Da bismo uopće mogli govoriti o poslušnosti u Crkvi, potrebno je razumjeti što Crkva jest a što nije. Crkva nije još jedna religijska organizacija među drugima, niti je puka sociološka institucija koja se može do kraja objasniti kategorijama moći, interesa ili povijesnih procesa. S druge strane ona jest sve navedeno iz prethodne rečenice. Ona je, istodobno i nerazdvojivo, naravna i nadnaravna stvarnost. Naravna, jer se ostvaruje u povijesti, sastavljena je od konkretnih ljudi, oblikuje se kroz institucije, pravila, strukture i kulturu, te je izložena svim ograničenjima i slabostima koje obilježavaju ljudsko djelovanje. Nadnaravna je jer ju nije ustanovio čovjek, nego sam Krist, i jer u sebi nosi stvarnost koja nadilazi povijest, a to je Božje djelovanje u vremenu. Upravo iz te napetosti proizlazi klasična tvrdnja da je Crkva sveta i grešna u isti mah. Sveta nije zato što su njezini članovi moralno savršeni, nego zato što je Krist svet i jer je On njezina glava. Grešna je ne zato što je Krist grešan, nego zato što smo mi, koji činimo njezino tijelo, grešnici. Ta napetost nije nesreća niti skandal koji treba prikriti, nego temeljno obilježje Crkve u povijesti. Tko želi Crkvu bez grijeha, zapravo želi Crkvu bez ljudi. Tko želi Crkvu bez svetosti, želi tek još jednu nevladinu organizaciju s religijskim rječnikom.
Iz takvog razumijevanja Crkve proizlazi i njezina središnja tvrdnja o samoj sebi, naime to da je ona nastavak Kristova utjelovljenja u povijesti. Crkva nije tek zajednica onih koji se sjećaju Krista ili slijede Njegov nauk, nego Mistično Tijelo Kristovo, stvarna i djelatna prisutnost Krista u svijetu i povijesti nakon Uzašašća. Zbog toga Crkva nije opcionalni dodatak kršćanskom životu, nego njegov konstitutivni element. Izvan Crkve nema spasenja ne zato što Bog ne bi mogao spasiti koga hoće i kako hoće, nego zato što je sam Bog odlučio spašavati po Kristu, a Krist se nerazdvojivo vezao uz Crkvu kao svoje Tijelo. Sakramenti, Riječ, služba i zajedništvo povjereni su Crkvi, a ne privatnoj duhovnosti pojedinca. Izvan Crkve nema spasenja jer bez Crkve nema ni Biblije ni Krista.
Stoga, upravo tu, u toj konkretnoj povijesnoj Crkvi, pojavljuje se pitanje strukture (službe) i karizme. Krist nije ostavio amorfnu zajednicu jednakih pojedinaca bez reda i službi. On je uspostavio hijerarhijsko uređenje: apostole, Petra kao stijenu, te trajnu službu biskupa i njihovih suradnika. Ta struktura nije plod kasnije institucionalizacije, nego dio same Kristove volje. Istodobno, Duh Sveti nikada nije prestao dijeliti karizme koje nisu vezane uz hijerarhijsku službu. One se daju slobodno, raznoliko i često neočekivano, a njihova svrha nije samopotvrđivanje pojedinca, nego izgradnja Crkve. Zbog toga u Crkvi postoji temeljna jednakost svih vjernika u odgovornosti za njezin život i poslanje, ali i stvarna razlika u službama i zadaćama kroz koje tu odgovornost činimo živom. Opće svećenstvo svih vjernika ne poništava ministerijalno svećenstvo, kao što ni hijerarhijska služba ne poništava karizmatsku dimenziju Crkve. Ja sam, u tom smislu, jednako odgovoran za Crkvu kao i moj župnik ili biskup, ali ne na isti način. Oni imaju službu posvećivanja i upravljanja koja je vezana uz sakramentalni biljeg i crkvenu strukturu. Ja imam karizme koje su možda njima dane, a možda i nisu, i koje nisu zamjenjive njihovom službom. Problem nastaje kada se ta dva aspekta počnu miješati (ili negirati), kada se karizma pokušava pretvoriti u vlast ili kada se služba shvaća kao apsolutna nepogrešivost u svemu što se kaže i učini. U tom kontekstu postaje nužno razlikovati između dogme, doktrine i teološkog mišljenja, jer se bez te razlike pitanje poslušnosti nužno pretvara u konfuziju ili ideologiju. Dogma je istina vjere koju je Bog objavio i koju je Crkva svečano prepoznala i proglasila. Crkva nad dogmom nema (aktivnu) vlast u smislu da bi je mogla promijeniti, relativizirati ili ukinuti. Ona je može samo čuvati, produbljivati i tumačiti. U tom smislu Crkva ima pasivnu vlast na dogmom – pasivnu u smislu da ju prima i čuva te tumači. Kada je dogma u pitanju, nema prostora za osobno neslaganje u smislu katoličke vjere. Onaj tko se ne slaže s dogmom i ne pokorava joj se, nije katolik.
Doktrina, s druge strane, predstavlja crkveno razumijevanje objavljene istine (dogma) u konkretnim povijesnim okolnostima. Ona se razvija, raste i ponekad korigira, jer se Crkva uvijek iznova suočava s novim društvenim, kulturnim i povijesnim izazovima. Socijalni nauk Crkve je klasičan primjer takve doktrine. U tom području Crkva ima stvarnu (aktivnu) vlast, ali i stvarnu odgovornost, a u njezinu oblikovanju sudjeluju i hijerarhija i laici, svatko prema svojoj ulozi. Doktrina može biti nesavršena, pa čak i djelomično pogrešna u određenim naglascima, ali ona ipak predstavlja autentično crkveno usmjerenje koje vjernik ne može jednostavno ignorirati. Recimo da nije ista razina podložnosti i poslušnosti u pitanju (kao što je slučaj s dogmom), ali i podložnost i poslušnost se zahtijeva od svakog katolika kada je u pitanju doktrina Crkve koju Crkva sama razvija i ukida (mijenja) po potrebi. Teološko mišljenje, pak, pripada području slobode. Ono nikoga ne obvezuje i može biti više ili manje točno, pa čak i ozbiljno pogrešno – heretično. U tom području pogriješiti mogu svi: pape, biskupi, svećenici, teolozi i laici. Crkva dopušta širok prostor za takva mišljenja sve dok se ne prelazi granica vjere i zajedništva, a kada se ta granica sustavno prelazi, Crkva ima pravo i dužnost reagirati onako kako smatra primjerenim: nekome blago upozorenje, nekome oštri ukor, a nekome ekskomunikacija.
Tek s ovom razlikom, između obvezivosti dogme, doktrine i mišljenja, na umu možemo smisleno govoriti o poslušnosti. Poslušnost u Crkvi nije slijepo pokoravanje svakoj izgovorenoj riječi crkvenog autoriteta, ali nije ni selektivno prihvaćanje samo onoga što mi se osobno sviđa. Kada je riječ o dogmi, poslušnost je apsolutna, jer se radi o samoj istini vjere. Ako bi župnik, biskup ili čak papa govorio protiv dogme, vjernik mu ne samo da ne smije biti poslušan, nego ima dužnost pružiti otpor, jer je vjernost Kristu iznad svake službe. Ujedno, takav službenik Crkve bi se sam ekskomunicirao iz Kristova Tijela i samog spasenja. Kada je riječ o doktrini, situacija je složenija i zahtijeva zrelost vjere. Vjernik je pozvan prihvatiti doktrinarno naučavanje Crkve čak i onda kada se osobno s njime ne slaže u potpunosti. To ne znači da mora potisnuti sav razum ili prestati razmišljati, nego da priznaje Crkvi pravo da vodi zajednicu u konkretnim povijesnim okolnostima. Primjer Amoris laetitia i pitanja pričesti za rastavljene i ponovno civilno vjenčane katolike pokazuje upravo tu napetost jer moguće je ozbiljno sumnjati u ispravnost određenih pastoralnih naglasaka (kao što i sam činim), a ipak ih prihvatiti kao trenutno autentično papinsko naučavanje (kao što i sam činim), bez da se od toga čini nova dogma ili povod za raskol. Kada je pak riječ o teološkim mišljenjima, vjernik uživa stvarnu slobodu. Ne mora ih prihvatiti, može ih kritizirati, pa čak i odbaciti uz kvalifikaciju da su heretična, bez da time izlazi iz okvira katoličke vjere. Razboritost i ljubav prema zajedništvu nalažu određenu mjeru, ali obveze nema.
I sada dolazimo do završne točke, koja je i bila povod ovom razmišljanju. Pitanje poslušnosti ne može se svesti na jednostavnu formulu slušaj uvijek ili slušaj samo kad se slažeš. Crkvi dugujemo poslušnost upravo zato što je Kristova, ali ta poslušnost uvijek mora biti ukorijenjena u istini, razlučivanju i ljubavi. Postoji, i to treba jasno reći, jedan viši način poslušnosti, koji nadilazi pravila i granice, a koji se sastoji u svjesnom i slobodnom pristajanju uz crkveni autoritet čak i onda kada griješi, ali isključivo iz ljubavi prema Kristu. To je svetački ideal, a ne opća norma. On pretpostavlja duboku vjeru, čistu savjest i svijest da se u tom činu ne pokoravam pogrešci tog i tog čovjeka (koji je župnik, biskup ili papa), nego Kristu koji dopušta da Njegovu Crkvu vode grešni ljudi. Ali taj ideal ne može i ne smije biti pretvoren u obvezu za sve, niti u sredstvo ucjene savjesti. Crkva ne traži od vjernika da suspendiraju razum, nego da ga oblikuju zajedničkom vjerom. Poslušnost u Crkvi nije mehanička, nego relacijska jer ona nije apsolutizacija službe, nego povjerenje u Krista koji djeluje i kroz nesavršene strukture. Upravo u toj napetosti između vjernosti i slobode, između istine i strpljenja, između razlučivanja i povjerenja, odvija se stvarni kršćanski život. I možda je to najteži, ali i najautentičniji način da se ostane u Crkvi, ne kao ideologiji, nego kao Tijelu Kristovu koje hoda poviješću prema ispunjenju vremena.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 