći, a tekst je već sada predug za vaše ograničene pažnje, pa ću sada prijeći na stvar.
MPT je pjevač. To je svima jasno. Je li on nešto više od toga? Jest – i to samo zato jer su ga takvim napravili ili izgradili, a izgleda da je on na to slobodno pristao, i – kako to ide danas – pristojno naplatio dodatnu vrijednost koja je tako izgrađena. Tko? Ne može se baš izričito prstom uprijeti u neki entitet, jer narod jest mitsko biće koje izmiče kažiprstima. Možda stih jednog drugog pjevača može pomoći, a taj stih kaže da je to možda napravila vlada, možda srbi, možda masoni. Vjerujem da to nikada nećemo do kraja saznati na takav način da ćemo biti zadovoljni smjerom u kojem naš kažiprst pokazuje i kazuje. Uglavnom, situacija je takva kakva jest. Pjevač je postao nešto više od pukog pjevača. Koliko je to u njegovoj moći? Jer njegove pjesme i sadržaj kojega kroz njih komunicira, kao što je to bio slučaj s biskupom, nije nipošto u pitanju ili takav da se može reći da je problematičan. U ikojem smislu. Pjevati o ljubavi prema ženi (na početku karijere) i onda tu ljubav pomalo ali uporno usmjeravati prema Domovini nije neopravdano ili nedopušteno. Naprotiv. To je poželjno i pokazuje na jedan i osobnih rast, a može ukazati na mogući društveni rast. Jer, mladi čovjek u obliku pjesnika ili pjevača, traži i teži samo zadovoljenju svojih želja – što se može simbolički prispodobiti kroz pjevanje o ljubavi prema ženi. No, kako odrasta i stari, ta ljubav postaje nedostatna jer su se i njegove želje promijenile. U međuvremenu, ako je sve išlo svojim prirodnim tijekom, mladić odrasta i postaje muškarac – muž i otac. Tada više ne pjeva o bilo kojoj ženi, nego o svojoj ženi i o svojoj djeci. A kad pjeva o tome, onda pjeva o zajednici, o društvu. I kada napravi taj prijelaz iz pjevanja o ljubavi prema ženi, a prema sada pjevanju o ljubavi prema Domovini, taj prijelaz govori o tome da je sazrio i odrastao. Da sada vidi kako se ljubav prema ženi (prema svojoj ženi i svojoj djeci) ne odvija u zrakopraznom prostoru u kojem se može odvijati ljubav prema ženi kao takvoj – jer takva žena ne postoji (kao što ne postoji Isus izvan Crkve). I zato mijenja fokus svoje ljubavi sa žene kao ideje prema Domovini kao stvarnosti koja oblikuje njega, njegovu ženu i njegovu djecu, kao i njihove međusobne odnose i odnose s drugim obiteljima u komšiluku. Stvarnost je važnija od ideje, rekao je papa Franjo. Stoga, kada je u pitanju sadržaj pjesama i svega onog okolo tog pjevanja – ono nešto više što je MPT postao u međuvremenu i to kvalitetno naplatio – nije upitno niti kome može biti, a da je iole normalno prizemljen, ne može biti neprimjereno ili nepoželjno. Ali to ne znači da na ovoj drugoj razini – percepcijskoj – ne postoje ozbiljni problemi oko ovoga fenomena MPT-a. No to nisu prvenstveno problemi MPT-a, ili biskupa Mate kada je on u pitanju, nego mitski narod, odnosno, javnost koja ima takvu i takvu percepciju, bilo pjevača ili biskupa. Na neki način ta javnost (a nadasve mediji i društvene mreže) od ove dvojice bijelih muškaraca na poziciji moći stvaraju mitska bića kao što je i ona (javnost, odnosno, narod) sama. Onemogućuje nam da uperimo kažiprst prema njima.
A zašto se to događa? Mislim da se to događa zato jer smo kao društvo i kao pojedinci odustali od sadržaja i prihvatili samo percepcijsku razinu stvarnosti kao jedinu bitnu ili uopće postojeću. Nije bitno što se kaže, nego je bitno tko to kaže, kako to kaže i kako će mi to neki mediji ili anonimni profil na društvenoj mreži, posredovati i prenijeti. Na taj se način stvaraju percepcijski narativi koji kao lešinari kruže oko onoga što bilo tko kaže – oko sadržaja, lomeći taj sadržaj i krojeći ga onako kako njima odgovara zbog već znamo koje svrhe ili razloga. Ti narativi kruže i oko biskupa i oko pjevača. A njihova svrha, svrha tih narativa, ili razlog je učvršćivanje logike divide et empera te osnaživanje rovovske podjele društva. A ovaj logika i podjela stvaraju društvenu kaljužu u kojoj, kako to inače biva, svinje guštaju. Svrha je, kako mi se čini, osigurati svoje (svinjske) povlastice i poziciju utjecaja, zatim proširiti svoj reach i zabiti još jednu lopatu u vlastiti rov, odnosno u rov u kojem se nalaze ovce koje besmisleno bleje istim dijalektom a bez da ta komunikacija rezultira razumijevanjem. U svemu tome postaje sasvim nebitno što se reklo, nego u prvi plan dolazi kontekst (kojega provjeravaju i samoga konstruiraju faktčekeri) u kojem se nešto reklo, zatim u obzir dolazi kako se nešto reklo i u konačnici tko je nešto rekao. I dok dođemo do slijedeće stepenice koja se pita što je to uopće rečeno, naša pažnja je već iscrpljena i umorna tako da se nema niti snage ni daha ili volje, baviti tim kolokvijalnim pitanjem što je sadržaj rečenoga. Ostajemo samo na percepciji koja nam je posredovana i predočena takva kakva jest. U našem rovu. Dostupna. Neupitna. Besadržajna.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 