Kada je stvaralački Duh htio da postane tijelo, on se zaodjenu u neizbrojive forme stvari. Stablo, kuća, toranj, komad toalete, cvijet, piramida, ura, oblak, vaza, smijeh, pogled, zvuk harmonike u ruci prostaka, pudar na obrazu i usnama bludnice, kose vjetrom uzvitlane, sjenka koja pada na cestu ili na vodu ili na lice, pokret ruke, šum rijeke, moj štap, noć, svjetlo nad vodom, vino u čaši, zvijezda. Sve ove stvari su forme božanskoga, forme Duha. Nevidljivi Duh u vidljivim formama stvari. Ovaplotio se u metale, u životinje, rascvjetao se u cvjetove, žute, bijele, crvene, crne, zelene, razlio se u bijele ili plave ili zelene beskonačne vode, podivljao u strasne boje istočnih biljaka, razvjezdao se u zvijezde.
Čovjek je također stvar. Čovjek je samo u prirodi najviša forma Duha. Ako ste u ekstazi pali na koljena pred bijelo tijelo žene, nije vaša molitva ženskom tijelu nego onomu što je božansko skriveno u formu. Ćutljivi krik duše dok prolazite okrajkom livade ponad koje sja veče, nije krik za sjajem večeri nego za beskrajnošću što je u tom sjaju. Mlada djevojčica koja od čežnje ne može da spava, bježi iz svoga bijeloga kreveta u noć, u proljeće. Koga traži mlada djevojčica? Zar samo kakva nepoznata mlada ljubavnika? ispred čijeg bi susreta možda njena duša pobjegla kao mala prestrašena tica. Zar je samo noć ili proljeće ispunjenje njene čežnje? Ili je njena čežnja za nečim što je skriveno nevidljivo u noći ili proljeću?
Duša stvari govori duši čovjeka. Ako svaki čovjek ne čuje ono što govore stvari, zar to znači da stvari ne govore čovjeku? Jedna je posljednja tajna stvari i posljednja tajna čovjeka. Ima mistična korespondencija božanskoga koje je u stvari i božanskoga koje je u čovjeku. Nema dakle ni jedne mrtve forme: sve žive. Sve žive životom svojim i životom Duha koji se očituje u njima. Život forma, i mrtvih stvari, i biljaka, i životinja, i čovjeka, može da bude konačan, ali je život Duha beskonačan.
Čovjek može, pomoću svojih čula, da zamijeti forme svih stvari. Ali svi ljudi ne mogu da dožive božansko u stvarima. Praktična upotreba stvari i znanje o stvarima sakrivaju unutrašnjost stvari našoj duši. Znanje o stvarima, to je zamjećivanje stvari. Znanje stvari, to je doživljaj stvari: mistična korespondencija duša. Mi praktično upotrebljavamo stolac, zato nam on više ne govori ništa; zato je nijem i mrtav. Zvijezdu ne upotrebljavamo praktično, zato nam ona više govori. Ali mi imamo znanje o zvijezdi, zato nam ona ne govori sve što bi mogla. Najmanje ona govori astronomu. Najviše primitivcu i djetetu. Primitivac i dijete najintenzivnije doživljavaju stvari.
Kao dijete ja sam doživio najjače jesen šume. Onda je šuma meni imala svoj veliki unutrašnji život. Duša se bila dotakla jedne beskrajne bezutješnosti; plač, bjegstvo, očaj bez dna. To je valjda po prvi put u mojem životu dotada zvuk jedne smrti došao u moju dušu. Danas, kad su me ljudi i iskustvo naučili da se od šume načinja kuća ili sto, i da će opet, pokoliko mjeseci poslije venjenja ona opet prozeleniti, mora da mi bude dosta ravnodušna jedna jesen šume.
Stvari su izgubile djevičanstvo prvih dana svojega nastanka u rukama filistra i naučnika. Sve forme govore. Svaka ima svoj unutrašnji glas, zvuk, krik, koji ne moraju da čuju moje tjelesne uši, čuje ga duša u velikim časovima. U formama je muzika. Kad doživljujemo forme, duša čuje njihov unutrašnji glas, njihov krik, njihovu muziku. Kako bi ih drukče mogli da doživimo!
Linije ženina lica, grudi, ruku, nogu, zvone, otkrivaju u svojoj muzici skriveno božansko. Ženine kose zvuče, pjevaju, kriče iznutra: unutrašnja muzika beskraj otvara. Ženina bijela ruka, zasjavši u noći, budi svojim krikom umrtvljeni život duše. Linije stabla na promenadi, linije kuća koje ispijaju sunce u svoje prozore, linije brežuljaka koji plešu ples svojih velikih elipsa u doline, te linije zvuče svoju muziku, pjevaju svoju dušu. Crne brazde oranica zvone muziku teških velikih crkvenih zvonika.
Golotinja svake stvari je zvuk. O forme zvučite, kričite u nas svoje Unutra, svoju muziku! Da doživljujemo veliku svetkovinu forma, duboku orgiju forma. Nepojmljivo, nezamislivo nadno vaše muzike je Bog.
Dvije vrste forma: forme prirode i forme umjetnosti. Forme stvari u prirodi su nijeme, bez zvuka, mrtve za veći dio ljudi. Da stvari u prirodi čine u nama one dušine pokrete koje su činile prije no što smo im život za nas ubili praktičnom upotrebom ili spoljašnjim znanjem o njima, treba da ih oslobodimo te praktične upotrebe i tog znanja o njima. Da ih učinimo što više apstraktnima, da ih odstvarimo. Umjetnik odstvaruje stvari. umjetnik oduzimlje ono što prije nije dopuštalo da čujemo njihov unutrašnji glas. Umjetnik ih čini apstraktnima, diže ih u jedan viši svijet; vaskrsenje stvari. Vaskrsenje stvari, odstvarivanje nije ono spoljašnje takozvano poljepšavanje stvari. Stablo koje je umjetnik svojim sredstvima naslikao na platnu oslobođeno je, odstvareno, nije više stvar koja ima jednu praktičnu nego jednu duhovnu svrhu. U pjesmi riječ voda ne sjeća više na vodu koja se pije ili koja okreće mlin. Stalo, voda… sada su forme čiji unutrašnji glas dolazi lako u našu dušu. Umjetnik vraća djevičanstvo stvarima: otvara vrata njihova unutrašnjeg života ljudima.
U umjetnosti je najintenzivniji doživljaj svijeta. Umjetnik dakle osjeća: doživljuje stvari onako slično kao primitivac. Ili onako slično kao dijete. Odatle već stara komparacija između umjetnika i djeteta. Primitivac stvara svojega boga od zemlje ili od kamena. Primitivac ne zna za akademije, ni za muzeje, ni za naučnu tehniku, zato njegov bog nema pravilna tijela, niti izračunanih linija. No njegov je bog u svojoj prostoti, živ, unutrašnje živ. Zemljani ili kameni bogovi primitivca nisu ste mrtva zemlja ili mrtvi kamen kojima se primitivac klanja kao idolima. Ti bogovi nisu tek ni etnografski podatci, ili prvi počeci za razvitak umjetnosti. Ti bogovi su umjetnost. Zar primitivcu više ne govori njegov prosti zemljani ili kameni bog nego možda kojemu učenomu kakav slavni kip iz velikog muzeja? Ako se ne da odmah lako da osjeti unutrašnji život takvoga kipa, zar da on već nema svojeg unutrašnjega života? Zar hijeroglifi nisu imali svoje značenje i skriveni smisao i prije nego što su bili odgonetnuti? Dijete se igra negdje u usamljenoj ulici i na sivom asfaltu nacrta ugljenom crnog velikog čovjeka. Mnogi i ne misli da bi taj dječji crtež, prost, bez spoljašnje ljepote, mogao da ima jači unutrašnji život nego koja skupa slika u galeriji. Ne samo radi toga što dijete ne zna da laže. Njegov crtež ima svoj život jer je dijete blizu stvarima, i svoje tajanstveno osjećanje neposredno otkriva na liniji svoje olovke ili ugljena. No, naprimjer, današnji umjetnik ne može da bude ni primitivac ni dijete. Njegova umjetnost ima samo jednu unutrašnju: duhovnu sličnost s umjetnošću primitivca ili djeteta. Ali njegova duša ima svoj drugi, kompliciraniji život, različit od dušina života u primitivcu ili djetetu.
Muzika, kao umjetnost najapstraktnija, i od same umjetnosti riječi apstraktnija, govori najjače duši. Treba da sve forme umjetnosti slikarstva ili kiparstva ili plesa ili riječi doživljavamo kao muziku. Muzika, unutrašnja muzika, glavni je uvjet za naš duševni doživljaj u svakoj umjetnosti.
Pred neko vrijeme se nastojalo da se umjetnost riječi približi što više muzici. Oni su osjećali potrebu muzike, mada možda nesvjesno. Ali su imali najčešće u vidu spoljašnju muziku vokala i konsonanata, manje glavnu unutrašnju muziku. Golotinja svih stvari: cijelog svijeta je zvuk.
Najveći je onaj koji ne čuje samo muziku svih umjetničkih nego i svih prirodnih forma. Njegova je duša u korespondenciji s cijelim kozmosom. Njegov se duh utopio u vječnu muziku, u Sve. On je shvatio sve što se može da shvati. S onu stranu njegove shvatljivosti ostaje samo Bog.
Umjetnikova spoznaja je najviša spoznaja. Kad doživljujemo forme umjetnosti, spoznajemo ono što je beskrajno, vidimo ono što je drukčije nevidljivo. U religiji se to ne može da postigne. Ako je religija takođe neka spoznaja, onda je ona niža spoznaja. Već sama potreba vjere, to je nestašica spoznaje. Ako spoznajem da jesam, to je svakako više nego da vjerujem da jesam. Ljudi su prestali spoznavati božansko kad su počeli vjerovati da ima božansko. Credo quia absurdum est. Vjernik vjeruje. Umjetnik spoznaje ono u što vjernik vjeruje. Vjernik vjeruje ali je slijep. Umjetnik ne vjeruje ali vidi. No vjeruje jer vidi. Vjernik vjeruje u najljepšu Djevicu Mariju koja je na nebu. Umjetnik stvara tu najljepšu Djevicu Mariju već ovdje na zemlji. On pada u svojoj duši na koljena preda Nju, pravu, čistu, na nebu i na zemlji od sviju žena najljepšu. Nebesko kraljevstvo je u kraljevstvu svečanih glasnih ili tihih bezbrojnih bezimenih boja: plave ćute kao od prevelike radosti vječno zanijemjele stisnute usne nebeskih djevica; crvene zvuče kao silni široki trijumf heruvinskih trublja; žute osljepljuju oči kao prvi put ugledana nebeska svjetla. Ona, najljepša, Djevica Marija, sva, sva je od boja; duša od boja, tijelo od boja. Nema druge Djevice Marije osim ove kojoj je i duša i tijelo od boja ili od mramora ili od riječi. Ona je na nebu ali je nebo na zemlji. Nije san koji vjernik sniva, nego kao ovaploćenost, koju vidimo. Ne treba da netko uzađe na nebo ako je hoće da vidi.
Religije mru, nestaju. Misao ubija bogove. Nova misao ubija stare bogove. Što su danas religije? Ako im se oduzme etika, koja nije samo svojina religija nego duboka potreba čovječanstva. No čovjek ne može da živi bez svojih bogova. Ostaje umjetnost kao jedina religija. U svakom čovjeku postoji mogućnost da umjetnost doživljuje. U svakom čovjeku dakle postoji mogućnost najviše spoznaje. Najviša čežnja naših duša je čežnja umjetnosti. Toj čežnji nema imena.
Antun Branko Šimić, 1918
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 