U knjizi Darwin’s Dangerous Idea: Evolution and the Meanings of Life (1995), Daniel Dennett uvodi snažnu i provokativnu metaforu evolucije kao univerzalne kiseline (universal acid). Tom metaforom želi izraziti dubinu, radikalnost i sveobuhvatnost darvinističkog objašnjenja. Evolucija, jednom shvaćena u svojoj punoj teorijskoj snazi, ne razgrađuje samo pojedine tradicionalne metafizičke, teološke i filozofske pretpostavke, nego zahvaća cjelokupnu sliku svijeta, mijenjajući način na koji razumijemo prirodu, život, čovjeka, svijest, značenje, vrijednost i svrhu. Evolucija, prema Dennettu, ne predstavlja tek jednu znanstvenu teoriju među drugima, nego temeljnu objasnidbenu strategiju pomoću koje se može reinterpretirati gotovo sve što postoji i što znamo. Njegova metafora univerzalne kiseline nije slučajna. Ona sugerira proces razgradnje. Kao što snažna kiselina rastapa gotovo svaku materiju s kojom dođe u dodir, tako i darvinistička ideja varijacije i selekcije razgrađuje tradicionalne pojmove stabilnih supstanci, esencija, svrhovitih uzroka, božanskog dizajna i konačnih razloga. Međutim, ovaj proces razgradnje nije destruktivan u pukom smislu destruktivnosti same. Barem ga Dennett tako ne vidi. On je prije svega rekonstruktivan. Razgradnjom starih pojmovnih struktura, evolucija otvara prostor za novo strukturiranje stvarnosti, utemeljeno na znanstvenoj slici svijeta. Evolucija se tako pojavljuje kao epistemološki i ontološki reorganizacijski princip. Ona ne samo da objašnjava kako je svijet nastao, nego i kako ga trebamo razumjeti.
Središnji mehanizam te univerzalne kiseline jest prirodna selekcija. Dennett naglašava da Darwinova ideja ne uvodi nikakve tajanstvene ili teleološke sile, nego pokazuje kako se složenost, svrhovitost i organizacija mogu pojaviti iz jednostavnih, nesvjesnih i mehaničkih procesa. Varijacija, selekcija i nasljeđivanje dovoljni su da objasne nastanak složenih bioloških struktura bez potrebe za inteligentnim dizajnerom ili unutarnjom svrhom. Upravo ta eliminacija magičnih sastojaka čini darvinizam opasnom idejom koja potkopava duboko ukorijenjena intuitivna uvjerenja o posebnosti života, o povlaštenom položaju čovjeka i o nužnosti metafizičkih objašnjenja. Za Dennetta, evolucija kao univerzalna kiselina se ne zaustavlja na biologiji. Naprotiv, njezina se moć proteže na područje psihologije, kognitivne znanosti, filozofije uma, etike, epistemologije i kulture. U tom smislu, Dennett govori o algoritamskoj moći darvinizma koja kaže da jednostavni, slijepi procesi mogu generirati iznimno složene obrasce. Um, svijest, jezik, moral i kultura postaju tako proizvodi evolucijskog procesa, a ne iznimke koje zahtijevaju posebne ontološke statuse. Evolucija, shvaćena kao univerzalna objasnidbena strategija, omogućuje nam da te fenomene rekonceptualiziramo unutar jedinstvenog znanstvenog okvira.
Jedan od ključnih elemenata Dennettove interpretacije evolucije kao univerzalne kiseline jest ideja dizajna bez dizajnera. Biološki organizmi izgledaju kao da su inteligentno projektirani, no njihova se struktura može objasniti kumulativnim učinkom selekcije. Time se razgrađuje tradicionalna teleološka slika svijeta u kojoj se svrha shvaća kao nešto izvorno i temeljno. Kao nešto što prethodi samoj biološkoj realizaciji dizajna. Umjesto toga, svrhovitost postaje emergentni, naknadni proizvod evolucijskih procesa, i to samo shvaćena kontekstualno lokalno. Funkcija više nije ontološki primarna, nego rezultat povijesti selekcije. Ova promjena perspektive ima duboke posljedice za filozofiju jer pojam svrhe, koji je stoljećima bio povezan s božanskim planom ili unutarnjom naravi stvari, sada se reinterpretira u strogo naturalističkim terminima. Dennett ovu objasnidbenu strategiju proširuje i na područje kulture kroz koncept mema. Memi su, analogno genima, jedinice kulturne transmisije koje se šire populacijom putem imitacije, učenja i komunikacije. Kultura se tako prikazuje kao evolucijski proces koji se odvija paralelno s biološkom evolucijom, ali s vlastitom, horizontalnom a ne vertikalnom dinamikom. Ideje, vjerovanja, običaji i institucije prolaze kroz procese varijacije, selekcije i replikacije, pri čemu opstaju oni obrasci koji su prilagodljiviji u određenom okruženju. Na taj način evolucija postaje univerzalna matrica za razumijevanje ne samo života, nego i ljudske povijesti, društva i znanja. Ovdje se jasno očituje Dennettovo shvaćanje evolucije kao objasnidbene strategije koja ne služi samo za opis prošlih događaja, nego i kao metodološki okvir za interpretaciju složenih sustava. Evolucija pruža heuristički alat za razlaganje kompleksnih fenomena na jednostavne procese, bez pribjegavanja metafizičkim pretpostavkama. Ova strategija omogućuje znanosti da se oslobodi tradicionalnih filozofskih opterećenja i da razvije dosljedno naturalistički pogled na svijet.
U kontekstu filozofije uma, Dennett evoluciju primjenjuje na objašnjenje svijesti i subjektivnosti. Svijest, prema njegovu viđenju, nije supstancijalni entitet niti unutarnje kazalište u kojem se odvija iskustvo, nego rezultat evolucijski oblikovanih neuronskih procesa. Različiti kognitivni mehanizmi natječu se za kontrolu nad ponašanjem biološkog organizma, pri čemu se privremeno stabiliziraju u narative koji stvaraju privid jedinstvenog jastva. Taj centar narativne gravitacije nije stvarna supstancija, nego funkcionalna konstrukcija koja ima objašnjivačku vrijednost. Evolucija kao univerzalna kiselina ovdje razgrađuje tradicionalni pojam duše ili jastva kao nositelja svijesti i zamjenjuje ga dinamičkim modelom emergentnih procesa. Ovaj redukcionistički moment Dennettove misli izazvao je brojne kritike. No iz njegove perspektive, riječ je o nužnoj posljedici dosljedne primjene darvinističke objasnidbene strategije. Ako složenost svijesti možemo objasniti bez pozivanja na ontološki poseban subjekt, tada je takvo objašnjenje epistemološki superiorno. Evolucija ovdje ne uništava značenje svijesti, nego ga rekonstruira u terminima koji su kompatibilni sa znanstvenim naturalizmom.
Slično se događa i u području etike. Dennett smatra da se moralne norme i vrijednosti mogu razumjeti kao proizvodi kulturne i biološke evolucije. Altruizam, suradnja i empatija nisu metafizički utemeljene vrline, nego adaptivni obrasci ponašanja koji su se pokazali korisnima za opstanak društvenih skupina. Time se tradicionalni moralni realizam zamjenjuje evolucijskim funkcionalizmom unutar kojega vrijednosti nisu apsolutne, nego povijesno oblikovane. Evolucija kao univerzalna kiselina tako razgrađuje ideju objektivnog moralnog poretka i zamjenjuje je dinamičkom slikom normativnih praksi. Ipak, Dennett naglašava da ova razgradnja ne vodi nužno nihilizmu. Naprotiv, razumijevanje evolucijskog porijekla naših vrijednosti može omogućiti njihovu svjesniju i odgovorniju artikulaciju. Ako shvatimo kako su nastale naše moralne intuicije, možemo ih kritički preispitivati i prilagođavati novim okolnostima. Evolucija se tako pojavljuje ne samo kao objašnjenje prošlosti, nego i kao alat za oblikovanje budućnosti. Važno je uočiti da Dennettov pojam univerzalne kiseline ne označava puku destrukciju tradicionalnih pojmova, nego proces njihove transformacije. Metafizičke kategorije poput svrhe, značenja, subjekta ili vrijednosti ne nestaju, nego se reinterpretiraju unutar naturalističkog okvira. Taj proces uključuje gubitak određenih intuitivnih sigurnosti, ali donosi određeni dobitak u koherentnosti i znanstvenoj utemeljenosti tih vrijednosti. Evolucija kao objasnidbena strategija ima stoga dvostruku funkciju. S jedne strane, ona služi kao univerzalni analitički alat za razgradnju složenih fenomena na jednostavne procese. S druge strane, ona omogućuje rekonstrukciju svijeta na temelju znanstvenog pogleda, u kojem su svi entiteti i procesi međusobno povezani u jedinstvenu mrežu uzročnosti. Taj novi svjetonazor karakterizira ontološki kontinuitet između materije, života, uma i kulture. U tom kontekstu, Dennettova metafora univerzalne kiseline postaje ključ za razumijevanje njegova filozofskog projekta. Darvinizam nije tek teorija o podrijetlu vrsta, nego temeljna ideja (svjetonazor) koja mijenja način na koji mislimo o stvarnosti u cjelini. Ona zahtijeva od nas da preispitamo vlastite intuicije, da se odreknemo metafizičkih sigurnosti i da prihvatimo dinamičnu, procesualnu sliku svijeta. Dennettovo razumijevanje evolucije kao univerzalne kiseline predstavlja jedan od najsustavnijih pokušaja naturalističke rekonstrukcije filozofije. Evolucija postaje objasnidbena strategija par excellence. Ona je sredstvo (perspektiva i metodologija) pomoću kojega se svijet rastvara do svojih najjednostavnijih sastavnica, kako bi se potom iznova sastavio u koherentnu, znanstveno utemeljenu sliku stvarnosti. Taj projekt, iako kontroverzan, snažno je obilježio suvremene rasprave o umu, svijesti, kulturi i ljudskoj prirodi, ostavljajući dubok trag u filozofiji, kognitivnoj znanosti i teoriji evolucije.
Nihilizam
Ranije spomenuti nihilizam, koji može nekada izgledati kao posljedica Dennettove filozofije, zauzima ipak središnje mjesto u filozofiji Friedricha Nietzschea. Kod Nietzschea nihilizam nije tek jedna od tema njegova mišljenja, nego temeljni dijagnostički i kritički pojam kojim nastoji opisati duhovno stanje zapadne civilizacije. Nihilizam označava povijesni proces u kojemu se urušavaju najviše vrijednosti, gubeći svoju obvezujuću snagu, smisao i uvjerljivost. No, za Nietzschea nihilizam nije samo stanje propadanja, nego i nužna faza preobrazbe, prijelazni trenutak između starog i novog sustava vrijednosti. U svojoj srži, nihilizam znači iskustvo da najviše vrijednosti gube svoju vrijednost. Riječ je o procesu u kojemu se tradicionalne metafizičke, religijske i moralne strukture pokazuju kao neodržive, iluzorne ili proturječne. Temeljne ideje koje su stoljećima davale smisao ljudskom životu, popit ideje Boga, istine, dobra, svrhe, besmrtnosti duše postupno gube svoju moć u potpunosti. Ovaj proces Nietzsche opisuje formulom smrt Boga, koja ne označava ateističku tvrdnju, nego kulturno-povijesni događaj označavajući kolaps metafizičkog horizonta zapadne civilizacije. Smrt Boga znači da se svijet više ne može tumačiti unutar okvira apsolutnog smisla i objektivne svrhovitosti. Time nestaje temelj na kojem su bile utemeljene moralne norme, spoznajne vrijednosti i egzistencijalne orijentacije. Čovjek ostaje suočen s prazninom, dezorijentacijom i radikalnom nesigurnošću. Upravo to stanje Nietzsche naziva nihilizmom, situacijom u kojoj više ne postoji transcendentno jamstvo vrijednosti.
Nietzsche pri tome razlikuje različite oblike nihilizma. Prvi i temeljni oblik jest pasivni nihilizam. On se očituje u osjećaju umora, rezignacije i gubitka volje. Čovjek pasivnog nihilizma povlači se iz života, gubi povjerenje u njegove mogućnosti i pribjegava strategijama bijega poput hedonizma, asketizma, konformizma ili pesimizma. Takav nihilizam očituje se u modernim oblicima relativizma, skepticizma i egzistencijalne apatije kojoj svjedočimo i u stvarnom životu ali i na društvenim mrežama. Drugi oblik nihilizma jest aktivni nihilizam. On ne označava predaju, nego radikalnu kritiku i rušenje postojećih vrijednosti. Aktivni nihilist svjesno razotkriva lažne temelje metafizičkih sustava i moralnih dogmi. On ne bježi od praznine, nego je prihvaća kao nužan korak prema stvaranju novih vrijednosti. Aktivni nihilizam stoga ima destruktivnu, ali i oslobađajuću funkciju jer uklanja okove koji sputavaju životnu snagu i kreativnost. Ova destruktivna dimenzija nihilizma očituje se ponajprije u Nietzscheovoj kritici platonizma i kršćanstva. Platonova metafizika, s njezinim razdvajanjem svijeta ideja i svijeta osjetilnog iskustva, uspostavlja hijerarhiju u kojoj je ovaj svijet obezvrijeđen. Pravi svijet postaje onaj nadčulni, vječni i savršeni, dok je osjetilna stvarnost shvaćena kao nesavršena kopija. Kršćanstvo preuzima i radikalizira ovu strukturu time što ovaj svijet postaje dolina suza, a pravi život premješta se u transcendentni poredak novoga života. Nietzsche ovu tradiciju naziva nihilističkom jer ona potkopava vrijednost života ovdje i sada. Ako se pravi smisao nalazi izvan ili nakon svijeta, tada ovaj svijet gubi svoju autonomnu vrijednost. Čovjek se okreće protiv vlastitih nagona, tijela i vitalnosti, razvijajući moral samoodricanja, poniznosti i asketizma. U tom smislu, Nietzsche vidi kršćanski moral kao vrhunac nihilizma jer on ne samo da obezvređuje svijet, nego i samu životnu snagu. Negira volju za moć.
No, Nietzscheova kritika nije puka negacija negacije radi. Njegov cilj nije ostaviti čovjeka u pustinji besmisla, nego otvoriti prostor za novu afirmaciju života i afirmaciju novih vrijednosti (volja za moć). Ovdje nastupa konstruktivna dimenzija nihilizma. Nakon što se razruše stare vrijednosti, pojavljuje se mogućnost njihova ponovnog stvaranja. Taj projekt Nietzsche označava pojmom prevrjednovanja svih vrijednosti. U središtu tog procesa stoji figura nadčovjeka. Nadčovjek nije biološki ideal, niti politički projekt, nego egzistencijalna paradigma. On predstavlja čovjeka koji je sposoban sam sebi postaviti vrijednosti, bez oslanjanja na transcendentne autoritete izvan njega samoga. Nadčovjek je onaj koji prihvaća kaotičnost i nesigurnost svijeta, ali ih ne doživljava kao prijetnju, nego kao priliku za stvaranje i prakticiranje volje za moći. Njegov temeljni stav nije poricanje života, nego njegova bezuvjetna afirmacija kroz prizmu moći. U tom kontekstu, nihilizam se pokazuje kao nužna prijelazna faza. On razotkriva iluzornost starih sustava, ali istodobno priprema teren za novu izgradnju. Nietzsche stoga ne želi zaustaviti nihilizam, nego ga dovesti do njegova kraja. Tek kada se do kraja suočimo s prazninom, možemo iz nje izvući novu snagu. Važno je naglasiti da Nietzscheov nihilizam nije jednostavno negacija svih vrijednosti, nego kritika određenog tipa vrijednosti, i to onih koje su neprijateljski nastrojene prema životu i životnoj snazi. Njegov projekt nije destrukcija kao takva, nego transformacija. Volja za transformacijom svijeta utemeljena na životnoj snazi. Cilj nije uništenje morala, nego njegovo preoblikovanje u smjeru afirmacije vitalnosti, stvaralaštva i individualne snage. U tom smislu je Nietzscheov nihilizam duboko ambivalentan pojam. On istodobno označava bolest i lijek, krizu i mogućnost, propast i novi početak. Upravo u toj napetosti leži njegova filozofska snaga. Njegov nihilizam predstavlja jednu od najdubljih dijagnoza modernog duha. On razotkriva temeljnu prazninu koja se pojavljuje nakon sloma metafizičkih sustava, ali istodobno poziva na hrabrost stvaranja.
Dennettovo razumijevanje evolucije kao univerzalne kiseline ima izrazito snažan paralelizam s Nietzscheovim razumijevanjem nihilizma. Univerzalna kiselina, kao i nihilizam, ima dvostruku ulogu, jer prvo mora nešto razgraditi kako bi rekonstruirala. Dakle, oba termina posjeduju i destruktivnu i konstruktivnu karakterizaciju. Prvo, nihilizam razotkriva iluzornost i neodrživost tradicionalnih vrijednosti, metafizičkih struktura i religijskih sustava, dok ih univerzalna kiselina razgrađuje kako bismo se riješili onog nepotrebnog (neprimjerenog u znanstvenoj slici svijeta). Drugo, nakon tog razaranja i razgradnje, otvara se prostor za novu izgradnju vrijednosti, za samopostavljanje smisla i za projekt nadčovjeka unutar znanstveno prihvatljive slike svijeta. Upravo se u toj dvostrukoj dinamici otkriva dubinska srodnost između Dennettove univerzalne kiseline i Nietzscheova nihilizma.
Dennettova temeljna teza jest da je Darwinova teorija prirodne selekcije opasna ideja jer potkopava gotovo sve tradicionalne filozofske i religijske koncepcije stvarnosti. Poput kiseline, evolucija razara uvjerenje da u prirodi postoji unaprijed zadani smisao, svrha ili plan. Sve što postoji, uključujući i čovjeka, svijest, razum, moralnost i kulturu, mora se objasniti kao proizvod kumulativnih, nesvjesnih, mehanicističkih procesa. Time se dovodi u pitanje sama ideja intrinzične vrijednosti, vrijednosti koja više nije ukorijenjena u nekoj objektivnoj strukturi stvarnosti, nego se pojavljuje kao evolucijski korisna strategija preživljavanja. Kod Nietzschea, smrt Boga označava kolaps metafizičkog jamstva vrijednosti, istine i smisla. Tradicionalne moralne i religijske strukture više ne mogu pružiti ontološki temelj ljudskom postojanju. Slično tome, kod Dennetta evolucija kao univerzalna kiselina postupno rastvara svaku mogućnost metafizičkog utemeljenja vrijednosti. U oba slučaja imamo radikalni projekt demistifikacije stvarnosti. No, i kod Nietzschea i kod Dennetta destrukcija nije konačni cilj. Ona služi otvaranju prostora za novu izgradnju. Nietzscheov nadčovjek nastaje upravo nakon što se sve tradicionalne vrijednosti obezvrijede. Tek kada se razotkrije njihova proizvoljnost i povijesna uvjetovanost, postaje moguće stvarati nove vrijednosti. Nadčovjek je figura radikalne autonomije jer on sam postaje izvor normativnosti. Kod Dennetta, konstruktivni moment ostvaruje se kroz znanstveno restrukturiranje svijeta. Evolucija kao univerzalna kiselina uklanja stare metafizičke slike, ali istodobno omogućuje izgradnju nove, znanstveno utemeljene slike stvarnosti. Umjesto božanskog plana, dobivamo algoritamske procese. Umjesto teleologije imamo funkcionalne adaptacije, a umjesto duše imamo neurobiološke i kognitivne mehanizme. U tom smislu, Dennett predlaže novu ontologiju koja svijet kao hijerarhiju dizajna bez dizajnera, strukturu koja se samoorganizirala putem slijepih mehanizama selekcije. Vrijednosti, smisao i normativnost ne nestaju, ali se reinterpretiraju kao emergentni produkti evolucijskih i kulturalnih procesa. Moralnost postaje evolucijski stabilna strategija suradnje, a značenje se razumije kao funkcionalni alat za navigaciju u složenim okolinama.
Ovdje je paralela s Nietzscheom iznimno snažna, jer i Nietzsche i Dennett vide nužnost prevrjednovanja svih vrijednosti. Kod Nietzschea to je egzistencijalni i kulturni projekt, a kod Dennetta znanstveno-filozofski. No struktura je ista: prvo se rastvara postojeći poredak, zatim se izgrađuje novi. Dennettov se projekt može opisati kao oblik metodološkog nihilizma koji kaže da sve postojeće teorije, pojmove i vrijednosti treba staviti pod radikalnu sumnju i rekonstruirati ih iz perspektive evolucije. Nema privilegiranih pojmova jer niti jedan od njih nije izuzet iz evolucijske, znanstvene analize. Sve mora biti objašnjeno odozdo prema gore. Znanstveno utemeljeno. Slično Nietzscheovu filozofiranju čekićem, Dennett koristi evoluciju kao analitički alat kojim testira otpornost naših intuitivnih i metafizičkih uvjerenja. Ono što ne preživi susret s darvinističkom logikom, mora biti odbačeno. Ovdje se jasno očituje radikalna kritička snaga Dennettove pozicije, ali i njezin potencijalno problematični karakter jer svijet se reducira na puku materijalnost i iluzornu pojavnost ne-materijalnih fenomena. Pa ipak, i unatoč snažnom paralelizmu, postoji i važna razlika između Dennetta i Nietzschea. Nietzscheov nihilizam nosi snažnu egzistencijalnu dimenziju jer duboko proživljava krizu smisla, tjeskobu praznine i tragičnost ljudskog položaja nakon smrti Boga. Dennett, naprotiv, ostaje izrazito optimističan. Za njega evolucijska slika svijeta nije tragedija, nego oslobođenje. Ona omogućuje racionalno razumijevanje stvarnosti i otvara prostor za znanstveno utemeljeni humanizam. Dok Nietzsche upozorava na opasnost pasivnog nihilizma, u kojem dolazi do gubitka volje, Dennett vidi darvinizam kao temelj novog optimizma. No upravo tu nastaje filozofski problem koji se pita može li svijet lišen intrinzične vrijednosti doista pružiti stabilan temelj normativnosti? Nije li Dennettova nova konstrukcija vrijednosti samo sofisticirani oblik funkcionalnog relativizma? Vječno vraćanje istoga, nakon što se staro odbaci u potpunosti?
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 