Kauzalnost i transcendencija

Predavanje u sklopu prve #CePoZiR konferencije – kolovoz 2025

Živimo u svijetu u kojem je važno biti ponosan, tako da sam i ja danas, da budem posve u skladu sa svijetom u kojem živimo, ponosan na činjenicu da ne znam crtati. Ponosan sam, eto, na ovu sliku iza mene. Na njoj vidimo stablo i čovjeka koji je sjeo pod njega da napiše pjesmu. Pjesmu jednoj ženi koja ga je očarala svojom ljepotom. Problem je samo u tome što je žena već bila udata. Ali pjesnik se svejedno zanosio mišlju da stihovima osvoji njezino srce, i možda ga čak otme od muža. Dok je tako smišljao rimu i ritam, dogodilo se nešto neočekivano: jabuka sa stabla pala mu je ravno na nos.

Svi znamo da jabuke padaju sa stabla. Znamo i da ponekad padnu ljudima na glavu. To nije ništa neobično. Ali ova jabuka je pala ravno na njegov (po)nos! U tom trenutku pjesnik se sjetio prijatelja – nazovimo ga Marko – koji je jednom doživio nešto slično, samo mnogo teže. I Marko mu je tada pričao kako je i on htio zavesti ženu koja je pripadala drugome, i kako je doživio udarac, ne jabuke nego života, koji ga je zaustavio i postavio u pitanje. Naš pjesnik sada stoji pred dilemom. Ima dvije mogućnosti kako može razumjeti ovaj čudesni događaj. Prva opcija je da jabuku shvati, kao što je Marko shvatio svoju nesreću, kao upozorenje ili kaznu od samoga Boga. „Slušaj“, kao da mu Bog kaže, „ono što si naumio nije dobro. Ne čini to.“ Pad jabuke tako postaje znak, providonosna gesta. Postaje očitovanje namjere – spriječiti čovjeka da upadne u grijeh. Ali pjesnik zastaje. Jer on je, poput mene, ponosan: ponosan na svoju ljubav, na svoju pjesmu, na stihove koji mu se već čine lijepima. Pa kako da sve to baci u smeće zbog jedne jabuke? Zato se pita: postoji li možda i drugo objašnjenje zašto je baš njemu, baš tada, jabuka pala na nos? I tada se dogodilo ono što povijest pamti: čovjek je ustanovio zakonitost. Otkrio je gravitaciju. Svi znamo njegovo ime – Isaac Newton.

Naravno, priča o jabuci i ženi posve je izmišljena. Ali služi mi da pokažem nešto drugo: mi danas živimo u vremenu odčaranog svijeta kojim ravnaju „hladne“ zakonitosti. Sve smo objasnili, sve smo sveli na formulu, i više nas ništa ne ostavlja bez daha. Nema čarolije, nema čuda. Chesterton je o tome pisao veličanstveno – tko želi razumjeti što znači izgubiti osjećaj čudesnoga, neka čita njega. Za nas je sve ponovljivo, očekivano, predvidljivo. Ništa nas više ne može zapanjiti onako kako je Isaaca zadivila ona udata žena, ili kako ga je potresla sama jabuka koja mu je ciljala (po)nos. Jer danas znamo da jabuke padaju sa stabla, i to je sve. Nema kazne, nema znaka, nema nebeske opomene. Samo prirodni zakon.

Zašto Newton nije prihvatio ono prvo objašnjenje – da je to možda Božja poruka, da postoji neka namjera iza tog čudesnog čina? Možda zato što je tih dana čitao jednoga franjevca, Williama od Occama. Occam je uveo načelo koje poznajemo kao „Occamovu britvu“: u objašnjenju svijeta treba težiti jednostavnosti, ne umnažati uzroke i entitete bez potrebe. I tako Newton reče: dobro, možda ipak postoji jednostavnije objašnjenje zašto jabuka pada. Možda nije upozorenje, možda nije kazna, možda je zakon. I tako je otkrio gravitaciju. Occamova britva postala je načelo znanstvenog razmišljanja, a Newton je, kao fizičar, postavio fiziku za uzor – za egzemplar kako treba tumačiti svijet. Ne samo svijet prirode, što je to munja ili vjetar, nego i svijet društva i međuljudskih odnosa. Fizika, ta kraljica egzaktnih zakona, nametnula se kao paradigma. A fizika se, na kraju, bavi predmetima, tijelima. I tako su svi predmeti – ljudi, stvari, događaji – počeli ulaziti pod istu kategoriju: objekt koji se može izmjeriti, izvagati, izračunati, predvidjeti. Tako smo počeli OBJEKTivizirati svijet – razumjeti ga kao objektivnu datost. Pri tome smo ispustili iz vida onaj subjektivni moment u svijetu – upravo same sebe. U tom trenutku povijesti počeli smo svijet gledati drukčije. Ne više kao djelo s namjerom, nego kao objektivan sustav s neumoljivim pravilima. Umjesto pitanja zašto, zavladalo je pitanje kako. I tu počinje naša velika opsesija zakonitostima koje uočavamo svuda oko nas. Počinjemo sve mjeriti, vagati, objektivizirati. Jer, ako ne možemo izmjeriti, kao da to uopće ne postoji. Ako nije provjerljivo, nije ni znanstveno relevantno.

Ali što se događa kada na svijet stavimo tu hladnu rešetku objektivnosti? Događa se ovo: čovjek postaje tijelo – postane objekt među objektima. Samo tijelo. Jer duh i duša ne stanu u našu tablicu podataka. Oni nisu „mjerljivi“. Pa ih brišemo. I to jednostavno zovemo – redukcionizam. Riječ je pompozna, a stvar banalna: svedemo puninu stvarnosti na ono što se može matematički objasniti (izmjeriti, izvagati). Sve drugo gurnemo u zagrade, kao da ne postoji. A onda dolazi postmoderna i kaže: „Dosta s velikim pričama. Nema više Velike Istine.“ I mi joj povjerujemo. Ostajemo bez horizonta. Bez narativa. U tom relativizmu jedino što nam preostaje jest – fragment, odsječak. Tražimo najmanji mogući kontekst u kojem nešto još ima smisla, i kažemo: „Više ne možemo potpuno opisati čovjeka.“ Pa ga komadamo na sastavne dijelove kojima propisujemo onda adekvatne doze medicinskih i farmaceutskih supstanci: ovo za glavu, ovo za jetru, ovo za depresivnost, ovo za upaljeno koljeno. Ali, ne samo da fragmentiramo stvarnost, nego fragmentiramo i samo znanje („Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“), pa i ljudsko iskustvo.

Kada je Newtonu jabuka pala na glavu i ozlijedila njegov (po)nos, to je bilo čudno. Danas? Jabuka može pasti na tisuću nosova, a nikoga to ne uzbuđuje niti će se itko pitati o uzrocima ili razlozima tog nemilog događaja. Jer, sve je objašnjeno. I dok (znanstveno) objašnjavamo, razbijamo svijet na djeliće. Pogledajte samu znanost: područja, polja, grane, pod-grane, sub-discipline, sve sitnije, sve uže. Znanstvena istina se mikroskopom mora tražiti. Došli smo čak i do toga da se dvojica fizičara mogu susresti i – ne razumjeti. Svijet smo učinili razumljivim, a sami se više ne razumijemo, niti razumijemo jedni druge. Koji je uzrok tome? Možda samo razumijevanje uzročnosti, odnosno, kauzalnosti?

Kauzalnost u razlomljenom svijetu

Kada govorimo o kauzalnosti, dugo smo vjerovali samo u jedan smjer: odozdo prema gore. Bottom-up. Sitni, nevidljivi elementi – atomi, molekule – slože se u sve veće strukture. Od najmanjeg koračamo prema najvećem. Atom stvara molekulu, molekule tvore stanice, stanice tkiva, tkiva organe… i, evo ga, organizam. Lijepo, uredno, gotovo mehanički. Ali biologija nas je naučila nečemu radikalnom: taj ples uzročnosti nije samo u jednom smjeru. Jer kada se rodi organizam – i još više kada taj organizam počne disati u nekom okolišu – stvari se zakompliciraju. Veće razine počinju diktirati uvjete manjima. Nije sve „odozdo prema gore“; ponekad je i odozgo prema dolje. Nazivamo to top-down kauzalnost. Drugim riječima, cjelina djeluje na dijelove. Okoliš oblikuje organizam, a organizam utječe na vlastite molekule, pa čak i na gene. Zahvaljujući epigenetici, danas znamo da stari mit o genetskom determinizmu – onom „geni su sudbina“ – jednostavno ne stoji. Jer geni nisu despoti, oni su potencijali. A hoće li se neki gen „upaliti“ ili ostati u sjeni, ovisi o okolišnim okolnostima.

Primjer? Majka koja nosi dijete u utrobi i, umjesto zdrave hrane, jede industrijski „otpad“, odnosno, ultra-procesuiranu hranu koja je jeftina i krajnje dostupna. Ta loša prehrana može djelovati na ekspresiju gena u djetetu. Može aktivirati ili deaktivirati određene gene u ključnim fazama razvoja. Dakle, okoliš – nešto „veće“, nešto „izvan“ – oblikuje ono „manje“ i „unutra“. Biologija nam time poručuje ono što fizika dugo nije htjela čuti: svijet nije samo linearna crta na horizontu, nego i vertikalna hijerarhija utjecaja. Imamo dvije uzročnosti: horizontalnu – lanac od A do B, od B do C (kao kada igramo bilijar i pobjeđujemo) – i vertikalnu, u kojoj gornje razine povratno djeluju na donje (i obrnuto). I što sad? Ako cjelina može oblikovati dijelove, ako budućnost može utjecati na prošlost kroz sustave povratne (rekurzivne) sprege, ako okoliš pali i gasi određene gene – gdje je onda kraj ili početak tog uzročno-posljedičnog vrtloga?

Možda nam ove dvije slike mogu pomoći da razumijemo razliku između dvije moguće linearne (vertikalne) kauzalnosti. Prvo Bottom-up. Zamislite niz domina. Na početku stoji jako mala pločica, gotovo nevidljiva. Na kraju je divovska, i ova mala nipošto ne može pomaknuti ovu veliku – ako izravno na nju djeluje (fizika je tu sasvim jasna i nedvosmislena). No, ako između ove ekstremno male i ekstremno velike pločice postavimo više pločica koje prijelaz iz maloga u veliko čine postupnim,  onda sasvim jedan mali pomak na početku pokreće lanac, linearno, korak po korak, sve do velikih posljedica. To je bottom-up: od maloga prema velikom, od elementa prema sustavu. Druga slika – koja u sebi ne uključuje postupnost – može biti virusna infekcija organizma i promptna imunološka reakcija organizma. Možemo reći da je mali virus prouzrokovao veliku reakciju imunosnog sustava organizma, pa se ova aktivnost može razumjeti i kao top-down kauzalnost – kada konačno organizam i njegov imunosni sustav izbace virus iz organizma. No, možda je bolja slika koja objašnjava top-down kauzalnost ona koja se tiče vojske. Na vrhu vojne hijerarhije general donosi odluku. Ta odluka prolazi kroz niže razine zapovijedanja, sve do konkretnog vojnika na terenu koji izvršava određeni zadatak. U ovom slučaju imamo cjelinu (vojske) koja određuje aktivnosti svojih sastavnih dijelova, nižih razina. I danas znamo – nijedan od tih pristupa nije dovoljan sam za sebe. Svijet nije samo niz domina u kojem slučaju manje razine utječu na više razine, niti je vojna struktura koja djeluje odozgor prema dole. On je mreža povratnih petlji, horizontala koja se uvija u vertikalu, krug koji nema početka, ali možda ima smisla.

Kad govorimo o uzročnosti, možemo zamišljati lanac koji se proteže u beskonačnost – ili ga, poput Tome Akvinskog, pokušati privesti na početak. On je rekao: ako idemo natrag, uvijek iznova, doći ćemo ili do beskrajnog niza uzroka, ili do jednog Uzroka koji sam nije uzrokovan ničim. Primum movens immobile. Prvi pokretač – nepokretan. To je bio pokušaj da se horizont beskonačnosti zatvori u jednu točku. Kasnije je fizika – ironijom povijesti – i sama došla do svojih sumnji u strogu linearnu kauzalnost i na kraj kauzalnog lanca kojega imenujemo Velikim praskom. Zahvaljujući kvantnoj mehanici vidjeli smo da svijet nije samo horizontalan lanac A → B → C, nego i mreža odnosa koja se ne može svesti na jednostavnu mehaniku. I tu u igru ulazi pojam emergencije i potpuno mijenja pravila, odnosno, perspektivu iz koje promatramo objektivni svijet. Emergencija znači ovo: u evolucijskom procesu, kako stvarnost „napreduje“ od nežive tvari do biološke raznolikosti, događa se nešto nevjerojatno – pojavljuju se svojstva koja prije nisu postojala niti koja smo mogli anticipirati. Nisu bila „skrivena“ u atomu, nego se javljaju tek kad se složi cijela nova razina složenosti. To je ono što nazivamo emergentnim svojstvima.

Primjer? Život. Iz atoma ne možemo iščitati život. Možemo proučavati proton do protona, elektron do elektrona – i nećemo naći ništa što „miriše“ na fotosintezu ili ljubav, na ruku koja će jednom napisati sonet. Složimo li ih u molekule, u proteine, pa opet u stanice – i dalje nema garancije. A onda, odjednom, iz jedne kritične mase složenosti anorganskog materijala – život „iskače“. Isto vrijedi i za čovjeka. Kad gledaš novorođenče, ne možeš predvidjeti koje će misli jednog dana nositi, kakvu će pjesmu napisati ili kakvu će odluku donijeti. Ne možeš pokazati prstom na jabuku koja će baš njemu ili njoj u datom trenutku pasti na nos. Između djeteta u kolijevci i odraslog čovjeka stoji proces kompleksifikacije, niz skokova u kojima se pojavljuju nove sposobnosti – mišljenje, jezik, svijest. Emergencija nam kaže da je cjelina više od zbroja dijelova. I ne samo „više“, nego – drukčije. I tu dolazimo do pitanja koje znanost nerado čuje, a filozofija ne može zaobići: ako svojstva izranjaju iz složenosti, ako nastaje nešto što prije „nije bilo“, otvara li se time prostor za slobodu? Namjeru? Ili za smisao? Možda čak – za dar?

Emergencija nije samo znanstveni termin, nego i ključno pitanje našeg razumijevanja svijeta. Dijeli se na slabu i jaku. Slaba emergencija kaže da možda ne znamo sve, ali u načelu bismo mogli predvidjeti kako će sustav izgledati – kad bismo imali dovoljno podataka. Kao u šahu: ne znaš odmah što će se dogoditi, ali uz dovoljno vremena i računske moći – sve se može predvidjeti. Jaka emergencija, međutim, razbija tu iluziju. Ona tvrdi da, čak i kad bismo poznavali sve atome, sve molekule, sve uvjete – ne bismo mogli unaprijed znati što će iz toga izroniti. Zašto? Jer emergentna svojstva nisu skriveni „kod“ u atomima; ona nastaju tek u interakciji, u procesu, u nečemu što nije samo zbroj, nego nova razina bivanja. I ja, priznajem, naginjem toj jakoj emergenciji. Ne vjerujem da se iz promatranja jednog atoma može pročitati buduća simfonija, ljubav ili čin slobode. Svijet nije zatvorena knjiga. On se piše dok traje.

A onda, kad je znanost napustila tu naivnu sliku ravne linije uzroka i posljedice, došla je do ideje kružnosti. Jer u složenim sustavima – bilo da govorimo o organizmu, društvu ili ekosustavu – uzrok i učinak nisu jednostavno poredani. Nema čistog „prvo“ i „poslije“. Cjelina djeluje na dijelove, dijelovi na cjelinu, a sve se to odvija u neprekidnim povratnim petljama. Nazvali smo to kružna kauzalnost. U matematici bismo rekli – rekurzija. Da bi se formula riješila, mora se vraćati na samu sebe. Da bi sustav živio, mora stalno uvjetovati i biti uvjetovan. I što time dobivamo? Paradoks. Paradoks koji ne samo da stoji u temelju evolucije, nego i u srcu svake znanosti: odakle počinje krug? Je li prvo postojala kokoš ili jaje? Ili bolje rečeno: može li savršeni krug imati početak? Ako bih sada nacrtao savršenu kružnicu i upitao vas gdje je početak, što biste rekli? Bilo koja točka može biti prva – a nijedna točka to nije. To je trenutak kad shvatimo: ako stvarnost više nije linija, nego krug, kako onda misliti početak? I može li uopće biti „početka“ u svijetu povratnih petlji? Ako je svijet zatvoren u savršenu objektivnu kružnicu, početak ne postoji (zar znanost ne kaže drugačije?). Možemo ga označiti samo proizvoljno. Sasvim slobodno reći: „Evo ga, ovdje počinje.“ Ali to je samo dogovor, ne spoznaja. I tu znanost, iskreno, podiže ruke. Ona nas dovodi do zadnje stanice i kaže: „Do ovdje vozimo. Dalje, ako želite, morate promijeniti autobus.“ Zašto? Zato što znanstvena metoda, u svojoj strogoj objektivnosti, ne zna što bi sa subjektom. Ona ne zna što je prije – kokoš ili jaje. Ne zna gdje počinje krug. Ona je slijepa za subjektivnu „stranu“ stvarnosti, svijeta u kojem živimo. I zato se, osobito u biologiji, ali i šire, ponovno počinje vraćati stara ideja teleologije – svrhovitosti. Ona koju su stari Grci znali, koju je Toma Akvinski usavršio, koju smo mislili da smo zauvijek odbacili. Jer kad shvatimo da je sve kružno, da nema jasnog početka ni kraja, spontano tražimo nešto izvan tog kruga. Neki oslonac, neku točku koja ne pripada igri povratnih petlji.

U objektivnom svijetu – u svijetu u kojem računamo, mjerimo i crtamo grafikone – ne možemo konačno odrediti što je život. Ne znamo kad i kako je počeo. U evoluciji, sve granice između vrsta povlačimo proizvoljno. Nema jasne crte, nema savršenog trenutka u kojem bismo mogli reći: Evo, ovdje počinje novo biće, ovdje počinje nova vrsta – ovo je prvi primjerak nove vrste (u tom smislu ne postoji prvi čovjek – Adam je izgnan iz znanstvenog raja). Jer osnovna pretpostavka evolucije glasi: genetski materijal se mijenja, prilagođava, reagira na okolinu. Sve teče, ništa ne stoji. Vrste teku jedna u drugu. Pantha rei.

A ako je tako, tko će nam reći gdje je početak? Postoji li prvi čovjek? Je li život u jednom trenutku počeo živjeti punim plućima? Tko može reći – evo, ovdje je početak savršenog kruga? To nam može reći znanost, odnosno, pretpostavke koje uopće omogućavaju znanost i čine ju smislenom. Znanost pretpostavlja zakonitost koju može dokazati ali ju ne može do kraja opravdati. Znanost pretpostavlja život koji može dokazati ali ga ne može do kraja opravdati. Znanost pretpostavlja prvog čovjeka kojega ne može dokazati (niti pokazati prstom na njega) niti ga može objasniti ili opravdati. To može jedino čovjek sam (cogito, ergo, sum). A čovjek je subjekt koji se – ni kriv ni dužan – zatekao u ovom objektivnom svijetu (dassein) tijela, čestica i sila koja među-djeluju. Jedino čovjek koji je subjekt može reći – dosta!, tu je početak kruga (ako ga je on nacrtao), odnosno, početak kružnice. Ali to može čovjek napraviti za svoje krugove/kružnice. Ne može netko reći gdje je početak mojega kruga. Ne dirajte moje krugove! U tom smislu ne možemo mi – subjekti koji smo unutar kauzalne kružnice ili kruga svjetskih događaja – reći bilo što suvislo o početku svjetskog kruga uzročnosti (osim što nam znanost pokazuje da taj početak negdje i nekad postoji – znači da svijet nije beskonačno vraćanje istoga). Ne može to bilo koji subjekt odrediti. To mora biti onaj subjekt koji stoji izvan kruga, izvan svijeta, ponad svijeta. Izvan vremena. Izvan prostora. Jer samo netko tko gleda odozgo može reći gdje započinje kružnica, što je bilo prije: kokoš ili jaje, kako se zove prvi čovjek. Kako možemo saznati od tog nekog izvan kruga, gdje je početak kruga?

Možda nam svakodnevno iskustvo može pomoći. Kad ne znamo nešto o drugome i njegovim krugovima, pitamo. Postavimo pitanje i čekamo odgovor, čekamo da nam se drugi objavi i kaže gdje počinje njegov krug. I dobijemo odgovor. I upravo to, već tisućljećima, tvrde religije – bilo one „religije knjige“ (židovstvo, kršćanstvo, islam), bilo religije koje govore jezikom mita, kružnog ritma i prirode u kojoj cirkularnost postaje temeljna kategorija. Sve one, na svoj način, nude odgovore jer uvode dijalog. Ne samo podatke, nego razgovor. Ne samo zakon, nego lice. Ne samo činjenicu prvog čovjeka, nego i njegovo ime.

A što smo mi učinili? Odrekli smo se toga. Isključili smo filozofiju i teologiju, uvjereni da će znanost – sama, u svojoj laboratorijskoj petlji – objasniti sve. I sad se vrtimo u krugu, pokušavajući da znanost objasni samu sebe. Kao zmija koja grize vlastiti rep, a čudi se što nikad ne stiže na kraj. G. K. Chesterton ispričao je priču koja ovdje postaje proročanska. Čovjeku je dosadio miran život u velškom selu na obali keltskog mora. Poželio je avanturu, otkriće, novi kontinent. Uzeo je barku, zaveslao satima, ušao u oluju i more ga je bacilo na obalu. Probudio se, sav ushićen, uvjeren da je otkrio novu zemlju. Zabio je zastavu – samo da bi shvatio da stoji u vlastitom dvorištu. Takva je i naša epopeja. Maknuli smo filozofiju, izgnali teologiju, ismijali religiju – i sada, nakon stoljeća „prosvjetiteljstva“, vraćamo se istim pitanjima koja su oni postavljali. Ponovno otkrivamo toplu vodu. Jer, htjeli-ne htjeli, razumijevanje uzročnosti – od horizontalno linearne preko vertikalne do kružne – vodi nas do granice gdje znanost više ne zna što bi rekla. Jer, granice mojega jezika su granice mojega svijeta! I tamo, na tom rubu, počinje filozofija. Počinje pitanje. Počinje potraga za smislom.

Možda, dakle, smisao nije ni na početku ni na kraju kruga, nego u razgovoru s Onim koji stoji izvan njega.

I sada živimo u epohi koja otkriva toplu vodu. Ponovno otkrivamo mudrost starih Grka koje je kršćanska teologija „pokrstila“ ukazujući na nedvosmislen i znanstveno-potvrđen početak. Živimo u vremenu velikog otkrića Aristotela i njegova četiri tipa uzročnosti, koje je on davno opisao. Danas nam se vraćaju kao „nova paradigma“. Donald (ne Duck nego Davidson) ih, doduše, formulira na svoj način, ali meni je fascinantno promatrati kako briljantni umovi našega vremena otkrivaju – toplu vodu. Umjesto da jednostavno priznaju: „Mudriji od nas to su već rekli.“ Akvinski je, primjerice, već razradio pitanje beskonačnog lanca uzroka (i pokazao da vodi u besmislenost misticizma i štovanje Majke Prirode – panteizma). Može li ići u nedogled ili ima početak? Njemu, iskreno, to nije bilo presudno – filozofski. Jer teološki odgovor mu je bio jasan: svijet počinje. Stvaranjem. Ali s čisto filozofskog stajališta, Toma bi slegnuo ramenima: „Ako ide u beskonačnost, ide. Ako ima početak, dobro. Bitno je ono što to znači.“ Ovdje se opet otvara poveznica s religijama. Religije objave – židovstvo, kršćanstvo, islam – jasno kažu: lanac uzročnosti ima Početak. Postoji točka koja nije uvjetovana ničim. Hinduizam, budizam i drugi panteistički sustavi govore suprotno: nema početka, sve se vrti u ciklusu. Otuda razlika u poimanju vremena. Naš Zapad zamišlja vrijeme linearno – ima smjer, ima povijest, ima cilj. Mudraci Istoka vide vrijeme kao vječni krug, kotač koji se vrti i vrti.

I tako, nakon svih ovih zavoja, dolazimo do kraja – ili možda do još jednog početka.

Moj zaključak? Samo znanstveno istraživanje uzročnosti dovelo nas je – do kruga. Ne ide dalje. Do kružnice bez početka i kraja. Do pitanja koje se ne može riješiti unutar sustava, unutar kruga. I kako izaći iz kruga? Kako pronaći prvu točku, ako svaka može biti prva? Odgovor je jednostavan – ali ne i lagan: moramo pozvati nekoga izvana. Jer samo ono što stoji iznad/izvan kruga može odrediti njegov početak. Samo ono što nije zarobljeno u vremenu može dati smisao vremenu. Sve ovo, htjeli-ne htjeli, ukazuje na transcendenciju. Jer jedino ako pretpostavimo nešto što nadilazi svijet, možemo objasniti zašto se svijet uopće može kretati u tom savršenom, zavodljivom, beskrajnom krugu.

Želim ovdje spomenuti i Dennetta, američkog filozofa koji je cijelu svoju misao utemeljio na evoluciji. Za njega je to ne samo teorija koja objašnjava biorzanolikost, nego i ključ razumijevanja svijesti, kulture, pa i slobode. Vrhunac do kojeg je došao? Krug. A krug je, kako je rekao, obrazac visoke razvijenosti. Dennett objašnjava interakciju uma i mozga modelom vertikalne kauzalnosti bottom-up (kao što je slučaj s pločicama domina, male promjene među neuronima, kada ih se nakupi kritična masa – rezultiraju stanjem svjesnosti): neuronske aktivnosti, disperzirane i decentralizirane, uzajamno se uvjetuju, stvarajući ono što zovemo svijest. MRI snimke potvrđuju da nema jednog centra, nego mnoštvo raspršenih paralelnih žarišta i procesa koja „razgovaraju“ među sobom. Ponekad taj razgovor promijenimo izvana – psihoaktivnim tvarima. Ali ponekad, se može dogoditi da promjena dolazi iznutra – meditacija, molitva, introspekcija. Znanost bilježi da se tada mijenjaju neuronske veze, pale se dijelovi mozga koji inače „šute“. Dennett smatra – jer ostaje zarobljen u krugu – da to „iznutra“ u stvari nije odozgor (top-down) jer svijest na kraju jest samo epifenomen kauzalno nesposoban i nemoćan. No, suprotno Dennettovu kružnom mišljenju, znanost pokazuje suprotno.

Ali kako to objasniti? Na pitanje može li svijest utjecati na mozak, Dennett nudi najviše što može: ostati na razini kružne kauzalnosti. Priznati da postoji povratna sprega, ali bez početka i bez svrhe. Epifenomen postaje akter, ali ne znamo kako. I tu dolazimo do granice. Znanost – barem ona koja inzistira na zatvorenom sustavu – dolazi do kruga. Do „sve se događa unutar mreže, sve se objašnjava mrežom“. Ali mreža ne zna zašto postoji. I upravo zato, sve više znanstvenika danas osjeća da nešto nedostaje. Kao da su došli do ruba karte i ispisali poznate riječi: Hic sunt dracones.

Povratak pitanja: Zašto?

I ovdje se vraćamo Newtonu i jabuci. Ne zaboravimo: kad mu je jabuka pala na nos, mogao je pitati „Why?“ –  i pitao je. No, odgovor koji je dao ne uključuje pitanje smisla ili namjere, odnosno svrhe tog čudnog događaja. Umjesto toga, pitao je „Why?“, odnosno „Kako“ – u smislu zakonitosti (kako se to dogodilo – mijenjajući perspektivu događaja iz moguće budućnosti prema zadanoj prošlosti). Možda je to napravio da skine moralnu težinu s vlastite egzistencije i upitne budućnosti. Možda je to učinio s namjerom da svijet učini moralno neutralnim. I tako je počela epoha u kojoj govorimo o silama, ali ne o nakanama. O zakonima, ali ne o smislu. O česticama ali ne o duhu.

I cijeli razvoj znanosti – od Newtona do Dennetta – vodio je prema tome da svrha nestane iz diskursa. S teologijom smo se riješili i teleologije. Ali sada, na granici, ponovno se vraća. Potrebno ju je prijaviti na carini. Ne zato što bismo htjeli vratiti stara objašnjenja, nego zato što krug zahtijeva točku svojega objašnjenja izvan sebe. Referentnu točku. Jer bez transcendencije ostajemo u beskonačnoj petlji objašnjenja koja sve objašnjava – osim samog smisla objašnjavanja. Ako svijet želimo pomaknuti, uporište na koje ćemo osloniti polugu mora biti izvan – ne unutar – svijeta.

Kada pitamo „zašto“, spontano gledamo unatrag (to je posljedica Newtonovog otkrića zakonitosti). Tražimo uzrok u prošlosti: „Zašto sam ovdje? Zato što sam obećao prije šest mjeseci da ću doći i održati ovo predavanje.“ Ali to nas odmah vodi u problem slobode i determinizma. Ako sam odlučio tada, jesam li danas slobodan? No, možemo to i okrenuti pa gledati u budućnost. Ako uvrstimo razlog (reason) u popis učinkovitih uzroka. Ono što je Aristotel zvao nepokrenutim pokretačem. Davidson u svojoj filozofiji pokazuje da „razlog“ – kao uzrok određene radnje – nije samo ograničen na prošlost, nego i ono što nas zove iz budućnosti. Moj razlog da govorim nije samo obećanje iz prošlosti, nego i moja želja da vas zainteresiram, možda čak i da dobijem pljesak na kraju. Taj razlog živi sada, ali doziva iz onoga što tek treba doći (pljesak se očekuje tek na kraju predavanja). Aristotel bi rekao: to je nepokrenuti pokretač. Nije samo uzrok, nego i cilj. Jabuka na stolu ne gura mene prema sebi, nego me privlači. Vjerujem da ću utažiti svoju glad ako pojedem tu jabuku, pritom pazeći da neki njen ljutiti rođak ne sleti i na moj nos.

I tu se vraća ono što je Newton zanemario. Kada mu je jabuka pala na nos, mogao je pitati zašto u smislu svrhe, a ne samo kako u smislu zakona. Zanemarivanje svrhe izbacilo je teleologiju iz znanosti, a sada je ponovno vraćamo – jer bez nje ne možemo razumjeti cijeli luk objašnjenja.

Strukturna kauzalnost: kako transcendentno djeluje u svijetu?

I za kraj, ako priznajemo da zatvoreni krug objašnjenja ne može sam sebi dati smisao, onda je logički opravdano pitati postoji li nešto izvan kruga. Ali kako to „izvan“ može djelovati na „unutra“ bez da razbije zakonitosti i naruši prirodu stvorenog svijeta?

Niels Henrik Gregersen predlaže pojam strukturne kauzalnosti. Bog (ili transcendentni subjekt) ne intervenira kao dodatna karika u fizičkom lancu uzročnosti, nego stvara strukture mogućnosti. To je kao roditelj u odgoju: ne manipuliraš djetetovim svakim pokretom, nego stvaraš okvir u kojem dijete raste i slobodno se razvija. Struktura je polje slobode u koje se treba ili može zakoračiti, a ne mehanizam prisile koja određuje naš slijedeći korak. U teološkom jeziku to znači da Bog djeluje oslobađajuće, a ne deterministički. U filozofskom jeziku to znači da transcendencija nije konkurentna prirodnim uzrocima, nego njihova pretpostavka i okvir, ali i prostor u kojem se mogu odviti (bilo linearno, bilo kružno).

Postoje različiti načini odgajanja djeteta. Jedan je previše zaštitnički: roditelj sve radi za dijete, uklanja prepreke, sprečava ga da preuzme odgovornost. Djeca tako odrastaju nesposobna za život, jer nisu učila donositi odluke i nositi posljedice. To je slično prvom modelu uzročnog djelovanja Boga prema svijetu koji nam pada na pamet: intervencija u svakom trenutku, „pomicanje“ atoma ili spajanje molekula, stalna prisutnost koja upravlja svime. Kritičari iz ateističke i kružno-zatvorene perspektive nazivaju ovo „God of the gaps“ – Bog koji stalno intervenira i tako popunjava praznine u djelovanju prirode i našeg objašnjenja, umjesto da dopušta prirodnim procesima da djeluju. Drugi kraj spektra je ravnodušnost: roditelj se ne brine, dijete se razvija bez vodstva. Ni to nije idealno jer sasvim prepušta dijete samome sebi i (ne)sretnim okolnostima. Najbolji način odgajanja je prepoznati talente i potencijale djeteta, davati mu izazove i prilike, dopuštati mu da kroz njih raste – fizički, mentalno, duhovno i intelektualno. Stvarati prilike za taj rast, neizravno usmjeravati dijete na njegovom istraživanu sebe, svijeta i drugih krugova.

I tu vidimo analogiju sa strukturnom kauzalnošću: Bog, izvan prostora i vremena, stvara okvir mogućnosti. Ne upravlja svakim atomom, nego otvara prostor u kojem svijet može rasti, razvijati se i ostvarivati svoj potencijal. Bog, iz svoje transcendentne fotelje, poziva svijet (iz Eshatona) da se ostvari onako kako ga je On sam zamislio i sukladno zakonitostima koje je On sam ugradio u taj svijet. U židovskom misticizmu postoji ideja tzv. tzimtzum: Bog ograničava sebe, povlači se i stvara prazan prostor u kojem nešto što nije Bog može postojati i razvijati se. Ovaj koncept lijepo ilustrira kako transcendentno može omogućiti slobodu i emergenciju u svijetu, bez da narušava vlastitu savršenost ili autonomiju svojega stvorenja. Katolička teologija, primjerice kroz misli Karla Rahnera, kaže da Bog sam ne može iskusiti promjenu – on je actus purus, savršen i nepromjenjiv. Ali upravo kroz svoje stvorenje on doživljava promjenu: svijet je u konstantnom toku promjena, panta rhei, a Bog je ujedno i imanentan – prisutan unutar svijeta, kroz stvorenje i inkarnaciju, ali je i transcendentan jer je izvan promjene. On je i središte kruga (bez kojega kruga uopće ne bi ni bilo), ali je i njegova vanjska granica. Potrebno je samo zakoračiti izvan kruga – ili izvan kutije, kako se to danas popularno kaže.  Bog stvara okvir, dopušta promjenu i u tom okviru je uvijek nazočan kao njegovo središte.

Long story short:posljednja znanstvena istraživanja i filozofska promišljanja nas dovode do spoznaje da transcendencija nužno postoji. Znanost, promišljanje kauzalnosti i iskustvo svijesti – sve nas vodi do toga da priznamo kako je potreban Subjekt izvan kruga, netko ili nešto što otvara prostor, dopušta emergenciju i omogućava svemiru da se razvija u svojim zakonitostima.