Izvan Crkve nema spasenja

“Vjerska ravnodušnost prvo kaže: Čovjek se može spasiti izvan Crkve. Potom: Sve su religije dobre. Onda: Sve religije su loše,… Naposljetku kaže: Nema grijeha, i na tom je stupnju ravnodušnost vrhunac nevjere. Uklonite grijeh i religiji ste oduzeli osnovu.”
Leonardo Castellano

Toliko istine u ovom jezgrovitom opisu posljedice vjerske ravnodušnosti. Danas se mnogi katolici zgražaju kad im kažem da izvan Crkve nema spasenja. Pa kako to misliš? Pa ima dobrih ljudi izvan Crkve, a u Crkvi je toliko pokvarenih licemjera. Ti si konzerva, ognjištar. A kad idem s njima razgovarati, nemaju vremena ili ih to u biti niti ne zanima.
Ono što je meni sinulo, čitajući ove rečenice napisane prije 80tak godina, je uočavanje ovih faza o kojima tekst govori. Na Drugom vatikanskom koncilu smo promijenili percepciju spasenja, pa smo rekli da izvan Crkve ima spasenja. Jer, Bog je spasenje vezao uz sakramente (bez Crkve nema sakramenata), ali sam nije vezan (inače ne bi bio Bog) njima. I to je potpuno točno. No, to je točno iz Njegove perspektive i iz teologalne perspektive Crkve. Iz moje/naše perspektive nije točno. Isto tako nije točno iz pastoralne perspektive (koju je Crkva učinila svojim ishodišnom točkom u postkoncilskoj ekleziologiji) same Crkve. Mi se tome možemo nadati (da jest točno), ali ne možemo na tome graditi svoja evangelizacijska nastojanja. Stoga to trebamo zanemariti. Držati kao istinu, ali biti ravnodušni prema njoj. Ne uzimati ju za ozbiljno (ali joj se nadati).
Sljedeći korak ove vjerske ravnodušnosti je ekumenizam i međureligijski dijalog. Sve su religije dobre. To jednostavno nije točno. Postoje religije koje nisu dobre. Ali, ravnodušni vjernik mora biti uključiv, tolerantan, pluralan i relativno nastrojen. Ovaj korak je prirodna posljedica pastoralnog zaokreta i povijesnog razvoja postkoncilske Crkve. I trajao je tamo do rušenja Blizanaca. Odjednom je svijet zaključio da su sve religije loše. Što, naravno nije istina. Postoje dobre religije. Ali, kada smo pristali na ravnodušnost, sada se čini gotovo nemogućim izvući iz zajedničkog lonca svjetskih religija.
I na kraju imamo vrhunac vjerske ravnodušnosti koja kaže: nema grijeha. Postoje samo različiti i raznovrsni identiteti koji konstituiraju osobu, a sve ono što konstituira osobu je dobro u sebi. Stoga je ovaj korak premašio svoja (i Leonardova) očekivanja, proglasivši ono što smo onomad i ne tako davno razumjeli kao grijeh, osobnim (rodnim) identitetom koji se ne smije dovesti u pitanje.
Konačni rezultat je uklanjanje religije. Ali, čovjek je prirodno religiozno biće. I kada mu uklonite (ili to sam sebi učini) vjeru u Boga, on, jer je po svojoj naravi religiozno biće, počinje štovati bilo što, pa i svoj grijeh, i tako nastaje lažna religija koja više nije ravnodušna, nego je itekako odlučna uspostaviti svoje svećenstvo, provoditi inkvizicije i svete ratove protiv nevjernika i bezumnika koji se ne klanjaju njihovu bogu. U takvim trenucima, a živimo u njemu, autentičnim, pravim vjernicima, ne preostaje ništa drugo ne uzdignuta čela i s pjesmom na usnama, ući u arenu gdje ih čekaju zvijeri. Jer, prolazi obličje ovoga svijeta i njegove lažne religije.
Na kraju, Leonardo je pogriješio u svojem zaključku, iako mu je premisa, analiza i tijek argumentacije ispravan. Kada se ukloni grijeh, to rađa novu religiju. Vidite što se samo dogodilo na Križu. Grijeh svijeta je uklonjen, i to je rodilo kršćanstvo. Današnji svijet je isto tako uklonio grijeh i stvorio svoju religiju. Lažnu religiju.