Ultra procesuirana hrana (UPF) danas je sveprisutna u svakodnevnoj prehrani milijuna ljudi, osobito djece i mladih. I u Hrvatskoj postaje sve prisutnija i dostupnija na tržištu, a meni se čini da smo već dobrano zaglibili u gotovo nepovratnoj fazi nezdravih prehrambenih navika. Radi se o prehrambenim proizvodima koji su prošli višestruke industrijske procese te sadrže sastojke koji u kućnoj kuhinji uopće nisu dostupni: emulgatore, bojila, umjetne arome, pojačivače okusa, stabilizatore i niz drugih aditiva. To su, primjerice, gotovi keksi, bomboni, gazirana pića, instant juhe, smrznuti polugotovi obroci, proteinske pločice, obojeni jogurti i razne grickalice koje su uvelike izgubile svaki kontakt s izvornim prehrambenim sastojkom. Premda se takva hrana često reklamira kao brza, praktična ili zabavna, znanstvena literatura jasno pokazuje da njezina konzumacija ima ozbiljne posljedice za zdravlje. UPF proizvodi nisu samo nutritivno siromašni, nego su i aktivno štetni – bogati su šećerima, solju, zasićenim mastima i praznim kalorijama, a gotovo bez vlakana, vitamina i minerala.
Osim što doprinose pretilosti, dijabetesu tipa 2, kardiovaskularnim bolestima i određenim vrstama karcinoma, sve je više istraživanja koja pokazuju da UPF negativno utječe na mozak – osobito kod djece u razvoju. Djeluje gotovo učinkovito kao droga, kada je u pitanju stvaranje ovisničkih obrazaca i struktura. Kod mladih konzumenata ovakve hrane dolazi do promjena u mikrobiomu crijeva, povećanja upalnih procesa, a pojavljuju se i znakovi smanjenog kognitivnog funkcioniranja, poteškoća s pažnjom, pa čak i rizičnih obrazaca ponašanja. UPF hrana dizajnirana je tako da bude izrazito ukusna i izaziva zadovoljstvo – što može dovesti do obrazaca ponašanja sličnih ovisnosti. Neki neuroznanstvenici govore o hiperstimulaciji dopaminskog sustava kao mehanizmu koji objašnjava zašto je tako teško prestati konzumirati ove proizvode, osobito kod djece koja su još u razvoju samokontrole. Kada tome dodamo agresivne marketinške kampanje koje ciljaju najmlađe, jasno je da ne govorimo samo o individualnom izboru, već o ozbiljnom sustavnom problemu. Jednom riječju: već duže vremena mi i naša djeca, jedemo smeće i otrove.
Zagovornici slobodnog tržišta često ističu da je konzumacija ovakve hrane stvar osobnog izbora – potrošač bira što će kupiti i pojesti. Malo rjeđe ističu svemoć tržišta koje će i ovu nepravilnost samo-regulirat. No ta argumentacija ne stoji kada shvatimo kako se slobodni izbori potrošača oblikuju i kako to utječe na samo-regulaciju slobodnog tržišta. Poznati slučaja Facebooka može poslužiti kao dobar ogledni primjer. Kada je kompanija suočena s kritikama da njihovi algoritmi preferiraju nasilne i konfliktne sadržaje, njihov odgovor je bio: Mi smo samo platforma na kojoj korisnici slobodno biraju što će gledati ili raditi. Međutim, brojni stručnjaci su dokazali da to jednostavno nije istina – algoritmi su postali moćni urednici sadržaja, koji neovisno o korisniku određuju što će mu se prikazivati, a sve u cilju maksimizacije vremena provedenog na platformi. Što je veći screen time, to je više podataka o korisniku, a više podataka znači veću zaradu od oglašavača. Mnogi ljudi još ne razumiju zašto je Facebook besplatan. A besplatan je zato jer je naša pažnja i naša intima proizvod kojega mi dajemo Marku besplatno, a on ga masno naplati oglašivačima. Čovjek je postao proizvod. Na isti način prehrambena industrija koristi znanja o ljudskoj psihologiji i neurobiologiji kako bi proizvela proizvode koji stvaraju ovisnost i tako osigurava stalnu potrošnju – osobito među djecom. Govoriti u tom kontekstu o slobodnom izboru nije samo neodgovorno, nego i pogrešno. Zapitajte se zašto je prvi džoint ili prvi fiks heroina uglavnom besplatan. Pa zato da te navuče i onda ti to kasnije masno sve naplati i uništi život. Isto je i prvi dim cigare besplatan i izraz autentične pobunjeničke slobode – ovih dana već u 6.-7. razredu osnovne škole. U ovom kontekstu se valja sjetiti one narodne izreke da su besplatne stvari najskuplje. Ali UPF proizvodi nisu besplatni. Oni su samo jeftini, kao što su i cigare bile nekada jeftine. Pa kao što smo u prošlosti shvatili da duhanske kompanije ne mogu same sebe regulirati, i kao što farmaceutska industrija zahtijeva nadzor zbog javnozdravstvene sigurnosti, tako je vrijeme da prehrambenu industriju stavimo pod sličan etički okvir i ograničimo slobodno tržište za opće dobro.
Socijalni nauk Crkve jasno i nedvosmisleno odbacuje ideju da se tržište može prepustiti samome sebi. Tržište mora služiti čovjeku, a ne obratno. U dokumentima poput Centesimus Annus, papa Ivan Pavao II. ističe da je tržišna ekonomija prihvatljiva samo ako poštuje granice moralnog zakona, štiti dostojanstvo osobe i promiče opće dobro. Sloboda tržišta ne smije biti apsolutna, osobito kada su u pitanju zdravlje, obitelj i djeca. Papa Franjo ide i dalje u Laudato si’, gdje govori o ekonomiji koja ubija i kulturi odbacivanja, u kojoj postajemo ravnodušni prema patnji, bolestima i siromaštvu koje proizlazi iz neetičnog gospodarskog ponašanja. Prehrambena industrija, osobito sektor UPF-a, u mnogočemu ilustrira upravo takvu ekonomiju – ekonomiju koja ostvaruje profit na račun dugoročnog zdravlja zajednice, najviše na štetu najslabijih.
Zbog svega navedenog, pitanje ultra procesuirane hrane mora biti ozbiljno regulirano. Za potrebno je potrebno i možda bude dostatno, uvesti jasnu deklaraciju na ambalažama koja će istaknuti visoku razinu procesiranosti i moguće zdravstvene rizike (kao što je to slučaj s cigarama). Treba zabraniti reklamiranje UPF proizvoda djeci i mladima, ograničiti njihovu prisutnost u školskim kantinama i bolnicama te poticati domaću, neprerađenu hranu kroz porezne olakšice i javne kampanje. Osim toga, treba razmotriti dodatno oporezivanje UPF proizvoda kako bi se smanjila njihova tržišna konkurentnost i potaknula promjena prehrambenih navika. Usporedbe radi, porezi na duhanske proizvode pokazali su se kao vrlo učinkovit javnozdravstveni alati jer su povećali cijenu duhanskih proizvoda i tako ih učinili barem teže dostupnim artiklima.
Dolazi vrijeme u kojem više ne možemo ignorirati štetu koju ultra procesuirana hrana nanosi zdravlju opće populacije, a pogotovo djece. Dopustiti da se o ovome pitanju odlučuje isključivo tržišnim mehanizmima znači odustati od svoje odgovornosti prema zajednici i budućim generacijama. Ujedno znači praviti se Englezom ili babom koja se češlja dok selo gori. Regulacija UPF proizvoda nije pitanje ekonomske slobode, nego pitanje etike, pravde i javnog zdravlja. Zdravlje ljudi mora imati prednost nad profitom – i to mora postati temelj svake odgovorne prehrambene politike.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 