Doktrinarna nota Una Caro i otvorene veze

Danas je Sveta Stolica objavila doktrinarnu notu Una caro pape Lava XIV., o bračnoj ljubavi s podnaslovom u kojem se slavi monogamija.  Dok se pripremam narednih tjedana polako i s užitkom iščitavati ovaj tekst, želim se ovdje osvrnuti na jedno gotovo nadrealno iskustvo susreta koje sam doživio ovoga ljeta na Kaleido eventu u švicarskim Alpama. Nadrealno, jer je bilo poput razgovora dvaju svjetova koji govore istim jezikom, ali ne dijele isti alfabet.

Nazovimo moga sugovornika Antom. Ante je došao je na ovaj događaj sa svojim djetetom, jedva starijim od godine dana. Prva dva dana bio je sam, a potom mu se pridružila i partnerica. Nisam s njim razmijenio ni riječ do trenutka kada je, nakon mojega predavanja o kulturi susreta, odlučno i bez uvijanja prišao izraziti svoje neslaganje.

Njegov je prvi dojam bio da govorim svisoka, kao da držim monopol nad istinom koju bi svi oni sada morali prihvatiti. A on to, jasno, nije htio niti mogao prihvatiti. Razgovarali smo, a ja sam mu pokušavao objasniti da nisam iznosio ništa svoje, nego ono što Katolička Crkva drži istinitim. I da tu nema nikakva prisilnog nametanja bilo čega, a pogotovo ne istine. Jer istina se uvijek nameće sama od sebe, blagom silinom koja ne treba naše topove niti naše megafone. Osoba koja objektivno gleda na svijet – ili barem se trudi prepoznati objektivnu istinu – ne može a da ju ne zamijeti.

Kada sam to rekao, Ante je samo zakolutao očima. Jer za njega, kao i za čitavu generaciju umornih relativista, objektivnost ne postoji. Sve je perspektiva, kut gledanja, optička varka svijesti. Tako smo sat vremena razgovarali o tome može li se objektivno tvrditi da je 2 + 2 = 4 i nismo se mogli usuglasiti. Da, sat vremena. No dobro: apokalipse započinju takvim sitnicama.

Od matematike smo nekako skrenuli na temu odgoja i braka. Rekao sam mu da se divim njemu i supruzi što su na Kaleido došli s malim djetetom. Brzo me ispravio – ne supruzi nego partnerici. To mi jest bilo malo neobično ali krajnje razumljivo. Ali kada je rekao da žive u otvorenoj vezi, ušao sam u intelektualni teren na kojem sam do tada obitavao samo putem Netflixa i besplodnih intelektualnih rasprava na društvenim mrežama. Otvorenoj vezi, ponovio sam za njime s jasnim upitnikom nad glavom.

Objasnio je da ga njegova partnerica ne može u potpunosti zadovoljiti – ne samo seksualno, nego u cjelini ljudskih potreba, želja i prohtjeva. A isto se odnosilo i na nju (za glupost, kao i za ljubav, je potrebno dvoje). Pa su, u duhu te samodostatne suvremene, a površne i isprazne, antropologije prema kojoj je čovjek prebogat da bi bio darovan jednom jedinom biću, odlučili živjeti poliamoriju: poliandriju i poligamiju istodobno. On može ući u drugi romantični odnos, kao što i ona može ući u drugi romantični odnos, a oboje mogu dovesti nove osobe u dom  svojeg djeteta, sve dok je sve transparentno i dok se dobije pristanak drugoga. Glas savjesti, dakle, zamijenjen je ugovorom. A kako to izgleda na filmskome platnu, možete pogledati u filmu Raskid (još se nisam odvažio napisati recenziju tog filma koji tako jasno osvjetljava glavnu motivaciju ljudi za otvorenom vezom: strah).

Kad je završio svoje desetominutno pojašnjenje, postavio sam mu jedno jednostavno pitanje:

“Dragi Ante, koji je ronilac bolji: onaj koji može jednom zaroniti na 12 metara dubine, ili onaj koji može 12 puta zaroniti, ali samo do dva metra dubine?”

Odgovorio je odmah i bez razmišljanja: “Onaj od 12 metara.”

Kada sam mu krenuo objašnjavati da je tako i s brakom, odnosno, s romantičnom vezom, jer ljubav koja zaranja duboko poznaje bogatstvo dna, a ne samo pjenu površine, brzo je reterirao. Tek tada se predomislio jer se ipak, naravno, ni to ne može objektivno tvrditi (jer ipak jest matematička činjenica da 1×12=12, dok je 12×2=24 i time je očigledno da 12<24). Možda onome roniocu koji zaranja sam na dva metra dubine upravo ta razina odgovara. Možda mu dubina izaziva vrtoglavicu. Možda se sve što želi nalazi u plićaku.

Naravno, postoji mnogo toga što se može pronaći na dva metra dubine: izgubljene naočale, poneka školjka, pokoja konzerva, morski krastavac ili ježinac. Ali istina je jednostavna: ronilac koji može zaroniti dublje, objektivno je bolji. A u kontekstu romantičnih veza, bolji je ljubavnik onaj koji se usuđuje zaroniti toliko duboko da drugoga upozna do kraja, pa makar to značilo zaranjati uvijek iznova, svaki dan, cijeli život, i to uvijek prema istom biću.

Ante na to nije pristao. Nismo se našli na istoj frekvenciji, jer to nije rezoniralo s njime. I zbog toga sam bio tužan jer sam naknadno razmišljao o tome što to sve skupa znači. A to znači da on, ili bilo tko tko pristaje na otvorene romantične veze, vjeruje da je toliko kompleksan, bogat, raznovrstan da ga nijedna osoba do kraja ne može zadovoljiti i ispuniti. Pa je zato „prisiljen“ u drugima tražiti ono što mu njegova partnerica ne može pružiti. S druge strane mora pristati da i ona smatra samu sebe toliko kompleksnom, bogatom i raznovrsnom da ju on – takav kakav i sam jest – ne može ispuniti i zadovoljiti od kraja. Stoga i on i ona ostaju na površini – zaranjajući samo do dva metra dubine – lutajući plićacima ljudskih odnosa i živeći u strahu od morske pučine koja krije svoje dubine. Žalosno.

Jer poliamorija nužno pretpostavlja dvije vrlo tužne tvrdnje koje isključuju jedna drugu:

• “Toliko sam kompleksan, bogat i raznovrstan da me jedna osoba ne može ispuniti.”
• “Toliko sam jednostavan, siromašan i bijedan da ne mogu ispuniti svojeg partnera/icu”

Rezultat? Paradoks i kaos koji strah čini snažnijim i trajnijim.

Dvoje ljudi koji sebe smatraju bogatim vrtložnim oceanima neistraženih dubina, iako se oboje boje zaroniti dublje od dva metra jer vjeruju da nisu sposobni, jer ih je strah. Stoga samo ostaju u plićacima međusobnih odnosa, uvijek u strahu od pučine. Lutaju površinom, uvjereni da je površina već dostatna, dok se pravi život događa ispod, u tami i svjetlosti onoga što se otkriva tek strpljivom hrabrošću.

I zato mi se ova nova doktrinarnu nota čini toliko važnom. Jedva čekam pročitati ju. Jer već i u prvim reakcijama vidim da se, između ostaloga, osvrće upravo na ovu zapadnu fascinaciju otvorenim vezama. Možda će, uz Božju pomoć, svojom jasnoćom i nježnošću razbiti iluziju da smo preveliki za jedinstvo. Možda će nas podsjetiti da je najveća dubina dosegnuta samo kada se zaranja jednom.

Do dna.

Do onoga Drugog koji je postao moj dom, a ja njegov.