U modernom svijetu obilježenom globalizacijom, ekonomskim nejednakostima i moralnim izazovima, katolički pokreti nastoje ponuditi duhovni, društveni i ekonomski odgovor temeljen na evanđeoskim vrijednostima. Pokret Fokolara i Opus Dei dva su utjecajna katolička pokreta koji su obilježili 20. i 21. stoljeće. Iako djelomično različiti u strukturi i duhovnom naglasku, ova dva katolička bisera dijele zajedničku temeljnu težnju: ostvarenje svetosti u svakodnevnom životu. No, njihovi pogledi na ekonomiju i kapitalizam značajno se razlikuju. Pokret Fokolara nudi alternativni model ekonomije temeljen na zajedništvu, dok Opus Dei zagovara osobnu svetost kroz profesionalni rad u okviru postojećeg ekonomskog sustava.
Pokret Fokolara osnovala je 1943. godine Chiara Lubich u Italiji, tijekom razaranja Drugog svjetskog rata. Riječ „fokolari“ znači „ognjišta“, što simbolično označava želju za zajedništvom, ljubavlju i mirom među ljudima. Duhovnost pokreta temelji se na jedinstvu, dijalogu, ekumenizmu i konkretnoj ljubavi prema bližnjemu, nadahnuta riječima Isusa: „Da svi budu jedno“. Pokret ima globalni doseg i uključuje laike, svećenike, redovnike, obitelji, mlade, umjetnike, znanstvenike i gospodarstvenike.
Pokret Fokolara 1991. godine pokreće koncept „Ekonomije zajedništva“ kao odgovor na siromaštvo u Brazilu. Prvi konkretan korak bio je osnivanje ekonomskog parka u São Paulu – Polo Spartaco, koji okuplja desetke poduzeća vođenih prema načelima ekonomije zajedništva. Tamošnja poduzeća, kao što su tvrtke za grafički dizajn, proizvodnju i usluge, redovito dijele dio profita za tri svrhe:
- pomoć siromašnima unutar zajednice (npr. financiranje stanovanja, školovanja, osnovnih potreba),
- edukaciju i širenje kulture davanja,
- reinvestiranje u razvoj poduzeća.
Slični poslovni modeli proširili su se i u Europi, npr. u Italiji, Belgiji i Hrvatskoj. U Križevcima djeluje Udruga za Ekonomiju Zajedništva koja okuplja poduzetnike zainteresirane za etično poslovanje. Riječ je o alternativnom ekonomskom modelu u kojem poduzetnici dragovoljno dijele dio dobiti za pomoć siromašnima i razvoj zajednice. Nije cilj akumulacija kapitala, nego služenje zajedničkom dobru. Poduzeća u ovom sustavu djeluju tržišno, ali unutar etičkog i duhovnog okvira koji promiče solidarnost, transparentnost i ravnotežu između poslovnog uspjeha i društvene odgovornosti.
Chiara Lubich, u brojnim govorima, isticala je kako ekonomski sustav ne može biti vođen isključivo logikom profita. Smatrala je da ekonomska praksa mora biti u službi čovjeka, a ne obrnuto. Fokolari tako otvoreno kritiziraju sustav koji stvara bogatstvo za manjinu, a siromaštvo za većinu. Njihov odgovor nije revolucija, nego stvaranje „otoka zajedništva“ unutar postojećeg sustava.
Opus Dei, što znači „Božje djelo“, osnovao je 1928. godine sv. Josemaría Escrivá u Španjolskoj. Njegova vizija bila je omogućiti ljudima da postignu svetost kroz svoj profesionalni i svakodnevni život. Opus Dei je 1982. dobio status osobne prelature, što mu daje poseban položaj u crkvenoj hijerarhiji. Organizacijski strogo strukturiran, s jakim naglaskom na disciplinu i moralne norme, Opus Dei promiče individualni apostolat u profesionalnom svijetu.
Opus Dei je osnivač IESE Business School u Barceloni, jedne od najuglednijih poslovnih škola u svijetu. IESE nudi MBA programe koji povezuju visoku stručnost u menadžmentu s katoličkim moralnim naukom. Studenti se uče kako donositi etične odluke u poslovanju, upravljati poduzećima odgovorno i s obzirom na čovjeka. Opus Dei ne nudi alternativni model (strukturu) kapitalizmu, već djeluje unutar postojećeg sustava. Mogli bismo reći da je načelo Opusa Dei to da ne postoji katolička ekonomija, ali postoji katolik u ekonomiji. Dakle, važna je moralna kvaliteta osobe, ne ekonomski sustav. U praksi, članovi Opusa uključeni su u različite poslovne sfere, uključujući bankarstvo, pravosuđe i politiku, gdje nastoje živjeti dosljedno katoličkoj etici.
Oba pokreta:
- Djeluju unutar Katoličke crkve i priznati su od strane Svete Stolice.
- Potiču angažman laika u Crkvi i društvu.
- Naglašavaju svetost u svakodnevnom životu – bilo kroz rad, obiteljski život, društveni angažman ili duhovnu zajednicu.
- Imaju globalno članstvo i snažno prisustvo u različitim društvenim sferama.
Duhovno, i jedan i drugi pokret dijele duboku vjernost Crkvi i Evanđelju, ali ih razlikuje način na koji to tumače u praksi: Fokolari se fokusiraju na zajedništvo i dijalog, dok Opus Dei stavlja naglasak na osobnu odgovornost, profesionalnost i moralnu čestitost.
Fokolari se kritički odnose prema klasičnom kapitalizmu, osobito njegovim aspektima koji potiču sebičnost, nejednakost i isključivanje. Ne zagovaraju njegovo ukidanje, već njegovo preoblikovanje kroz vrijednosti zajedništva i solidarnosti. Njihov model predstavlja pokušaj integracije duhovnih vrijednosti u ekonomski život. Opus Dei, s druge strane, prihvaća tržišnu ekonomiju i kapitalizam u klasičnom smislu, ali s moralnim i duhovnim nadzorom. Sveti Josemaría Escrivá naglašavao je važnost profesionalnog rada kao puta svetosti, pa tako i u poslovnom svijetu članovi Opusa teže biti moralni uzori – pošteni, odgovorni i savjesni. Ne postoji formaliziran alternativni model ekonomije unutar Opus Dei, ali njihova duhovnost snažno potiče etiku rada, izvrsnost i društvenu odgovornost.
Za razliku od Fokolara, koji se obraćaju kolektivnoj svijesti poduzetnika i društvenih aktera, Opus Dei se obraća pojedincu – profesionalcu, menadžeru, radniku – i poziva ga da kroz svoj osobni rad i moralne izbore utječe na svijet. Fokolari kapitalizam vide kao sustav koji, iako ima određene potencijale, prečesto vodi do nepravde ako nije prožet etičkim načelima i duhovnim vrijednostima. Njihov odgovor nije ideološki ni revolucionaran, nego transformativan iznutra – stvaranjem konkretnih zajednica i poduzeća koja žive vrijednosti evanđelja. Pokret tako nudi model duhovnog kapitalizma, u kojemu profit postoji, ali nije glavni cilj. Opus Dei, pak, ne kritizira kapitalizam kao takav, već naglašava moralni imperativ pojedinca unutar sustava. Članovi se Opusa Dei ne organiziraju u ekonomske modele zajedništva, već žive svoju vjeru u okvirima postojećeg ekonomskog sustava, pazeći na pravednost, poštenje i odgovornost prema radnicima, klijentima i društvu. Dok Fokolari teže promjeni struktura i sustava u korist siromašnih i isključenih, Opus Dei se više usredotočuje na unutarnju preobrazbu pojedinca koji će samim time pozitivno utjecati na društvene strukture.
Pokret Fokolara i Opus Dei predstavljaju dva različita odgovora Katoličke crkve na izazove modernog svijeta, osobito kada je riječ o ekonomiji i kapitalizmu. Fokolari nude viziju zajedništva i ekonomije u službi čovjeka, dok Opus Dei promiče odgovornog pojedinca koji u svakodnevnom radu ostvaruje svetost i društveni utjecaj. Iako se razlikuju djelomično u strukturi, jeziku i pristupu, oba pokreta pokazuju da ekonomija ne mora biti samo prostor profita, već i prostor duhovnosti, etike i služenja bližnjemu. Njihova različitost nije slabost, već bogatstvo Crkve u dijalogu sa svijetom – dijalogu u kojem su i kapitalizam i ekonomija pozvani na preobrazbu kroz ljubav, pravednost i svetost.
E, upravo na toj različitosti valja inzistirati kako bismo uvidjeli nedostatke ovakvih necjelovitih ekonomskih rješenja (ako ih se tako može nazvati). Potrebno je raditi i na osobnoj, ali i na strukturnoj cjelini. A čini mi se da ova dva pokreta, na neki način, zbog toga nisu cjeloviti odgovor na ekonomske (ne)prilike. Svaki od njih naglašava samo jednu polovicu onoga što Katolička crkva uči (kroz socijalni nauk Crkve) o pravednom društvu.
Opus Dei snažno inzistira na suosjećajnoj odgovornosti pojedinca, osobnoj svetosti kroz profesionalni rad i moralno djelovanje unutar postojećih društvenih struktura. Oslanja se na načelo supsidijarnosti, prema kojemu se svaka razina društva – osobna, obiteljska, profesionalna – mora truditi sama rješavati svoje izazove bez nepotrebnog uplitanja viših struktura. Čovjek je, prema tom pogledu, subjekt rada, vjere i društvenog angažmana. Pokret Fokolara, s druge strane, naglašava solidarnost i zajedništvo. U središtu je ideja da nitko ne može biti spašen sam, a društvena pravednost se ne može graditi bez konkretne brige za druge, napose siromašne. Model ekonomije zajedništva izravan je izraz tog uvjerenja: profit se ne zadržava, nego dijeli; poduzeće nije vlasništvo pojedinca, već sredstvo za izgradnju bratskog društva. Ali ovdje nastaje napetost – i praznina.
Kada se supsidijarnost i solidarnost odvoje jedna od druge, gubi se ono što je katoličko – sveopće, cjelovito. Socijalni nauk Crkve jasno uči da ni supsidijarnost ni solidarnost nisu cilj same po sebi, nego dvije nužne dimenzije jedne stvarnosti: općeg dobra. Supsidijarnost bez solidarnosti lako postaje izgovor za individualizam; solidarnost bez supsidijarnosti postaje paternalizam ili utopijski kolektivizam.
Zamislimo to slikovito: supsidijarnost je vertikalna linija – odnosi se na strukturu, hijerarhiju, osobnu odgovornost. Solidarnost je horizontalna linija – odnosi se na odnose, povezanost, dijeljenje. Kada te dvije linije spojimo, dobivamo križ.
U središtu tog križa nije ni sustav ni ideja – nego osoba (Isusa Krista).
Katolička vizija društva ne počinje ekonomijom ni ideologijom, nego čovjekom – stvorenim na sliku Božju, pozvanim živjeti u slobodi i odgovornosti, ali i u zajedništvu i darivanju. Opće dobro nije neka apstraktna „suma koristi ili preduvjeta razvoja“, nego konkretno ostvarenje svake osobe i cijele osobe – duhovno, moralno, ekonomski, društveno.
Opus Dei i Fokolari, svaki na svoj način, nude vrijedne uvide. No ni jedan ni drugi pokret ne obuhvaća puninu katoličke vizije ekonomske zajednice i strukture. Pravi izazov ostaje: povezati odgovornost i zajedništvo, slobodu i pripadnost, osobno i zajedničko – i to ne samo u teoriji, nego u praksi. Možda Franjina ekonomija može povezati ova dva pristupa u jedan cjeloviti ekonomski program? Moguće – zato sam tu, skupa s mnogima koji žele jednu bolju ekonomiju, i strukturno i osobno.
Adekvatna Teologija | Bruno Petrušić 